MILIJUNSKANOJEVA ARKA Miroslav Grgurić sa sinovima Mladenom i Krešimirom pokrenuo je 2001. posao uzgoja nojeva pokraj Ivanić Grada, koji im godišnje donosi 2,6 milijuna kuna prihoda Pokrenuti obiteljski posao nije nimalo lako jer se u početku suočavate s brojnim teškoćama, no najvažnije je da budete uporni do samog kraja”, kaže Božidar Debeljak, osnivač i vlasnik tvrtke za proizvodnju vijaka DIV, jedne od najuspješnijih obiteljskih kompanija u Hrvatskoj. Iako ni u svijetu ni u Hrvatskoj ne postoje konkretni podaci o stvarnom broju i snazi obiteljskih biznisa, procjenjuje se da između 70 i 90 posto poduzeća Europske unije vode ili kontroliraju obitelji, oko 90 posto poduzeća u SAD-u su obiteljska poduzeća, a između 80 i 95 posto tvrtki u Latinskoj Americi također su obiteljske. Apsolutnu prevlast nad ostalima obiteljska poduzeća imaju u ekonomijama Dalekog istoka.

Kada je o Hrvatskoj riječ, domaće obiteljske tvrtke do sada nisu konkretno istraživane pa se njihov utjecaj na nacionalnu ekonomiju ne može precizno odrediti. No prema procjenama financijskih stručnjaka udio obiteljskih biznisa u ukupnom broju gospodarskih subjekata u Hrvatskoj iznosi oko 70 posto. Pojedine obiteljske kompanije u Hrvatskoj postale su regionalni igrači, te postižu više od 4 milijarde američkih dolara godišnjeg prometa i zapošljavaju više od 20.000 radnika. Među takvima su Agrokor, Getro, Gavrilović, Frank, Pevec, Vindija, Kerum, Pivac i Zubak. No osim takvih velikih domaćih tvrtki, u vlasništvu hrvatskih obitelji sve je više i onih manjih, koje postižu dobre poslovne rezultate. Nacionalov dosje donosi priče o četiri obiteljske tvrtke različitih profila čiji su osnivači uspjeli uskladiti obiteljske i poslovne interese i održati obiteljski posao.

Tvrtka DIV s početka priče jedan je od najboljih primjera za to jer je od male obiteljske tvrtke uspjela prerasti u biznis koji je nadišao hrvatske okvire i postao konkurentan na svjetskom tržištu. Specijalizirali su se za proizvodnju vijaka i ostalih spojnih elemenata, a prema riječima utemeljitelja Božidara Debeljaka, jedini konkurenti u svijetu na tom polju su im neki kineski proizvođači, iako, veli, i oni polako gube utrku s DIV-om.

“Jeftiniji smo i od nekih kineskih proizvođača i oni nam praktički prestaju biti konkurencija, dok u proizvodnji izvanstandardnih elemenata gotovo i nemamo konkurenciju u cijeloj Europi. Budući da je u Kini prisutan, doduše još uvijek spor, ali ipak kontinuiran rast standarda, te imajući na umu sve veće cijene transporta, može se očekivati da će se nastaviti trend rasta kineskih cijena”, ispričao je Božidar Debeljak koji vođenje poslova u obiteljskoj kompaniji polako prepušta svome 31-godišnjem sinu Tomislavu koji u tvrtki radi od svoje 18. godine. Božidar Debeljak je 1971. počeo s proizvodnjom vijaka u svojoj garaži, a danas grupacija DIV zapošljava više od 650 radnika u tri države. Već dugi niz godina tvrtka ima ubrzani razvoj veći od 42 posto godišnje, te se stoga odlučila za širenje kupnjom nekadašnje kninske tvornice za izradu vijaka - TVIK, koja je 80-ih bila sinonim za proizvodnju vijaka u Istočnoj Europi. Upravo zbog prepoznatljivosti tih dvaju brandova, tvrtke koje je DIV osnovao u Bosni i Hercegovini i Srbiji, uz ime DIV, nose i ime TVIK. Nakon što su otvorili podružnice u Valjevu i Sarajevu, te kupili još jednu tvornicu u Svrljigu, obitelj Debeljak planira i nove akvizicije u Rumunjskoj, Bugarskoj i Ukrajini. U Hrvatskoj, koja ima problema s nezaposlenošću i u kojoj grupacija DIV zapošljava više od 250 radnika, od toga više od polovine u području od posebne državne skrbi, problem je, prema Debeljakovim riječima, naći kvalificiranu i kvalitetnu radnu snagu o čemu Božidar Debeljak kaže: “Da bismo se držali zacrtanih planova, potrebno je zaposliti još najmanje 100 radnika, a kako njih na tržištu rada zasad nema, stupili smo u kontakt s mjerodavnim institucijama radi školovanja i stvaranja potrebnih kadrova, odnosno usmjeravanja mladih ljudi za poslove koji su na tržištu rada potrebni i koji će im osigurati budućnost.” Vrlo visoka godišnja stopa rasta DIV-a od spomenutih 42 posto potvrđena je i nagradom Zlatna kuna za najuspješnije poduzeće u Zagrebačkoj županiji.

DIV IZ SAMOBORA Božidar Debeljak i njegov sin Tomislav u svojem postrojenju u Samoboru iz kojega su krenuli u osvajanje cijele regije Božidar Debeljak tvrdi da ne bi mogao bez stresa, iako ima ugrađene četiri premosnice u srcu: “Dan nakon operacije uključio sam mobitel zbog čega moj doktor nije bio pretjerano zadovoljan. Ali to vam uđe u krv i ne možete bez toga.” Upravo zbog toga pita se kako će stres utjecati na sina Tomislava, iako navodi da se njegov sin sada nosi sa stresom puno bolje nego je on to ikada mogao: “Iako smo obiteljska tvrtka, zbog sve većeg razvoja i širenja izvan granica Hrvatske, nije moguće da cjelokupnu grupaciju vodi jedna osoba. Stoga je u završnoj fazi stvaranje tima koji će, pod Tomislavovim vodstvom, održati postojeći status DIV-a, nastaviti širenje i osigurati budućnost nama i našim radnicima.”

Profesor na splitskom Ekonomskom fakultetu i autor jedine hrvatske knjige o obiteljskom biznisu Dejan Kružić za Nacional je objasnio po kojem bi načelu trebale funkcionirati obiteljske tvrtke i što ih razlikuje od ostalih vrsta poduzeća.

“Ono po čemu su obiteljske tvrtke jedinstvene jest različitost interesa obitelji i interesa poduzeća u jednom sustavu kakav je obiteljski biznis. U obiteljskom biznisu brojne poslovne odluke zadiru u interese obitelji, ali isto tako i brojne obiteljske odluke zadiru u interese poslovanja poduzeća. Da bi se obiteljski biznis uspješno razvijao, potrebno je uskladiti interese obitelji i poduzeća, jer svaka neravnoteža između obiteljskih i poslovnih ciljeva može uzrokovati brojne opasnosti, kako za obitelj tako i za poduzeće. Ako govorimo o prednostima obiteljskog biznisa, to je svakako obiteljska povezanost i želja da se sačuva stečeno u poslovanju. Bitna prednost je i spremnost obitelji na odricanja na račun prosperiteta poduzeća, kao i inzistiranje na kvaliteti proizvoda ili usluga kako bi se sačuvala tradicija vođenja brige o klijentima.” No Kružić upozorava da, uz prednosti, obiteljski biznis skriva i neke zamke zbog kojih obiteljska poduzeća mogu prerasti u izvor nerazriješenih obiteljskih tenzija i konflikata, koji, veli Kružić, mogu postati krupna smetnja za realizaciju obiteljskih poslovnih ciljeva.

“Do neprofesionalnosti i improvizacija u poslovanju obiteljskih tvrtki često dovodi činjenica da su članovi obitelji istodobno menadžeri u obiteljskom biznisu i njegovi vlasnici. A kako povezanost članova u obiteljskom biznisu nije bazirana na stručnim osobinama nego na krvnom srodstvu, može doći i do pojave nepotizma i manjka stručnih, specijalističkih i upravljačkih znanja. Još jedno ograničenje obiteljskih biznisa može biti nesuglasje između afiniteta pojedinih članova obitelji i obiteljskih očekivanja i želja, koje znaju dovesti do gušenja talenta pojedinca, kao i velikih problema ako se neki član obitelji poželi izdvojiti iz tvrtke i napustiti obiteljski biznis. Osim toga, potencijalna mogućnost bankrota i obitelji bez posla i imovine uzrokuje da su članovi obitelji izloženi svakodnevnom stresu”, rekao je Kružić i dodao kako eventualne krize u poslovanju obiteljskih tvrtki mogu dovesti do razmirica, sukoba, pa čak i raspada obitelji.

 Takvi problemi zaobišli su putničke agencije Mystic tours i Modus travel - obiteljski biznis u kojem radi cijela obitelj Franjić iz Zagreba. Osnivačica tvrtke, profesorica na Zagrebačkoj školi za menadžment Romana Franjić, nakon pokretanja agencije sredinom devedesetih u posao je ubrzo uključila i svog supruga koji se u to vrijeme vratio s bojišta u Domovinskom ratu. Danas, petnaestak godina kasnije, vođenje obiteljske tvrtke pomalo preuzima kći Tena. Ona je najmlađi član obitelji Franjić, a s tek navršene 22 godine vjerojatno je jedna od najmlađih žena na direktorskom položaju u Hrvatskoj. No njezini šefovi, ujedno i roditelji, ne strahuju za budućnost obiteljske tvrtke jer su, priznaju, svoju kćer u turistički biznis spletom okolnosti uveli još kao malenu djevojčicu. O tome njezina majka Romana Franjić kaže: “Kao organizatorica turističkih putovanja cijeli svoj radni vijek konstantno putujem, pa sam na mnoga mjesta koja sam tako posjetila vodila i Tenu. Budući da su razlozi mojih putovanja bili posao, a ne zabava, Tena je htjela ne htjela pomalo upijala neka osnovna znanja o turističkom poslovanju.

OSNIVAČICA PUTNIČKIH AGENCIJA Mystic tours i Modus travel Romana Franjić sa suprugom Borisom i kćeri Tenom ispred limuzina koje daju u najam Kasnije smo je kroz srednju školu, a potom i kroz fakultet usmjeravali u ovaj tip biznisa.” Tena Franjić, koja je nedavno diplomirala na Zagrebačkoj školi za menadžment, priznaje da nekad nije lako nositi se s pritiskom da su joj roditelji ujedno i šefovi.

“No s druge strane, s roditeljima puno lakše nađeš zajednički jezik nego kad to pokušavaš s nekim tko ti nije rod. Osim toga, nikad nisam požalila što sam se upustila u obiteljski biznis jer tako imam osiguranu budućnost i priliku da se u ovom poslu puno ranije dokažem nego što bih to vjerojatno uspjela u nekoj tuđoj tvrtki”, ispričala je Tena Franjić koja je u poslovanje obiteljske tvrtke ozbiljno uključena već gotovo dvije godine. Njezina majka Romana Franjić danas kaže kako je oduvijek smatrala prednošću to što su njezini poslovni suradnici ujedno i članovi njezine obitelji. “Tako mislim jer sam obiteljsku tvrtku doživjela kao način da uvijek budemo zajedno, zajedno kreiramo, a istodobno omogućujemo vlastitu egzistenciju. Istina je, u poslu se to nekad pokazalo negativnim zato što se kao obitelj katkad nismo mogli opustiti jer smo previše razmišljali o poslu. Kad radite za tuđu tvrtku, lijepo odete na godišnji odmor i napunite baterije, a u obiteljskoj tvrtki to ne ide tako. No to što smo svjesni da radimo sami za sebe i da sami odlučujemo o taktici svog posla prednost je koja mi se često čini nezamjenjivom.”

Iako se s njom slaže i njezin suprug Boris, dodaje kako kod svakog obiteljskog biznisa postoji opasnost da se poslovni problemi donose kući, a oni obiteljski na posao. “Najveća opasnost obiteljskog posla je ipak financijski rizik. Obiteljska tvrtka funkcionira tako da se novac pretače iz jednog u drugi džep. Kada se dogodi da s poslovanjem nije sve najbolje, to se naravno itekako osjeti u samoj obitelji, i stres je samim tim veći jer se brinete i za budućnost tvrtke i za egzistenciju obitelji. Međutim upravo taj dio odlučivanja i donošenja presudnih poslovnih odluka često je lakši kada ga zajednički donosi obitelj. Mislim da obitelj poslovne rizike doživljava mnogo realnije i ozbiljnije jer je naravno i sama njima potencijalno ugrožena”, rekao je Franjić.

Obitelj Franjić tvrdi da je njihov poslovni moto od početka bio da će biti turistička agencija koja nudi ono što drugi ne rade. Tako su se još 1996. odlučili turistički promovirati kontinentalni dio Hrvatske, od Zagorja do Slavonije i Baranje. Danas klijente tamo vode na putovanja i izlete i trude se da ih ondje upoznaju s tamošnjom tradicijom, autohtonom hranom, prirodom i običajima. Romana Franjić priznaje da je u Hrvatskoj bilo iznimno rizično baviti se kontinentalnim turizmom sredinom devedesetih, kada je pokretala posao u vrijeme dok su Baranja i Slavonija pretrpjele goleme štete zbog okupacije u Domovinskom ratu. Kolege su se, veli, zgražale nad njenom poslovnom strategijom, no Boris Franjić je vjerovao u uspjeh supruginih ideja.

“Veće mogućnosti otvorile su nam se kada smo osmislili izlete koji su primjerice uključivali putovanja terenskim vozilima, izlete u obliku off road relija i slične pomalo pustolovne aranžmane. Tada smo puno počeli raditi s hrvatskim kompanijama koje su za svoje zaposlenike i partnere organizirale teambuilding putovanja diljem Hrvatske. Od ove godine počeli smo se baviti i charter servisom gdje svojim klijentima iznajmljujemo vrhunske komforne automobile Mercedes S 320 CDI, Mercedes E 280 CDI, te Volkswagenov multivan, sve naravno s vozačem. Jednako tako mogu od nas unajmiti i dvije luksuzne jahte Eolo 710 Cruiser i Lema Gold S”, rekao je Boris Franjić. No uza sav dosadašnji posao trenutačno najveći izazov obitelji Franjić otvaranje je poslovnice u Vukovaru. Kao vlasnici prve turističke agencije u tom gradu, koju su ondje otvorili u ožujku, Franjići se nadaju da će dobro iskoristiti činjenicu da je u Vukovaru napokon uloženo dosta novca za obnovu brojnih turistima atraktivnih mjesta poput obala Dunava, dvorca Eltz, Vučedola i mnogih izletišta.

Budući da su svoje klijente u Vukovar vodili i puno prije negoli su ondje otvorili agenciju, uvjereni su da će zainteresiranih biti mnogo jer, kako kažu, Vukovar već sada godišnje posjeti 18.500 stranih turista. A otvaranje njihove turističke agencije će, veli, i samim Vukovarcima omogućiti da dogovore putovanja u bilo koji dio svijeta. Kada je riječ o porivima koji mnoge poput obitelji Franjić potiču na pokretanje obiteljskog posla, financijski stručnjak Dejan Kružić navodi mnoge.
Čest motiv za to je, kako veli, ulazak u svijet poduzetništva i želja za neovisnim radom po načelu “radim sam za sebe”. Kružić kaže da mnogi osnivači obiteljskih tvrtki u takav posao kreću kako bi svojoj obitelji omogućili kao prvo posao, a potom i bogatstvo.

“Čest motiv je i prenošenje povoljnih poslovnih prilika na svoju djecu, generiranje obiteljskog blagostanja i omogućavanje obiteljske financijske sigurnosti. Kod uspješnih obiteljskih biznisa uključene su brojne generacije, računajući od osnivača. Ilustracije radi, automobilska dinastija Ford u četvrtoj i petoj generaciji ima 47 članova koji imaju vlasničke pakete u koncernu Ford”, objasnio je autor knjige “Obiteljski biznis”.

Premda, kako uvjerava Kružić, ne postoji univerzalna formula za uspješan obiteljski biznis, taj financijski stručnjak navodi neke korisne savjete koje bi trebali slijediti svi oni koji žele da njihove obiteljske tvrtke postignu dobre rezultate.

“Nikako ne bi trebalo zanemarivati poslovne konflikte kako bi se poštedjeli obiteljski odnosi, a svaki član obitelji koji radi u obiteljskom poduzeću treba imati isti tretman kao i drugi zaposlenici koji nisu dio obitelji. Osim toga članovima obitelji je preporučljivo dopustiti da samo odluče hoće li se uključiti u poslovanje obiteljskog poduzeća. I konačno, ali ne manje značajno, dobro je na vrijeme se pripremiti za konačan test obiteljskog biznisa - prijenos upravljačkih i vlasničkih prava na odabrane nasljednike”, savjetuje Dejan Kružić.

ČELNI LJUDI MERIDIJANA Komercijalni direktor Milan Čaić, direktorica Petra Somek i njen otac Dragutin Feletar koji je prije trinaest godina osnovao časopis Hrvatski zemljopis iz kojega je niknula izdavačka kuća Meridijani Svoju nasljednicu na vrijeme je odabrao akademik Dragutin Feletar iz čijeg je entuzijazma nastala izdavačka kuća Meridijani. Tu obiteljsku tvrtku on je osnovao prije trinaest godina, kada je pokrenuo časopis Hrvatski zemljopis po uzoru na brojne popularne časopise u svijetu poput National Geographica i njemačkog Gea. Taj prvi broj nije postigao osobit uspjeh te bi ga profesor Feletar ugasio da se nije iz Londona, gdje se školovala, vratila njegova kći Petra Somek. “Vratila sam se iz Londona gdje sam se doškolovala na katedri povijesti umjetnosti i arheologije. Sjećam se da sam se vratila puna entuzijazma.

Odlučila sam se odmah priključiti ocu u uređivanju časopisa nakon što se prvi broj pokazao prilično neuspješnim. Dogovor je bio da ja radim grafičku pripremu. Časopis, naravno, nije izgledao ovako reprezentativno kao danas, ali sam ponosna na te početke. Pomalo smo postajali sve uspješniji i danas smo izrasli u poveliku obiteljsku izdavačku tvrtku”, rekla je ona. Dragutin Feletar član je HAZU te je bio dekan Prirodoslovno-matematičkog fakulteta u Zagrebu, dok 2006. nije otišao u mirovinu.

Danas je glavni i odgovorni urednik a njegova kći direktorica i urednica u Meridijanima. Iako su prepirke na poslu uobičajene, Petra Somek kaže da se nikada nije prepirala sa svojim ocem oko posla objašnjavajući to blagom prirodom koju je od njega naslijedila. Nakon brojnih selidbi po Zagrebu, izdavačka kuća smjestila se u Samoboru, čime, prema riječima Petre Somek, spletom dobrih životnih okolnosti slijedi svjetski trend prema kojem kulturne institucije sele iz središta grada u ugodne periferne satelitske gradiće. Zanimljivo je kako je u povećanju prodaje njihova časopisa pomogao dolazak svjetski popularnog časopisa National Geographica na hrvatsko tržište. Strah da će ih bogata konkurencija uništiti pokazao se bezrazložnim i zapravo je taj list svojom marketinškom kampanjom popularizirao takve teme među hrvatskim čitateljima, o čemu Petra Somek kaže: “Mi smo časopis koji je zamišljen kao nadopuna gradivu iz zemljopisa za srednje škole. Za razliku od National Geographica, mi težište svojih tema stavljamo na Hrvatsku i njene prirodne ljepote i fenomene. To su hrvatski čitatelji prepoznali i zapravo se mi i National Geographic nadopunjujemo.” Meridijani su s vremenom iz časopisa prerasli u stručno izdavačku kompaniju koja danas zapošljava 19 ljudi i veliki broj vanjskih suradnika. Specijalizirali su se za geografska i povijesna izdanja, a Petra Somek tvrdi da su se u svoj najveći izdavački pothvat upustili kada su počeli izdavati udžbeničku literaturu za povijest i geografiju za osnovne i srednje škole.

Dosad su izdali 60 udžbenika, a za neke od njih su dobili brojne nagrade među kojima izdvaja onu Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti i Zagrebačkog velesajma “Josip Juraj Strossmayer”. Među 19 zaposlenih u tvrtki je i Petrin brat Petar Somek koji zbog svojih obveza na postdiplomskom studiju povijesti pomogne kada zatreba dostaviti časopis ili napraviti njegovu prezentaciju. Petra Somek ponosna je što oni nisu iskusili velike uspone i padove poput ostalih tvrtki koje su krenule od nule: “Prilično smo jednoliko napredovali. Kada sam bila mlađa, mislila sam da se uspješnost poslodavca mjeri brojem zaposlenih. Danas, kada sam prešla tridesetu, razmišljam drukčije. Bitno mi je okupiti kvalitetne i profesionalne ljude i na to sam ponosna. Važnija mi je kvaliteta od kvantitete.” Petra Somek kaže kako su obiteljski karakter i atmosfera ostali u kompaniji do danas pa svi zaposlenici zajednički ručaju svakog radnog dana.

U Posavskim Bregima pokraj Ivanić Grada nalazi se Nojeva arka, farma nojeva i poljoprivredno imanje u vlasništvu obitelji Grgurić. Riječ je o jednoj od rijetkih preživjelih uzgajivačnica nojeva, kojih je nakon početnih stihijskih pokretanja prije deset godina danas u Hrvatskoj ostalo manje od deset. Na pokretanje poljoprivrednog biznisa odlučio se 2001. Miroslav Grgurić, glava obitelji, po struci informatičar koji se prije nikad nije bavio poljoprivredom. Nakon što je odustao od uzgoja maslina u Dalmaciji, u Posavskim Bregima kupio je tri hektara zemlje, a potom i četiri familije nojeva koje je smjestio u posebno izgrađene nastambe na imanju. U svoj novi posao odmah je uključio svoje sinove, danas 30-godišnjeg Mladena i 26-godišnjeg Krešimira. Mladen je, kako kaže njegov otac, zadužen za poslove na samom imanju, a Krešimiru bolje leži papirologija. Danas se imanje Grgurićevih prostire na 35 hektara vlastite i stotinjak hektara zakupljene državne zemlje. Na njemu uzgajaju 70-ak nojeva, koze i konje, a planiraju i izgradnju velike štale za uzgoj muznih krava, te zakup većeg komada državnog zemljišta na kojem bi proširili svoje imanje.

BRAČNI PAR Biserka i Goranko Fižulić zajedno su stvorili jednu od najvećih trgovačkih kompanija u Hrvatskoj, tvrtku Magma “Imali smo sreću da smo u poljoprivredni posao mogli ulagati novac koji je pritjecao iz informatičke tvrtke čiji sam suvlasnik u Zagrebu. Odluka da se kapital prenese iz jedne grane biznisa u drugu pokazala se dobrom jer je naša tvrtka lani ostvarila 2,6 milijuna kuna prometa. Osim toga imamo još jednu malu farmu Bregi, te smo osnivači istoimene zadruge. Usto smo u Ivanić Gradu osnovali i tvrtku Info MG koja pokriva sve financijske poslove za obje farme, zadrugu, te za informatičku tvrtku u Zagrebu. Tako smo zatvorili jedan krug poslovanja, a u takvom načinu rada pomoć sinova je itekako dobro došla jer je s članovima obitelji mnogo lakše slijediti zacrtanu strategiju poslovanja”, ispričao je Miroslav Grgurić. Kao prednosti obiteljskog biznisa navodi činjenicu da se sa svojim sinovima bolje poznaje i stalno su zajedno pa njihova poslovna suradnja nije vremenski ograničena. Njegov sin Mladen Grgurić napominje da je najveći benefit obiteljske poslovne suradnje činjenica da rade sami za sebe: “Svoji smo gazde, sami odlučujemo kako ćemo raditi i ako to dobro napravimo, sami imamo najviše koristi. Kad znam da radim za sebe, odnosno za nas, ništa mi nije problem napraviti”, zaključio je Mladen Grgurić. U isto vrijeme Miroslav Grgurić kaže da obiteljski posao ima i neke mane. Sa sinovima se, veli, često zna posvaditi jer misli da im kao sinovima može žustrije prigovarati kad je riječ o poslu.

“Nekad me tak' iznerviraju da bih ih i šupil, baš zato što su mi sinovi pa su i loše i dobre emocije snažnije. No na koncu uvijek nađemo zajednički jezik na obostranu korist. Mislim da je u cijeloj priči oko obiteljskog posla najvažnije to da se minuli rad i znanje koje je stvoreno u obiteljskoj tvrtki ne rasipa nekamo sa strane. Osim toga mislim da će moji sinovi na ovaj način prije i kvalitetnije svladati neka poslovna znanja i jednog ih dana znati proslijediti na svoju djecu”, objasnio je Miroslav Grgurić. I on i sinovi vjeruju da će zbog širenja posla na svojoj farmi, uz troje sadašnjih, morati zaposliti puno više radnika koji nisu članovi njihove obitelji.

“Uz pomoć svojih sinova planiram dosta uložiti u kupnju novog zemljišta i još neke projekte jer smatram da će se po ulasku Hrvatske u EU cijena poljoprivrednog zemljišta upeterostručiti. Za takve planove trebat će dobro zasukati rukave i drago mi je kad znam da će u tome moji sinovi odigrati itekako važnu ulogu”, ponosno ističe Miroslav Grgurić.

Kada se govori o dinamici razvijanja obiteljskih tvrtki u Hrvatskoj, Dejan Kružić kaže kako se može očekivati da će se u Hrvatskoj broj obiteljskih poduzeća povećavati, kao i njihova snaga u nacionalnoj ekonomiji. Takav svoj stav Kružić temelji na činjenici da se Hrvatska u okviru ekonomskih reformi opredijelila za takav model poduzetništva u kojem će se država sve manje pojavljivati kao poslodavac, a sve više kao poticatelj i regulator procesa na tržištu.

“Posljednjih su godina u Hrvatskoj uočljiva dva trenda - porast broja novootvorenih obrta i novoosnovanih trgovačkih društava za koje se pretpostavlja da mogu postati obiteljski biznisi s jedne i prodaja etabliranih obiteljskih biznisa drugim investitorima s druge strane. Razlozi ovom posljednjem vjerojatno proizlaze iz zasićenja vlasnika poslom i željom za kapitalizacijom stvorenog u obiteljskom poslovanju, ali i nespremnosti za nove tržišne utakmice s moćnijim kompanijama koje sve značajnije ulaze na hrvatsko tržište”, kazao je Dejan Kružić.