SCENARIST S CRNIM BRKOVIMA Cave je pjevač i vođa grupa The Bad Seeds i Grinderman; u posljednje dvije godine ima osebujne brkove, a kaže da je lakše pisati filmske scenarije nego pjesmeNakon što je objavio 13 više ili manje fenomenalnih albuma s grupom The Bad Seeds, napisao četiri knjige te se pojavio u manjim filmskim ulogama, 49-godišnji Nick Cave prošle se godine pojavio u filmskom svijetu kao scenarist australskog filma “Uvjeti predaje” (“The Proposition”), koji se u hrvatskim kinima počinje prikazivati 10. svibnja, a koji je režirao John Hillcoat. Radi se o svojevrsnom anti-vesternu koji je iznimno hvaljen i kojeg je najpoznatiji američki filmski kritičar Roger Ebert svrstao među 19 filmova kojima je dao najvišu moguću ocjenu. Nicku Caveu ovo nije prvi, već drugi filmski scenarij. On je debitirao 1989. godine scenarijem za “Ghosts… Of the Civil Dead” koji je također režirao Hillcoat.

Ako se traži bilo kakva poveznica između Caveovih tekstova pjesama i scenarija ovog filma onda je to pisanje na temu smrti s čime se Cave odmah složio. “Kada sam započinjao pisati scenarij za ovaj film bio sam poprilično nervozan jer nisam znao jesam li uopće sposoban napisati filmski scenarij. Nisam znao mogu li se nositi s pisanjem dijaloga, imam li hrabrosti napisati bilo kakav scenarij. Kada sam konačno počeo pisati, sve je bilo daleko lakše no što sam očekivao, tako da mi je na kraju bilo lakše napisati scenarij no pisati pjesme. Pisanje pjesme za mene je težak i bolan proces. To je zato što kada pišem pjesmu nemam određeni cilj kakvu pjesmu želim. U slučaju ovog filmskog scenarija redatelj John Hillcoat mi je rekao što želi, rekao mi je da želi upravo ovu temu. Ja sam sjeo i počeo pisati na tu temu. Kada stvaram pjesmu onda sam sam i pišem o svojim osjećajima, pišem o tome kako vidim svijet, i to u reduciranom obliku. Zato je to tako teško. Lakše je izraziti se u dvosatnom filmu no u trominutnoj pjesmi. Najteže je sjesti i početi pisati jer se uvijek prvo upitate ‘o čemu, jebeno, ovog puta da pišem’”, kaže nam Cave čiji osebujni brkovi ističu njegov izgled u posljednjih gotovo dvije godine. Iako je Cave neiskusan scenarist, redatelj John Hillcoat imao je dovoljno hrabrosti povjeriti mu pisanje scenarija, iako sada priznaje da to nije bio lak posao. “Nisam znao da je Nick u stanju napisati ovako dobar scenarij, zato nam je i trebalo ovako mnogo vremena da završimo film. Znao sam da su njegove pjesme pune živopisnih slika i likova. Imao sam u početku nekoliko različitih priča, ali nikako ih nisam mogao ujediniti u jednu, punu raznolikih likova i događaja. U filmu imate sukob s Aboridžinima, zatim postoji britansko carstvo, postoji sukob između irskih osuđenika i britanskog carstva, pa se onda svi oni međusobno sukobljavaju. No, naći priču koja će obujmiti sve ovo u jedan film i dati joj australski štih, to je bio problem. Za Cavea sam znao da mi može napisati glazbu za film, ali nisam znao da može napisati scenarij. Kako ni ja ni Cave nismo bili sigurni može li napisati scenarij, mislio sam angažirati profesionalca u pisanju scenarija. No, kada je Nick počeo pisati, sve je otišlo u idealnom smjeru”, odgovara Hillcoat, na što je Cave sam dodao “John je zapravo bio očajan, nije mogao naći priču, pa je iz očaja angažirao mene”.

NICK CAVE I JOHN HILLCOAT, scenarist i redatelj filma 'Uvjeti predaje', s Deanom Sinovčićem, novinarom Nacionala Hillcoat i Cave, oboje Australci, poznaju se već dugo godina jer je Hillcoat svoju karijeru započeo osamdesetih godina kao redatelj videospotova za Nicka Cavea, INXS i Depeche Mode, a kasnije za Manic Street Preachers, Suede, Placebo i druge bendove, što mu je donijelo brojne nagrade. No, zato je u posljednjih 18 godina režirao samo tri filma od čega je “Uvjeti predaje” posljednji film. Međutim, tim je filmom ostvario svoju staru želju, snimiti vestern. “Kod žanra kao što je vestern imate nešto lakši posao jer vestern posjeduje neke arhetipove koje odaberete. Međutim, mi smo željeli promijeniti te arhetipove, poigrati se s njima”, kaže Hillcoat dok je Cave nešto opširniji u svom viđenju vesterna. “Željeli smo napraviti australski vestern kao suprotnost američkom vesternu. Razlika je u tome što su američki vesterni crno-bijeli, uvijek imate negativca koji je čisti negativac na jednoj strani i neupitnog heroja na drugoj strani. Tako Amerika gleda na ta vremena. Na taj način i predsjednik Bush danas govori, on govori o dobrim i lošim momcima. Uvijek postoji razlika između dobrih i loših. U australskim vesternima je to drugačije jer mi drugačije gledamo na našu povijest. Mi ne možemo opisati ljude na tako banalan način. Na našu povijest gledamo na ambivalentan način. Ni sami ne znamo kako da je gledamo pa se osjećamo pomalo neugodno. Ne znamo je li to bilo vrijeme herojske borbe ili je to bilo vrijeme u kojem je počinjen genocid. Zato se takav pogled na povijest na isti način reflektira i na likove u filmu, zato lik iz filma koji vam se sviđa odjednom vam se više ne sviđa, ne simpatizirate ga već pronalazite nekog drugog u filmu kojeg simpatizirate.

Osobno, mislim da je to vjerniji način prikazivanja ljudskih karaktera”, uvjeren je Cave. Hillcoat se slaže s Caveom kada se govori o tome što se događa kada se uvodi civilizacija a pri tome se koristi nasilje. “Postoji ideal oko toga tko je u pravu a tko u krivu. No, kada dođe do nasilja, svi su uključeni u njega. Željeli smo istražiti taj dio, tu uključenost svih u nasilje i istaknuti ga na neki način. Zato smo htjeli biti iskreni kod prikazivanja brutalnosti, nismo je željeli prikriti. Ironično, ali australska povijest više slavi poraze i neuspjehe od pobjeda i uspjeha. U to smislu ovaj film je anti-vestern. Ista stvar se sada događa u Iraku. Taj konflikt je pun nasilja. Ideja civilizacije je prepuna kontradiktornosti, ekonomskih kontradiktornosti. Čini se da shvaćanje civilizacije u sebi skriva ideju eksploatacije”, smatra Hillcoat, a Cave se još jednom želio nadovezat riječima: “Mislim da je to ideja cijelog filma, ideja da donošenje civilizacije, mira i prosperiteta s mačem i nasiljem, ne funkcionira. Australija se još uvijek nije oporavila od tih vremena. Većina Australaca, naročito oni tamnoputi, osjećaju posljedice događaja iz povijesti. Mi kao nacija još se uvijek nismo pomirili s onim što se tada događalo”.

Priče iz australske povijesti slušao je i Nick Cave dok je bio mali, što nam i sam priznaje. “Odrastao sam u Victoriji, koja ima drugačiji krajolik od onog prikazanog u filmu, ali se po mnogočemu ne razlikuje previše. Odrastao sam u dijelu koji se zove Kelly Country, a dobio je ime po čuvenom odmetniku Nedu Kellyju iz druge polovice 19. stoljeća. Možda ste gledali onaj glupi film s Heathom Ledgerom o njemu. Dakle, odrastao sam u gradu u kojem je Ned Kelly živio, počinio sve one zločine, i na kraju umro. Znači, kao klinac sam upijao priče o Nedu Kellyju”. Sve to uvjetovalo je da Cave napiše kvalitetan scenarij za film, a Hillcoat snimi vestern, s obzirom da su na njega utjecali brojni redatelji vesterna. “Na mene je najviše utjecao Sam Peckinpah sa svojim filmovima, ali i Robert Altman i Terrence Malick. Sergio Leone mi je blizak po vizualnom stilu, zrnatoj slici, što je radio i Peckinpah. Leoneovi filmovi mi izgledaju kao opere, plesne opere, dok su ostali redatelji koje sam naveo spremni prikazati surovi, a ne stilizirani realizam. Da ne bi bilo zabune, jedan od mojih najomiljenijih filmova je ‘Bilo jednom na divljem zapadu’. Osobno, dakle, više me zanima što je to život na način na koji je to Peckinpah radio, prikazujući male detalje u svakodnevnom životu”, objašnjava Hillcoat. Ipak, Caveovo objašnjenje filma nešto je jednostavnije od Hillcoatovog. “Za mene je ovo klasična priča, ne smatram da je originalna ili unikatna. Različiti likovi u priči mijenjaju odluke i rade stvari za koje niste očekivali da bi ih radili. Osim toga, razlika između američkog i australskog vesterna je u tome što u australskom vesternu nema homoseksualnih scena”.

BRAĆA BURNS Mike (Richard Wilson), Charlie (Guy Pearce) i Arthur (Danny Huston) Da bi dobio sumornu atmosferu australske zabiti, Hillcoat je angažirao francuskog snimatelja Benoita Delhommea, kojeg neprestano hvali. “Benoit je kao snimatelj apsolutni maestro. Za njegove filmove kao što je ‘Cyclo’ iz 1995. sam znao da imaju fantastično objašnjenje prirodnog života. Bilo mi je bitno da film ima, da tako kažem, organski i lirski osjećaj gdje su priroda i krajolik snažan dio filma, njihov utjecaj na glavne likove je vrlo živopisan i stvaran. On je doveo senzitivnost, svježinu. Australija ima nekoliko sjajnih snimatelja, ali je u ovom slučaju to bilo pitanje načina na koji se gleda na australski krajolik. Benoit i ja smo se kliknuli odmah, tako da je došlo do iskrene suradnje”, kaže Hillcoat.

Cave nije samo pisao scenarij za ovaj film već je napisao i glazbu te je sudjelovao u odabiru glumaca. “Scenarij je sam po sebi nudio ideju kakva bi trebala biti glazba u pojedinoj sceni, tako da nije bilo nikakvog problema kod stvaranja glazbe”, kaže Cave koji je zajedno s Hillcoatom odabrao Guya Pearcea, također Australca, za glavnog glumca filma. “I Cave i ja smo istog trenutka predložili da Charlija glumi Guy Pearce. On je jedan od onih glumaca koji s malo pokreta i riječi može pokazati jako puno”, rekao je Hillcoat. Međutim, najzanimljiviji odabir bio je odabir glumaca Aboridžina za što je najbitniju ulogu dobio David Gulpilil. Gulpilil je jedan od rijetkih glumaca Aboridžina koji je iznimno popularan u Australiji. “David je živuća legenda, u Australiji je dobio nagradu za životno djelo, imao je svoj show s kojim je nastupao u kazalištu i njegove turneje su bile rasprodane. On je nevjerojatan”, rekao nam je Hillcoat.

Na kraju razgovora Cave nas je upozorio da posao glazbenika nikada neće zamijeniti poslom filmskog scenarista ili redatelja. Prvo, ponovio nam je kako mu se većina današnjih filmova ne sviđa. “Zamaraju me filmovi u kojima negativac u svakoj sceni ima onu ljutitu facu. To sam posebno primijetio kod britanskih filmova. Nigdje ni tračka ljudskosti kod tih likova. Nitko nije pozitivac u potpunosti pa tako nitko ne može biti ni potpuni negativac, a ti glumci se trude biti što stravičniji, stravičniji od onog viđenog u prethodnom filmu. To postaje dosadno”, rekao nam je Cave, a onda objasnio drugi dio problema. “Nikada, jebote, ne bih mogao napisati glazbu. Glazba je ono što ja jesam, pjevač i pisac pjesama. Ne zanima me ni režija. Vidio sam to na primjeru ovog filma, režiranje je jako teško. Već sam pokušaj pokretanja filmskog projekta je jebena noćna mora. Imaš jednu ideju i godinama pokušavaš tu ideju pretvoriti u film, trošiš godine života na to, za mene je to jebeno nevjerojatno”.