KATASTROFA U CARDIFFU Zoran Cvrk (u kutu lijevo) s predsjednikom HNS-a Vlatkom Markovićem i premijerom Ivom SanaderomPo svemu sudeći, upravo je Zoran Cvrk, project manager hrvatskog dijela propale kandidature za organizaciju Europskog prvenstva u nogometu 2012. i najbliži suradnik Vlatka Markovića, glavni režiser neuspjelog pokušaja predsjednika Hrvatskog nogometnog saveza da podmiti Ivu Pukanića, predsjednika NCL Media grupe kako bi on u prosincu 2006. odustao od kandidature za funkciju koju Marković obnaša. Pukanić je prošlog tjedna otkrio da ga je 8. prosinca 2006. u prostorijama njegova ureda Miro Vidović, koji se predstavio kao izaslanik Markovića i Cvrka, u Markovićevo ime pokušao potkupiti da odustane od natjecanja za funkciju šefa Hrvatskog nogometnog saveza. Ta informacija odmah je dospjela u središte zanimanja javnosti, a sva trojica prozvanih javno su demantirali Pukanićeve optužbe.

Međutim, postoji nekoliko svjedoka koji su se toga dana uvjerili da su Pukanićeve tvrdnje istinite, te da je Vidović kao izaslanik Markovića i Cvrka radio prema njihovim uputama. Nedugo nakon što ga je Pukanić zamolio da napusti njegov ured u Vlaškoj 40, Vidović se našao na ručku s nekoliko ljudi u restoranu “Pulfer“ u Ilici 109-111. U opuštenom razgovoru Vidović im je, među ostalim, ispričao kako je nedugo prije ručka bio kod Pukanića i u ime Vlatka Markovića pitao ga koliko novca traži da se povuče iz kandidature za šefa Hrvatskog nogometnog saveza. Njegovi su ga sugovornici saslušali s nevjericom.

Ubrzo im se na ručku pridružila još jedna osoba, koja se vraćala u Zagreb sa službenog puta i s kojom se Vidović otprije poznaje. Nakon što su se pozdravili, Vidović je i toj osobi ispričao kako je u Markovićevo ime pokušao podmititi Pukanića. Kako je Vidović znao da je osoba koja im se zadnja pridružila na ručku u prijateljskim odnosima sa Pukanićem, zamolio ju je da i ona upita Pukanića koliko novca traži da odustane od kandidature za šefa HNS-a. Osoba koja je zadnja stigla na ručak s nevjericom ga je upitala o čemu govori, jer je znala da s Pukanićem o takvim stvarima nije uputno razgovarati. Nedugo potom Vidović je telefonom nazvao Cvrka i pozvao ga da im se pridruži. Uskoro se i Cvrk uključio u razgovor. Isprva se nije razgovaralo o Vidovićevu susretu s Pukanićem. Potom je osoba koja se Vidoviću i ostalima priključila nešto kasnije, nakon službenog puta, rekla da je umorna i da se ide kući odmoriti. U tom trenutku i Cvrk i Vidović zatražili su od te osobe da još jednom pokuša razgovarati s Pukanićem i da im svakako javi što se događa. Cvrk nije izravno spominjao novac, ali je na sve prisutne ostavio dojam osobe koja je bila u tančine upućena u sadržaj razgovora Vidovića i Pukanića. Način na koji se Cvrk tom prilikom ponašao otkriva da je on glavni provedbeni strateg Markovićeve kriminalne ideje.

---

MIRO VIDOVIĆ, izaslanik Markovića i Cvrka koji je, svjedoci će potvrditi, Pukaniću nudio mitoOpisani događaji pokazuju da je Vidović lagao kad je tvrdio da se nije sastao s Pukanićem te da se s Cvrkom jako rijetko sastaje, odnosno da ga poznaje samo s drugih dužnosti koje je prije obavljao. Cvrka s tom operacijom povezuje i njegov odnos s Vidovićem, s kojim se poznaje iz vremena kad su obojica često dolazili u Ured predsjednika. Vidović je početkom 90-ih radio u policiji, a potom je prešao u Hrvatsku vojsku, gdje je postao pobočnik generalu Petru Stipetiću. Vidović je Stipetića pratio tijekom cijelog njegova ratnog puta, pa je tako ostao s njim blizak i kad je Stipetić radio u Uredu predsjednika, gdje je bio savjetnik predsjednika Stipe Mesića za vojna pitanja. Kad je početkom 2004. umirovljen Petar Stipetić, predsjedničku mirovinu dobio je i Vidović.

U Uredu predsjednika u jednoj fazi svoje živopisne profesionalne karijere bio je zaposlen i Cvrk. On se rodio 21. lipnja 1965. u Osijeku. Prema podacima Zavoda za poslovna istraživanja, stanuje u Lipovečkoj ulici 17 u Zagrebu. U lipnju 2000. novinarki Jutarnjeg lista Heleni Puljiz lagao je o svojoj profesionalnoj biografiji. Njoj je ispričao da je 1988. završio Vojnu akademiju u Zadru te da je od prvih dana Domovinskog rata, uglavnom kao pripadnik specijalnih postrojbi MUP-a, neposredno sudjelovao u obrani Hrvatske. Istina je nešto drukčija.

Kao vojno lice Cvrk je nakon završetka Vojne akademije nastavio raditi u JNA u kasarni Slatina blizu Zaboka, gdje je bilo sjedište protuzračne obrane. Stanovao je blizu Zaboka i trenirao košarku u lokalnom klubu. Kad je izbio rat, Cvrk je i dalje ostao u JNA. Prilikom zauzimanja vojarne u kojoj je radio su ga zarobili hrvatski branitelji. Cvrku je tada, kao i drugim oficirima JNA hrvatskog podrijetla, bilo ponuđeno da pristupi Zboru narodne garde, ali je Cvrk tu ponudu odbio. Kad je to učinio, jedan od pripadnika ZNG-a nazvao ga je smećem i šutnuo nogom u stražnjicu. Cvrk je potom otišao u Austriju. Neki njegovi kolege tvrde da je u vrijeme službe u JNA često kontaktirao s Imrom Agotićem, koji je tada bio šef KOS-a za ratno zrakoplovstvo i protuzračnu obranu u JNA. Negdje u travnju 1992. po Cvrka je u Austriju otišao Vladimir Faber, jedan od osnivača postrojbe specijalne policije Alfa i njen ratni zapovjednik. Na njegov nagovor Cvrk se pristao vratiti u Hrvatsku i već 1993. zamjenjuje Fabera na čelu Alfi. U Alfama je zatekao i onog pripadnika ZNG-a koji ga je prilikom uhićenja šutnuo nogom u stražnjicu. Samo nekoliko mjeseci nakon toga ta je osoba zbog pritisaka i Cvrkova zapovjedničkog iživljavanja morala napustiti Alfe. Malo je poznato i da je 1994. već bilo pripremljeno rješenje o Cvrkovoj smjeni. On se često sukobljavao sa svojim pomoćnicima, kojima nije bilo po volji to što se pridružio hrvatskoj strani kad su sve najveće bitke praktično bile gotove. U rješenju je stajalo da se predlaže Cvrkova smjena zbog nedoličnog ponašanja u službi i izvan nje. Spočitavalo mu se i da previše pije, iako neki njegovi kolege tvrde da Cvrk nije pio više od ostalih u postrojbi. Zapravo se Cvrk našao na udaru zbog onoga što su njegovi kolege zvali sindromom oficirskog ponašanja, koje je usvojio tijekom školovanja u JNA. To otprilike znači da je za realizaciju svojih ambicija bio spreman učiniti sve, što ga je često dovodilo u sukobe s podređenima, koji su se uglavnom ponašali kao kolege te su držali jedni do drugih.

Tvrdi se da Cvrk nije smijenjen ponajprije zbog nesreće koja je pogodila neke njegove kolege. Tijekom 1994. nekoliko pripadnika Alfi doživjelo je tešku prometnu nesreću. U službenom vozilu sletjeli su s autoceste Zagreb - Karlovac. Tom prilikom jedan Cvrkov pomoćnik i jedan član Afli su poginuli, dok su druga dvojica teško ozlijeđeni. Nakon toga rješenje je povučeno i Cvrk je ostao zapovjednik. Jedno vrijeme Cvrk je 90-ih bio i zapovjednik prijelazne policije tijekom mirne reintegracije Podunavlja. Nakon tog procesa vratio se na čelo Alfi. Tijekom 1999. pod njegovim zapovjedništvom Alfe su obavile spektakularno uhićenje grupe Nikice Jelavića, tadašnje tzv. zagrebačke mafije. Cvrkovi kolege iz tog vremena tvrde da je on zapovijedao čvrsto i odlučno, ali da je često pretjerivao te da ga dosta podređenih pamti kao bezrazložno tvrdog i sirovog zapovjednika. Istodobno je Cvrk počeo surađivati i s Hrvatskim nogometnim savezom, gdje je vodio računa o sigurnosnim aspektima utakmica hrvatske nogometne reprezentacije.

ZORAN CVRK na svečanoj večeri u siječnju 2006. povodom dodjele francuskog odlikovanja Vlatku Markoviću Cvrk je od prvih dana svoje policijske karijere bio blizak s Vladimirom Faberom i Tomislavom Karamarkom. Obojica su sredinom 90-ih doživljavali svoje zvjezdane trenutke u hrvatskoj policiji. Karamarko je bio šef, a Faber njegov zamjenik u Policijskoj upravi zagrebačkoj. Poslije su degradirani jer su počeli postavljati neugodna pitanja HDZ-ovu tajkunu Miroslavu Kutli.

Nakon Karamarkove smjene Cvrk se nije uspio nametnuti kao ozbiljan kandidat za preuzimanje Policijske uprave zagrebačke, iako je to želio. Ostao je zapovjednik Alfi sve do 2000. kad ga je zamijenio Milijan Brkić, kojeg mnogi smatraju problematičnim i čude se kako je uopće mogao proći sigurnosnu provjeru, jer mu pripisuju dvije kaznene prijave - jednu u mladosti, a drugu zbog nanošenja teških tjelesnih ozljeda sredinom 90-ih. Cvrk i Brkić vrlo su bliski. Danas je Brkić na čelu Centra SOA-e za Zagreb. Tijekom predsjedničke kampanje u kojoj je svoj prvi predsjednički mandat izborio Stipe Mesić, Cvrk se preko Tomislava Karamarka, koji je imao značajnu logističku ulogu u Mesićevu stožeru, suptilno stavio na raspolaganje Mesiću. U privatnim krugovima govorio je kako je Mesić njegov predsjednik i kako za tog čovjeka vrijedi raditi. Uskoro su i Cvrk i Karamarko doživjeli novi uzlet u karijeri. Karamarko je postao šef Ureda za nacionalnu sigurnost (UNS), a Cvrk načelnik Stožera osiguranja predsjednika Republike. Kad je preuzeo dužnost na Pantovčaku, Cvrk se zahvalio većem broju ljudi koji su se dotad brinuli o sigurnosti prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana. Među njima je bio i Marko Ratković, s kojim će poslije surađivati. Iako je Ratković već i prije Tuđmanove smrti najavljivao da će otići u mirovinu nakon što netko drugi nakon Tuđmana preuzme funkciju predsjednika Hrvatske, dobri poznavatelji prilika na Pantovčaku tvrde da je Ratković unatoč tomu bio osuđen na odlazak, jer nije bio po volji Cvrku.

Upućeni tvrde da se Cvrk u to vrijeme počeo zbližavati s Mirom Vidovićem, da su uskoro postali bliski te da se često, najmanje jednom tjedno, susreću i druže, što traje i danas. Kad se 2003. ukidao Stožer osiguranja predsjednika Republike, Cvrk je razriješen dužnosti i dobio je predsjedničku mirovinu. Kako u to vrijeme za Cvrka nije bilo adekvatne visoke policijske funkcije po njegovu ukusu, on se uskoro dodatno aktivirao na sportskom i poslovnom planu. U Hrvatskom nogometnom savezu, gdje je od 1996. bio povjerenik za sigurnost, uskoro je postao project manager hrvatske strane u kandidaturi za organizaciju Europskog prvenstva 2012., a na poslovnom planu postao je direktor tvrtke Soboli, čiji je suvlasnik i Karamarko. Nitko ni danas ne zna čime se Cvrk kvalificirao da preuzme vodeću ulogu u pripremama za dobivanje Eura 2012. Za tu funkciju dobivao je 20.000 kuna mjesečno. Dok je tvrtku Soboli vodio Cvrk, poslovi su cvjetali, a tako je ostalo i nakon njegova odlaska, ponajprije zbog utjecaja osnivača tvrtke. Tvrtka Soboli je 2003. imala promet od 855.000 eura, a godinu poslije taj je promet porastao na 1,21 milijun eura. Klijenti Sobolija postali su Ina, Sinaco, Zagrebačka banka, a tvrtka kći Sobolija, Ippon Security, obavlja zaštitarske i druge sigurnosne usluge za medijski koncern Europapress holding u suvlasništvu Ninoslava Pavića i WAZ-a. Među ljudima koji su čuvali Pavića, nakon što mu je podmetnut eksploziv pod automobil ispred obiteljske kuće, bio je i Marko Ratković. Iako Ratković Cvrku navodno nije bio po volji kao osoba koja bi ostala raditi u Stožeru osiguranja predsjednika Republike, Cvrk očito nije imao primjedbi kad je Ratkovića trebalo angažirati na komercijalnoj osnovi. Dijelom i zbog takvih epizoda oni koji ga poznaju Cvrka doživljavaju kao osobu koju isključivo motivira osobni materijalni i karijerni probitak te kao neprincipijelnog oportunista.

Suradnja Cvrka i Karamarka nije dugo bila idilična. Karamarko se uskoro i politički i profesionalno aktivirao - kad je ponovo preuzimao POA-u, (danas SOA), Karamarko je svoje vlasništvo prenio na odvjetnički ured Bukovac. Ubrzo su se Cvrk i Karamarko poslovno razišli i danas nisu u najboljim odnosima. Navodno Cvrk nije bio zadovoljan raspodjelom zarade. Krugovi bliski Karamarku tvrde da oni više nemaju nikakvih poslovnih kontakata. Cvrk je u posljednje vrijeme bio zanimljiv javnosti zato što se privodilo kraju natjecanje za izbor domaćina Europskog nogometnog prvenstva 2012., a on je bio glavna osoba za koordinaciju tog projekta s hrvatske strane. I predsjednik HNS-a Vlatko Marković i Zoran Cvrk doživjeli su tu kandidaturu kao svoju životnu priliku, uz što su vezali većinu svojih osobnih ambicija i u budućnosti. Kad je hrvatska nogometna reprezentacija neuspješno nastupila na SP-u u Njemačkoj, otvorilo se pitanje Markovićeve odgovornosti. Pukanić je slovio za jednog od Markovićevih najozbiljnijih protukandidata, a Marković je zato bio jako zabrinut. Najviše se uplašio da tantijeme za eventualni dobitak domaćinstva Europskog prvenstva 2012. ne pokupi netko drugi. Vjerojatno su zato pokušali potkupiti Pukanića da se ne kandidira za šefa HNS-a. Kad je Pukanić o tome prošlog tjedna javno progovorio, to je Markovića, Cvrka i Vidovića jako uznemirilo, iako su javno istupali vrlo bahato.

To pokazuje i činjenica da je Vidović u cijelu priču posredno uvukao i Karamarka, izjavljujući u Večernjem listu u četvrtak da je cijela priča plasirana u javnost zato što se s Karamarkom i Cvrkom želi obračunati Željko Bagić. Zanimljivo je da je Vidović, barem do te izjave, s Bagićem bio kućni prijatelj. Vlatko Marković, Miro Vidović i Zoran Cvrk najavili su tužbe protiv Pukanića. Pukanić to jedva čeka, a najavio je i da će prijaviti mjerodavnim institucijama kako ga je Marković htio potkupiti. Slučaj će tako dobiti i sudski epilog. Prema Nacionalu dostupnim informacijama, na sudu će svjedoci potvrditi okolnosti ručka na kojem su Vidović i Cvrk priznali da su pokušali potkupiti Pukanića. Ako sud povjeruje njihovim iskazima, Markoviću i njegovim sitnim pijunima ne piše se dobro.

Osječka veza u HNS-u

OSJEČANI U NOGOMETNOM SAVEZU Zoran Cvrk (lijevo), Antun Novalić (u sredini) i slavni nogometaš Davor Šuker (desno)Zoran Cvrk je u nogomet ušao krajem 90-ih, dok je još bio na čelu specijalne policijske postrojbe Alfe. Prvi zadaci u Hrvatskom nogometom savezu bili su mu vezani uz osiguranje nogometnih utakmica.

Kako se Cvrk rodio u Osijeku, čim je počeo surađivati s HNS-om, zbližio se s poznatim nogometašem Davorom Šukerom i visokim dužnosnikom HNS-a Antunom Novalićem, koji su također iz Osijeka. U njima dvojici imao je na početku svoje “nogometne“ karijere vrlo utjecajne saveznike. Posebno je bio blizak sa Šukerom, koji mu je najvjerojatnije i dojavio da se Ivo Pukanić namjerava kandidirati za šefa HNS-a.