Objavljeno u Nacionalu br. 598, 2007-05-01

Autor: Miljenka Čogelja

POVRATAK MUZIČKE AVANGARDE

46 godina poslije

Krzysztof Penderecki sa suprugom Elzbietom i Milko Kelemen u zagrebačkom Botaničkom vrtu čijom ljubaznošću je nastala ova snimkaKrzysztof Penderecki sa suprugom Elzbietom i Milko Kelemen u zagrebačkom Botaničkom vrtu čijom ljubaznošću je nastala ova snimkaU Zagrebu su se prošlog tjedna istodobno našla dva velikana suvremene glazbe, svjetski poznati poljski skladatelj Krzysztof Penderecki i jedan od najpoznatijih hrvatskih kompozitora, utemeljitelj i počasni predsjednik Muzičkog biennala Zagreb Milko Kelemen. Kelemen je ovogodišnji dobitnik značajnog priznanja - europske nagrade za postignuća u kulturi, a Penderecki je počasni gost 24. zagrebačkog muzičkog biennala koji se od 19. do 28. travnja održavao u Zagrebu.
Kelemen i Penderecki dugogodišnji su prijatelji. Upoznali su se još 1963. godine, kad je Kelemen, tadašnji predsjednik Biennala, kao gosta festivala pozvao mladog poljskog skladatelja Pendereckog.

Penderecki je jedan od rijetkih skladatelja avangardne glazbe koji je poznat i široj publici, a glazbeni ga kritičari smatraju jednim od najvažnijih skladatelja 20. stoljeća. Glazbeni studij pohađao je kod poznatih pedagoga Artura Malawskog i Stanislawa Wiechowicza u Krakowu. Ondje je zatim i predavao, a kao predavač godinama djeluje i na uglednim svjetskim učilištima. Njegova djela od kraja 50-ih izazivala su veliku pozornost. U nekim se njegovim skladbama sviralo na pisaćoj mašini, a u pojedinim kompozicijama nije bilo glazbe nego samo šumova, dok su u nekima svirači samo lupkali. Njegovu je glazbu bilo šokantno ne samo čuti nego i vidjeti. Izmislio je vlastiti notni zapis. Pisao je glazbu na golemim partiturama grafičkim zapisom. Crtama i nakupinama crta i točaka zapisivao je glazbene situacije, koje je objašnjavao u legendama na rubu partiture. Time je utjecao na mnoge mlade europske, a posebno hrvatske skladatelje. Njegovoj široj popularnosti pridonijelo je to što su poznati filmski redatelji koristili njegovu glazbu za svoje filmove. Neka od njegovih remek-djela iz 60-ih korištena su u filmskim hitovima “Egzorcist” i “Isijavanje”, a nedavno ga je redatelj David Lynch, koji ima vlastiti filmski studio u Poljskoj, pozvao da sklada glazbu za njegov novi film. I francuska ga je vlada prije nekoliko godina angažirala da sklada za godišnjicu revolucije.

Hrvatski skladatelj Kelemen već desetljećima živi u Njemačkoj gdje je bio profesor na akademijama u Düsseldorfu i Stuttgartu. U svjetskim glazbenim centrima izvodile su se njegove opere i koncerti tzv. nove glazbe. Tom se pravcu potpuno priklonio sredinom 50-ih nakon boravka u poznatoj darmstadtskoj školi. Studirao je kompoziciju na zagrebačkom Konzervatoriju kod Stjepana Šuleka, a potom kod francuskih i njemačkih pedagoga Olivera Messiaena, Dariusa Milhauda i Wolfganga Fortnera. Od 1955. bio je suradnik darmstadstke škole, najvećeg centra moderne glazbe. Dobitnik je brojnih priznanja i nagrada u inozemstvu, bivšoj Jugoslaviji i Hrvatskoj, a u rodnoj Slatini već se devet godina održavaju Dani Milka Kelemena. Utemeljitelj je međunarodnog avangardističkog festivala Muzički biennale Zagreb, koji se ove godine održava 24. put. O tome kako je sve započelo priča:


“Sredinom pedesetih boravio sam u Darmstadtu, radio i učio u sklopu poznate darmstadstke škole. Tamo sam prvi put susreo i Pendereckog. U Darmstadtu sam naučio zapisivati note totalnom organizacijom na intelektualni način. Kad sam sa iz Darmstadta vratio u Zagreb, vidio sam da hrvatska glazba osamdeset godina kasni za svijetom te da nikako ne može konkurirati ni Nijemcima ni Talijanima. Godine 1959. došao sam na ideju da organiziram Biennale. Otišao sam k tadašnjem zagrebačkom gradonačelniku Većeslavu Holjevcu. Rekao sam mu da bih htio organizirati jedan veliki festival. Ali on nije podizao glavu sa svojih papira. Tek kad sam rekao: 'Ako mi ne omogućite da Biennale napravim u Zagrebu, napraviti ću ga u Beogradu', pogledao me kao da sam ga ubo iglom. 'Što hoćeš, što hoćeš!', počeo je vikati. 'Mogu ti za to dati sobu punu dinara, ali ne mogu ti dati ni jedan dolar.’ Upitao sam ga kako onda misli da dovedem operu iz Njemačke, balet iz Rusije ili orkestar iz Amerike. Odgovorio mi je: ‘Druže, snađi se.’ Točno sam znao što učiniti. Počeo sam pregovarati sa Sovjetskim Savezom. Jugoslavija je tada bila poput točke preokreta oko koje se okreće svjetska politika. Otišao sam k Furcevoj, tadašnjoj ruskoj ministrici kulture. Bila je Staljinova prijateljica i zadrta partijka. Kad sam joj ispričao kako u Jugoslaviji sve više jača utjecaj Amerike i Zapada te kako bismo mi u Zagrebu trebali Lenjingradski balet i Moskovsku filharmoniju, odmah je pristala. Još sam sve to dobio besplatno.”

Potom je, nastavlja Kelemen, otputovao u SAD, u State Department u Washington. Tamo je, kaže, vodio velike rasprave u kojima je sugovornicima naglašavao kako je Jugoslavija pod velikim ruskim utjecajem i kako su se Rusi prvi prijavili da sudjeluju na zagrebačkom Biennalu te kako bi želio da u njemu sudjeluju i filharmonija iz Chicaga i balet iz San Francisca. Tako je i od Amerikanca dobio sve što je tražio.

“Kad sam dobio Ruse i Amerikance, sve ostalo je išlo prilično lako. Nisu me uzalud kasnije prozvali muzičkim političarom”, zaključuje Keleman.

Zbog Biennala je, priča Kelemen, čak završio u zatvoru. Dva su službenika Udbe došla po njega i odvela ga u zatvor gdje su ga držali dva dana i ispitivali o razlozima njegovih putovanja po Rusiji i Americi.

Taj prvi Biennale Zagreb, ističe Kelemen, za njega je bio i najbolji, prava revolucija:

“New York Times je napisao kritiku tog događaja na više od pola stranice, što je tada bilo nevjerojatno puno. Naslov tog članka bio je “Muzička revolucija u Zagrebu“. Neki naši političari onda su mi rekli kako oni plaćaju i pet hiljada dolara za dvije rečenice o Jugoslaviji, a ja sam napravio tako groznu stvar kao što je ta moderna glazba i New York Times piše o tome.”

Taj prvi Biennale, nastavlja Kelemen, bio je jako važan:

ELŽBIETA PENDERECKA, Milko Kelemen, Dieter Topp, predsjednik KulturForuma Europa, i Ivo JosipovićELŽBIETA PENDERECKA, Milko Kelemen, Dieter Topp, predsjednik KulturForuma Europa, i Ivo Josipović “Prvenstveno zato što je bio zabranjen, a to je djelovalo na psihu mladih ljudi. Centralni komitet Slovenije došao je u Zagreb. Pozvali su me na razgovor i pitali što ja to u stvari radim. Čuli su da američki kompozitor koji je trebao biti gost Biennala, John Cage, puže ispod klavira i pravi cirkus te da njegova glavna senzacija nije glazba nego provlačenje ispod klavira. Rekli su mi ako to napravi u Zagrebu da će zabraniti Biennale. Odmah sam otišao u hotel i rekao Cageu: ‘John, molim te, nemoj mi puzati ispod klavira ili će mi zabraniti cijeli festival. Pokvarit ćeš mi sve.’ Obećao je da neće.”

Njegov je koncert, prisjeća se dalje Kelemen, započeo u ponoć, što je za ono vrijeme bilo neshvatljivo:

“Ja sam s ljudima iz organizacije stajao sa strane i mislio kako će doći pet, šest ljudi i više nitko. No došlo je toliko ljudi da nisu svi stali u dvoranu. Tada je sve američko bilo zabranjeno, a ovo je bio koncert američkog avangardnog umjetnika. Bila je to neviđena senzacija. Prva stvar koju je Cage napravio na početku koncerta bila je da je počeo puzati ispod klavira. Ljudi su poludjeli, dobio je veliki pljesak. Iz današnje perspektive jasno je koliko su ljudi tada bili siromašni, neslobodni. Ta sloboda da se radi nešto što je protiv konvencija, ono je što je raspametilo publiku. I sad bih mogao plakati kad se sjetim toga.”

Gost drugog Biennala bio je mladi poljski skladatelj. Penderecki je, kaže Kelemen, tada bio veliki skladatelj poljske avangardne škole:

“Kad je došao u Zagreb kao gost Biennala, upoznali smo se i odmah postali prijatelji. Imao je u sebi nešto što nas je oduvijek povezivalo, duboki religijski element ljudske duše. Nas dvojicu oduvijek povezuje isti sakralni element bez kojeg ne može postojati dobra glazba. Razlikovali smo se u tome što je on razmišljao katolički, a za mene su razne religije bile ujedinjene u jednoj ideji, pozdravu cijelom svijetu. Prve su kompozicije Pendereckog bile nevjerojatno avangardne. On je u Njemačkoj izazvao veliku revoluciju. No sad komponira jako jednostavno. Njega avangardni umjetnici više i ne pozivaju na festivale. Bio je veliki avangardist, a danas je skladatelj sa svjetskom reputacijom ali više nije avangardan.”

Penderecki živi u Krakowu. Na pitanje čime se trenutačno bavi ne priča o glazbi već o botanici. Već 25 godina radi u vlastitom botaničkom vrtu za koji kaže da je pet puta veći od zagrebačkog, a nalazi se 100 kilometra južno od Krakowa. Kad piše glazbu, kaže, sklada u svom vrtu, uz cvrkut ptica.

Svog prvog gostovanja na Biennalu Penderecki se prisjeća:

“Ne sjećam se točno koje je godine to bilo, ali sjećam se da je festival bio zabranjen. Sad je to jedan od rijetkih festivala nove glazbe koji je preživio. U Njemačkoj je tih godina u svakom gradu postojao jedan takav festival, a svi su propali.”

O tome kako je počeo skladati avangardnu glazbu kaže:

“Kao student radio sam što i svi studenti, ono što je bilo zabranjeno. Moja glazba bila je protest protiv službene propagande. Svirao sam u crkvama i koristio religiozne elemente, moje je priklanjanje crkvi bilo više povezano s otporom prema partiji.”

No, dodaje, nikad nije dobio potporu crkve, nikad ga nisu razumjeli, samo su mu povremeno dopuštali da svira u crkvi.

Iako je postao popularan kao avangardni skladatelj, nakon 60-ih počeo je mijenjati svoj stil i skladati popularniju, neoromantičnu glazbu. Penderecki to komentira:

“Glazba je danas jako otvorena. Sve je dopušteno. Ne postoji službeni glazbeni jezik. Kad sam bio mlad, nisam bio tolerantan prema drugima. Kako starim, postajem tolerantniji. Sve vrste umjetnosti prolaze razne faze. Zašto ne bi tako bilo i u glazbi. Avangarda u glazbi traje već pedesetak godina. Ne znam ni za jedan drugi pokret u umjetnosti koji je trajao tako dugo. Glazba se mijenja. Sada smo u epohi u kojoj je sve dopušteno. Uvijek sam pokušavao biti iskren u onome što radim. Volim glazbu koju pišem, ali ta se glazba mijenja. Sredinom 70-ih zainteresirao sam se za postromantičnu glazbu. Napisao sam neka djela, a onda sam prešao na druge glazbene pravce s elementima avangarde, ali otvorenima za drugu glazbu. Nisam želio ostati getoiziran, zatvoren u festivalima avangardne glazbe. Kolege su to prihvatili jer su mislili da postoji samo jedna glazba - avangardna. Želim da glazba koju pišem ima budućnost. Da se svira na svim festivalima. Glazba je pitanje budućnosti. Svakih 40 godina dogodi se neka revolucija, nešto novo u umjetnosti. Nadam se novoj avangardi.”

Priznanje Milku Kelemenu

Milku Kelemenu ove je godine dodijeljeno europsko priznanje za postignuća u kulturi. Svečanost uručenja nagrade Kelemenu održana je 26. travnja u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog, a dodijelila mu ju je posljednja dobitnica tog priznanja, supruga Krzysztofa Pendereckog, menadžerica koja se bavi promocijom glazbe i kulture Elžbieta Penderecka. Tu nagradu od 1993. dodjeljuje njemačka institucija KulturForum Europa koju je utemeljio nekadašnji ministar vanjskih poslova Njemačke Hans-Dietrich Genscher.

Vezane vijesti

Predstavljanje Soundwave Festivala u Vip Clubu

Predstavljanje Soundwave Festivala u Vip Clubu

Normal 0 false false false MicrosoftInternetExplorer4 Normal 0 false false false MicrosoftInternetExplorer4 Soundwave Festival će se ovoga petka, 18.… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika