PRIVRŽEN OBITELJI Tomica Bajsić sa suprugom Ivanom, kćerima Ninom i Marom te sinom Martinom kojima je vrlo privržen “Nadam se da su problemi stvar prošlosti. Dosta mi je sudova, lažnih optužbi i prisjećanja na ružne stvari koje su me pratile godinama. Toliko je priča koje sam napisao i treba ih objaviti, a volim prevoditi, slikati murale i provoditi vrijeme s obitelji, da, želim ostaviti iza sebe ružnu prošlost“, priča Tomica Bajsić, koji je nedavno objavio knjigu “Dva svijeta i još jedan“. U razgovoru za Nacional, koji je njegov prvi intervjuu, Bajsić govori o kolopletu bizarnih događaja koji su ga snalazili posljednjih sedam godina. U tom razdoblju ovaj dobitnik Goranove nagrade za poeziju, koji je proglašen vodećim hrvatskim pjesnikom mlađe generacije, završio je u pritvoru. Državni odvjetnik Radovan Ortynski 2001. optužio ga je da je član ekipe švercera oružja i strpao u karlovački pritvor. No ondje je u noći između 10. i 11. lipnja Bajsić je pao u komu i sumnjalo se da ga je netko pokušao ubiti. Tada su organizirane peticije kojima se tražilo puštanje na slobodu, a u rujnu iste godine je oslobođen, iako s teškom amnezijom, i otad živi povučeno sa suprugom i troje djece.

Brazilci su najgostoljubiviji

Tomica Bajsić rodio se 1968. u Zagrebu, sin je poznatog dramaturga Zvonimira Bajsića. U mladosti je putovao Europom i Latinskom Amerikom, a kad je 1991. počeo rat u Hrvatskoj, prijavio se u komandose. Iduće četiri godine prošao je sva bojišta, ratujući s Antom Gotovinom, Antom Rosom, Milenkom Filipovićem i mnogim drugim poznatim vojnicima. Godine 1998. objavio je zbirku poezije “Južni križ“, u kojoj opisuje ratne situacije, za koju je dobio Goranovu nagradu. Nakon puštanja iz pritvora posvetio se prevođenju pisaca španjolskog i portugalskog govornog područja, 2004. objavio je zbirku “Pjesme svjetlosti i sjene“, ilustriranu vlastitim grafikama, a sada se s putopisnim romanom “Dva svijeta i još jedan“ vratio u javni život.

NACIONAL: Odakle tolika fascinacija Južnom Amerikom?
- Dosad sam pet puta posjetio Južnu Ameriku. Prvi put sam imao osam godina, kad sam s ocem doputovao u Rio de Janeiro, gdje živi moj polubrat, tatin sin iz prvog braka. On je s majkom kao petogodišnjak napustio Hrvatsku, a sada se bavi turizmom i dugo je bio menadžer na Copacabani. Prilikom tih posjeta zaljubio sam se u Brazil i Brazilce koji su najgostoljubiviji ljudi na svijetu. Osim toga, volim putovati, a Brazil je svojevrsna pradomovina istraživača i svijet koji se jako razlikuje od Europe. Fascinirala me unutrašnjost te zemlje kao i Baia, a to je dio gdje su naseljavali crno roblje koje bi dovezli iz Afrike. Podjednako su fascinantni krajevi kroz koje protječu rijeke Orinoco i Rio Negro, to su dijelovi planeta koji su još uvijek netaknuti i izgledaju onako kako je svijet izgledao u trenu kad je stvoren. Još uvijek vjerujem u riječi Ivana Pavla II. koji je za Južnu Ameriku rekao da je kontinent nade, iako se to još nije obistinilo.

NACIONAL: Što za vas znače putovanja?
- Poslije brige za vlastitu obitelj, putovanja su najvažnija stvar u životu. Pritom čak ne morate napustiti svoju sobu ako ste okruženi dobrim knjigama. Masa ljudi nema potrebu sagledati svijet u cjelini nego su zadovoljni životom unutar četiri zida ili odlascima u vikendicu. Za razliku od njih, proputovao sam cijelu Europu i Južnu Ameriku. Ipak je poseban doživljaju biti na nekom konkretnom mjestu. Nikada neću moći zaboraviti favele, sirotinjska naselja iznad Rio de Jeneira. Favele se sastoje od tisuća nastambi od lima, bez osnovnih sanitarnih uvjeta, ali baš svaka od tih limenki ima satelitsku antenu. A odmah iza posljednje limenke započinje groblje.

TOMICA BAJSIĆ kao instruktor izviđača Prvog zbornog područja, 1994. NACIONAL: Nakon zbirke “Južni križ“, proglasili su vas velikom nadom hrvatske poezije. Zašto ste poslije malo objavljivali? - “Južni križ“ se bavi ratom, ali i ukletom hrvatskom sudbinom u drugoj polovici 90-ih, kojoj je dala pečat privatizacija. Onda sam se bacio na prevođenje poezije sa španjolskog govornog područja. Pisao sam dosta proze i sada s Edom Popovićem dogovaram objavljivanje tih svojih priča. Želim napisati knjigu o ratu, ali uvijek kada se vratim na događaje iz tog vremena postanem zlovoljan. Tako je ispalo da sam krenuo pisati ratne priče, a onda se skoro nesvjesno prebacio na Južnu Ameriku i tako je nastao ovaj roman “Dva svijeta i još jedan“.

Niški padobranac u Hrvatskoj vojsci

NACIONAL: U jednoj od pjesama opisujete kako ste 1991. putovali Europom i onda sjeli u auto i uključili se u rat u Hrvatskoj?
- U to vrijeme živio sam u Amsterdamu i na trgovima slikao portrete prolaznika. Dobro sam živio, a sa mnom su bila dvojica prijatelja. Robert Sefić, koji je poslije poginuo na Maslenici, i Davor Majer, koji je poginuo 12. listopada 1991. u Dubrovniku. Iz novina smo vidjeli da se sprema rat, sjeli smo u stari opel kadett i krenuli u Hrvatsku. Bio je Uskrs 1991. i nas trojica smo se na Plitvičkim jezerima zaustavili ispred nekakve barikade, a onda su nas opkolili neki naoružani ljudi. Drugim riječima, prošli smo 2000 kilometara, prošli nesmetano kontrolne točke i ušli u Krajinu. U sveopćoj strci uspjeli smo se izvući, a meni je postalo jasno da se moram uključiti. Nakon pokolja hrvatskih policajaca u Borovu Selu shvatio sam da moram zaboraviti na putovanja i slikanje. Davor i ja smo u JNA bili u 63. padobranskom puku u Nišu, što znači da smo prošli dobru vojnu obuku i rezonirali smo kako je bolje da mi idemo u rat nego ljudi koji nemaju nikakvo iskustvo.

NACIONAL: Poslije ste se pridružili bojni Frankopan, tada najelitnijoj postrojbi Hrvatske vojske?
- Bio sam na gotovo svim ratištima, od Dubrovnika do Bosanske Posavine. Borili smo se u opkoljenom Dubrovniku i već je bio dogovoren odlazak u Vukovar. Ali u međuvremenu je Davor poginuo, a dok smo ga pokopali, Vukovar je pao. Zatim sam pristupio Frankopanima, koji su formirani kao specijalna postrojba Glavnog stožera. Neke njihove pripadnike susretao sam 1991. na bojištu iznad Zadra i otišao sam u tu postrojbu. Bila je to dobra ekipa u kojoj se nisu pravile razlike između zapovjednika i običnih vojnika. Kad je počela “Oluja“, doznali smo da je najteža situacija na Baniji, pa smo otišli u okolicu Petrinje i zajedno s II. gardijskom brigadom sudjelovali u oslobodilačkim operacijama.

Predrasude o komandosima

TOMICA BAJSIĆ kao instruktor izviđača Prvog zbornog područja, 1994. NACIONAL: Ne izgledate baš poput komandosa za koje se misli da su krupni ratnici obrijanih glava?
- To su pogrešne predodžbe. Frankopani su većinom bili sastavljeni od studenata, a bilo je i bivših legionara, kao i djece hrvatskih iseljenika, koji su iz Amerike i Australije došli braniti Hrvatsku. Dobra stvar je bila to što smo se oko svega mogli dogovoriti, pa kad sam rekao da želim ići u Posavinu, zapovjednici su me pustili. Zapovjednik moje bojne bio je Bruno Zorica Zulu, “Zrinske“ je vodio Milenko Filipović, a zapovjednik cijele postrojbe bio je general Ante Roso. Žao mi je kad danas gledam kako se dovodi u pitanje uloga tih ljudi u ratu. Isto je i s Antom Gotovinom, pod čijim smo zapovjedništvom bili na Maslenici, jer to su ljudi koji su imali golemo iskustvo i bili su nam zlata vrijedni. Svi su oni zajedno s običnim vojnicima sudjelovali u najtežim borbama. U Maslenici je Bruno Zorica zaostao u nekoj srušenoj kući na neprijateljskom teritoriju i Ante Luketić iz “Zrinskih“ i ja smo otišli po njega. Iako su posvuda bili neprijatelji, Zorica nije želio otići dok nismo minirali minobacače. Cijenim ljude kao što su Zorica, Gotovina, Filipović i Roso jer su bili dobri zapovjednici i s njima nismo imali velike gubitke. Nikada nisu žrtvovali svoje vojnike kako bi napredovali u hijerarhiji.

NACIONAL: Ali kad su 2000. zaredale demonstracije bivših branitelja pod egidom zaštite Domovinskog rata, nikada im se niste pridružili. Dojam je da ste stajali po strani?
- “Južni križ“ sam napisao jer sam vidio da se moja generacija razdvaja na nas koji smo bili u ratu i one koji nisu. Iako smo išli na iste fakultete, čitali slične knjige i izlazili na ista mjesta, poslije smo se počeli razdvajati i ispalo je kao da mi bivši ratnici stalno nešto zahtijevamo. Postoji i privatni razlog. Godine 1993. oporavljao sam se od ranjavanja i dok sam ležao kod kuće, čitao sam puno knjiga iz Američke knjižnice. Tada sam pročitao krasnu priču nekog Amerikanca u kojoj autor opisuje djetinjstvo i kako je redovito zaobilazio kvartovski kafić ispred kojeg su stajali veterani Korejskog rata, koji su cijele dane pili i prepričavali užase iz rata. Kad sam pročitao tu priču, odlučio sam da nikada neću postati jedan od “momaka iz Koreje“. Moramo stvoriti novi svijet, neopterećen ratom i gledati u budućnost, a ne u prošlost.

NACIONAL: Vas je 2001. država optužila da ste zajedno s n Brunom Zoricom Zuluom sudjelovali u švercu oružja. Postupak još nije završen?
- Zulu nije kriv za to što mi se događalo. Optužnicu sam dobio dok sam ležao u komi u bolnici Dubrava i tadašnji državni odvjetnik Radovan Ortynski označio me kao šefa zločinačke organizacije ratnih invalida. Bila je to monstruozna optužnica, a proces još traje i ne smijem ga komentirati, ali mogu reći da nikada nisam bio kriminalac. Samo jednom sam uzeo nešto što mi nije pripadalo. Za vrijeme “Oluje“ na podu nekakve kuće kod Petrinje našao sam enciklopediju “Drugi svjetski rat u slikama“ pa sam je odnio kući u Zagreb.

NACIONAL: Jeste li doznali što vam se dogodilo 10. lipnja 2001. u karlovačkom zatvoru, kad ste pali u komu? Vaši znanci uvjereni su da vas je netko pokušao ubiti?
- Godine 1993. u Gospiću sam naletio na minu Prom-2, koja ubija na 30 metara uokolo. Ja sam nekim čudom ostao živ, makar sam odbačen nekoliko metara u zrak, a po nogama imao gomilu gelera. Dok su me liječili, mislio sam da sam ostao živ jer mi se mora dogoditi nešto još gore. Moji strahovi su se potvrdili kad sam zadobio edem u mozgu i duže od mjesec dana ležao u komi u bolnici Dubrava. Imam potpunu amneziju oko tog razdoblja i još uvijek ne znam što se dogodilo u pritvoru u Karlovcu. Spavao sam na trbuhu, na ležaju koji je gotovo na podu, i oko jedan sat noću završio sam u komi. U mojoj ćeliji bio je još jedan pritvorenik, ali siguran sam da on nema veze s tim što mi se dogodilo. Ispred ulaza je bio stražar koji tvrdi da nije ništa vidio i čuo, a isto mi je ispričao i Zulu, koji se nalazio nekoliko ćelija od moje. Dok sam ležao u komi, satima su me bez kisika držali u vozilu hitne pomoći, onda su me pokušali odvesti u zatvorsku bolnicu u Svetošimunskoj i na kraju sam prevezen u Dubravu, gdje su me spasili liječnici na Odjelu za intenzivnu njegu. Ničega se ne sjećam, ali rekli su mi da sam imao otiske na vratu. Poslije su neki tvrdili da patim od epilepsije, kao i da je to posljedica ranjavanja iz Gospića. Znam da su neki ljudi dolazili u Dubravu i prijetili mojim liječnicima govoreći da sam kriminalac. U tim teškim danima veliku pomoć pružio nam je kardinal Franjo Kuharić.

Grafičar i restaurator

NACIONAL: Kako je izgledao oporavak?
- Zaboravio sam doslovno sve. Kuhariću sam govorio “doktore“, a nisam prepoznao ni suprugu. Kad sam stigao kući, žena je stavila novine na stol i počeo sam učiti riječi, a zatim ih sastavljati u rečenice. Čak i danas trebam dosta riječi da bih nešto opisao. Recimo da još uvijek ne prolazim šumom, nego se probijam od drveta do drveta.

NACIONAL: Čini se da vas ne zaobilaze opasne situacije. Tako ste posve slučajno izbjegli vožnju sa Shpejtimom Taqijem, malo prije nego što je ubijen?
- Bio sam Taqijev zapovjednik u Frankopanima i pomagao mu kad je u srpskom kontranapadu na Maslenici teško ranjen u glavu. Te večeri smo sjedili ispred hotela Panorama i pozvao me da odem s njim, ali došla je moja supruga i otišli smo kući. Taqi je sjeo u svoj auto i nakon pola sata izrešetali su ga na Trešnjevci. Bio je dobar čovjek i rođeni komandos, ali zbog ranjavanja je patio od teških glavobolja i imao jako nizak prag tolerancije, makar je u duši bio dobar čovjek. Sjećam se kako smo u “Oluji“ ušli u srpsko selo i neki stari seljak je, misleći da smo arkanovci, pokazao gdje su neprijateljski položaji. Kad je shvatio tko smo, uplašio se jer su njegovi mislili da je izdajica, pa smo ga tri iduća dana vozili po Baniji na našem tenku. Tako je on postao veteran “Oluje“, a kad je akcija završila, pomogli smo mu da otputuje u Rijeku, gdje je imao obitelj. Taqi mu je dao novac za put i rekao kako je to starčeva prva hrvatska penzija. One noći kad je ubijen tvrdio je da nema problema i kako mu nitko ne prijeti. Za mene će ostati odličan momak, ali uništili su ga geleri u glavi i PTSP.

NACIONAL: Osim pisanjem, bavite se i slikanjem?
- Prije 1991. sam studirao grafiku i vjerojatno bi to bio moj izbor da nije počeo rat. U posljednje vrijeme obnovio sam neke objekte koji su bili oštećeni u ratu ili od starosti. Jedni od mojih idola su braća Seljan koji su puno putovali i uživao sam obnavljajući murale na stropu osnovne škole u Karlovcu koja nosi njihovo ime. Živim od vojne mirovine, a žena radi u jednom arhitektonskom studiju i zato se uvijek rado odazovem kad netko naruči da mu u stanu napravim mural.

NACIONAL: Koliki utjecaj je na vas imao vaš otac, dramaturg Zvonimir Bajsić?
- Vrlo velik. Zbog njega uvijek na putovanja vodim svoju djecu jer i mene je tata vodio sa sobom. Kad sam prevodio španjolske pjesnike, putovali smo do Gibraltara i na put od 5000 kilometara kroz Europu vodili smo najmlađu kćer, koja je imala šest mjeseci. Mislim da živimo u vremenu kad ljudi razmišljaju na pogrešan način i više se brinu o poslu nego o djeci. Pokušavam živjeti drukčije, uvijek mi je najvažnija obitelj, a posao je važan da zaradimo dovoljno za život. Dok sam bio dijete, otac me posvuda vodio sa sobom i najbolje sam se osjećao u njegovu društvu. Zato sada pokušavam biti takav prema vlastitoj djeci.