Objavljeno u Nacionalu br. 599, 2007-05-08

Autor: Nina Ožegović

INTERVIEW

Nadežda Čačinovič - europska karijera borbene filozofkinje

Nadežda Čačinovič, istaknuta hrvatska filozofkinja i feministica, koja je upravo uredila zbornik \'Žene i filozofija\', za Nacional govori o svojoj bogatoj znanstvenoj karijeri i dugoj borbi za ženska prava

Nadežda Čačinovič u svojem zagrebačkom stanu okružena je knjigama jer, kako kaže, najviše u životu voli čitatiNadežda Čačinovič u svojem zagrebačkom stanu okružena je knjigama jer, kako kaže, najviše u životu voli čitati“Imam više od 10 tisuća knjiga i ne mogu se rastati ni od jedne, iako mi je stan posve zakrčen. Iako nemam problema u komunikaciji s ljudima, knjige su mi često zanimljivije pa sam zato odabrala poziv u kojem se mogu baviti knjigama“, kaže filozofkinja Nadežda Čačinovič, sveučilišna profesorica estetike, te filozofije kulture i filozofije roda na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, koja je upravo objavila zbornik radova “Žene i filozofija“, prvi takve vrste u Hrvatskoj. Zbornik je objavljen u novopokrenutoj biblioteci Centra za ženske studije “Žene i ... (feministički udžbenici)“, a zamišljen je kao feministička antologija tekstova žena u filozofiji, od antičke Hipatije do najpoznatijih kao što su Simone de Beauvoir i Hannah Arendt.

Nadežda Čačinovič dosad je objavila osam znanstvenih knjiga, brojne tekstove u hrvatskim i stranim časopisima te nekoliko važnih prijevoda, primjerice, “Podređenost žene“, djelo Johna Stuarta Milla. Na filozofskoj sceni pojavila se početkom 70-ih, a ubrzo je postala asistentica profesora estetike Danka Grlića, poznatog praksisovca i sudionika Korčulanske ljetne škole, tada važne u svjetskim razmjerima. Deklarira se kao feministica, bila je aktivna u sekciji “Žena i društvo“, osnovanoj potkraj 70-ih, a bila je i suosnivačica Centra za ženske studije. Iako je predavala na nekoliko svjetskih sveučilišta, a u Maastrichtu imala i višegodišnji angažman, kao da je pomalo marginaliziranu u hrvatskoj znanosti. Znalci tvrde da je za to kriv njezin spol, zatim slovensko podrijetlo i ljevičarska orijentacija, kao i to što je u hrvatskoj kulturi još uobičajeno da se žene vežu uz partnere. Kako sama priznaje, umjesto po knjigama kao što su “Pisanje i mišljenje“, “Estetika“ i “Doba slika u teoriji mediologije“, često je u javnosti zapažaju po partnerima, također sveučilišnim profesorima, koji su označili njezin život - prvim suprugom Žarkom Puhovskim i sadašnjim partnerom Ivom Bancem.


NACIONAL: U zborniku “Žene i filozofija“ sakupili ste sve relevantne tekstove o filozofkinjama u povijesti, od antike do danas. Koje su filozofkinje ostavile najveći trag?
- Kao ime i lik antička Hipatija, čiji su radovi danas gotovo nepristupačni. Po njoj su nazvani brojni ženski filozofski časopisi u svijetu. U povijesti filozofije ona je poznata kao svojevrsna mučenica; živjela je u 4. stoljeću i predavala matematiku, filozofiju i geometriju na neoplatonistički način, a zatim je postala žrtvom razjarene mase koju je nahuškao aleksandrijski biskup. Za novija vremena mislim da su najznačajnije njemačka filozofkinja židovskih korijena Hannah Arendt i francuska spisateljica i pripadnica egzistencijalističkog filozofskog kruga Simone de Beauvoir. Hannah Arendt nije važna zbog feminističkih stajališta, koja i nije zastupala, nego zbog svoje filozofije, primjerice, djela “Korijeni totalitarizma“, a povijest je pamti i kao izvjestiteljicu sa suđenja Adolfu Eichmannu u Jeruzalemu. Simone de Beauvoir stekla je svjetsku slavu temeljnim feminističkim dvosveščanim djelom “Drugi spol“ u kojem je zapisala jednu od najvažnijih rečenica: “Ženama se ne rađamo, nego postajemo.“


NACIONAL: U knjizi spominjete i hrvatske feministice Blaženku Despot i Radu Iveković. Jesu li za razvoj feminizma u Hrvatskoj bile najznačajnije žene koje su se okupljale u sekciji “Žena i društvo“ u okviru Hrvatskog sociološkog društva?
Sa Sanjom Sarnavkom i nenadom popovićem na gay paradi 2004. u Zagrebu Sa Sanjom Sarnavkom i nenadom popovićem na gay paradi 2004. u Zagrebu - Svakako. No osim njih bile su važne pokojna sociologinja i antropologinja Lydija Sklevicky te Jelena Zuppa. Lydija Sklevicky je, uz ostalo, istraživala pretpovijest ženskog pitanja u Hrvatskoj, izravno i posredno razvijajući nemarksistički feminizam, a Jelena Zuppa otvorila je raspravu o ženskom pismu. Marija Šoljan Bakarić, zastupnica državnog shvaćanja ženskog pitanja, kao urednica časopisa Žena, odškrinula je vrata feministicama, a ubrzo se feminizam “odozdo“, drukčiji od službene ideologije, više nije mogao zaustaviti. U to su se vrijeme održala dva važna ženska skupa - prvi je bio 1976. u Portorožu, oprezan pokušaj pod pokroviteljstvom vlasti, a zatim 1978. u Beogradu, “Drug-ca žena“, koji je organizirala Dunja Blažević, poznata povjesničarka umjetnosti. Na taj su skup došle poznate feministice iz cijelog svijeta, primjerice, Juliet Mitchell i Christine Delphy, i nije bilo nikakvih tematskih ograda ili zadane linije. Takav prodor “neovlaštenog govora“ bio je dotad nezamisliv: na primjer, da netko javno govori kao lezbijka. Ili da se ističe ironična parola poput “proleteri svih zemalja, tko vam pere čarape?“




NACIONAL: Koliko je odrastanje u diplomatskoj, intelektualnoj obitelji usmjerilo vaš životni put?
- Moja obitelj oduvijek mi je pružala veliku podršku u životu. U kući je vladala intelektualna klima, a i to što smo često živjeli u inozemstvu pomoglo je u obrazovanju. Moji roditelji su Slovenci, iz Prekmurja, a danas žive u Ljubljani. To slovenstvo postupno se razvilo iz velike šarolikosti raznih predaka. Rođena sam u Budimpešti, u ruskoj bolnici, pa sam zato dobila ime po Nadeždi Krupskoj, Lenjinovoj udovici. Nije čudno što sam rođena u Budimpešti, jer je moj otac u to vrijeme bio savjetnik u vojnoj misiji u Mađarskoj. Bio je predratni revolucionar, bio je u logoru u Bileći, zatim se 1940. razišao s Partijom i završio u ilegali u Mađarskoj, poslije se pomirio s Partijom, postao ambasador u Njemačkoj i Španjolskoj, a u međuvremenu je obavljao i druge funkcije. O tim događajima, te o nekim drugim stvarima - prirodi diplomacije i vanjske politike, objavio je nekoliko knjiga.


NACIONAL: Kako su česte selidbe i mijenjanje gradova i država utjecali na vaš život?
- Zahvaljujući životu u inozemstvu naučila sam nekoliko jezika - na engleskom i njemačkom mogu i pisati, a na francuskom, španjolskom i ruskom se snalazim. Zatim sam stekla lakoću u uspostavljanju kontakata i naučila se uživljavati u tuđe sudbine. Osnovnu školu počela sam na njemačkom, nastavila na srpskom, a negdje u doba mature obuzela me silna želja da postanem slovenska književnica. Iako je slovenski bio moj materinji jezik, nije mi bio sam po sebi razumljiv, govorila sam prekmurskim dijalektom, a sa sestrama sam razgovarala na jezicima zemalja u kojima smo trenutačno živjeli. Kad sam otišla u Njemačku na studij, teorija je prevladala. To je bilo 1968., u doba studentskih nemira. Kad sam se vratila, počela sam pisati na hrvatskom, koji mi je sada vrlo blizak, čak se usuđujem prevoditi na hrvatski, što je veća odgovornost nego kad pišete u svoje ime. Da bih svladala hrvatski, puno sam čitala Šoljanove i Crnkovićeve prijevode, ali sam najviše naučila čitajući djela Vladana Desnice.

NACIONAL: Studij ste upisali u Ljubljani, a nastavili ga u Njemačkoj, prvo u Kölnu, pa u Frankfurtu, a zatim ste postali asistentica Danka Grlića na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, tada najvećeg autoriteta za estetiku. Zašto niste ostali u Njemačkoj?
s Georgom Sorosom, osnivačem Otvorenog društva Zagrebus Georgom Sorosom, osnivačem Otvorenog društva Zagrebu - To je bilo vrlo zanimljivo razdoblje u Njemačkoj: studenti su bili na ulicama, raspravljalo se o filozofiji, mijenjao se svijet. Bila sam u seminaru kod Jürgena Habermasa i intenzivno razmišljala o doktoratu kod Alfreda Schmidta u Njemačkoj. No tada sam 1971. na Korčulanskoj ljetnoj školi upoznala svog prvog, dugogodišnjeg supruga Žarka Puhovskog, također profesora filozofije, i odlučila doći u Zagreb. Imamo kćer Dinu Puhovski, koja je mezzosopranistica, diplomirala je kod Cynthije Hansell - Bakić, a studirala je i muzikologiju. Mislim da je vrlo talentirana, usavršavala se kod čuvene slovenske pjevačice Marijane Lipovšek u Beču, a sada odlazi k slovačkoj prvakinji Evi Blachovoj u Bratislavu.

NACIONAL: U čemu je bila najveća važnost Korčulanske ljetne škole?
- Sudjelovala sam na četiri Korčulanske ljetne škole i ne mogu pronaći riječi da opišem koliko je to bilo očaravajuće, osobito za mlade filozofe poput Žarka i mene. Kad sam prvi put držala referat, bila sam vrlo uzbuđena jer su dolazili tada najvažniji svjetski filozofi i sociolozi, pogotovo oni skloni mijenjanju svijeta, kao što su Henri Lefèbvre, Jürgen Habermas, Ernesto Grassi, Erich Fromm, Herbert Marcuse, Ernst Bloch i drugi. Ta je škola bila nevjerojatna ugledna i važna u svjetskim razmjerima. Osnovali su je zagrebački i beogradski filozofi i sociolozi Gajo Petrović, Milan Kangrga, Rudi Supek, Danko Grlić, Predrag Vranicki, Branko Bošnjak, Danilo Pejović, Ljubomir Tadić, Mihailo Marković, Svetozar Stojanović i drugi 1964. Tijekom nekoliko dana raspravljalo se o aktualnim filozofskim, socijalnim i političkim pitanjima, kao što su napredak, utopija i zbilja, ali i budućnost socijalizma. Časopis Praxis imao je i međunarodno izdanje koje je promoviralo zagrebačku filozofiju prakse, a zagrebački su filozofi objavili niz knjiga u inozemstvu. Praxis je stvorio prepoznatljivo i nedogmatično tumačenje filozofije inspirirane Marxom: ideju čovjeka kao bića prakse, kao stvaratelja svijeta i sebe samoga. Zagrebački su filozofi prepoznavali i prihvaćali kao mišljenje revolucije vrlo raznorodne teorije, na odsjeku su gostovala i velika imena analitičke filozofije: Ayer, Hare, Strawson, Williams…

NACIONAL: Kakav je bio odnos hrvatskih i srpskih filozofa?

- Bilo je tenzija, čak i žestokih svađa, primjerice, na filozofskoj školi u Divčibarama u Srbiji kojoj su prisustvovali pisci Dobrica Ćosić, Tanasije Mladenović i Antonije Isaković, koji je poslije bio potpredsjednik Srpske akademije nauka i umetnosti, a i drugim zgodama, ali nikada ne bih očekivala da će Ljubomir Tadić i Mihailo Marković poslije zastupati tako usko nacionalističke stavove: za razliku od Nebojše Popova, Milutina Životića, Zagorke Golubović koji su se hrabro usprotivili srpskom nacionalizmu. Kad sam 1989. na skupu u Smederevu šetala s Vojislavom Koštunicom, učinio mi se vrlo demokratičan, ali bilo mi je neobično da toliko govori o srpskoj tradiciji liberalizma. Meni je bio drag i stariji kolega filozof Mihajlo Đurić, koji je završio u zatvoru zbog nacionalističkih stavova o izgradnji Njegoševa spomenika na Lovćenu. No kad je na vlast došao Milošević, nije mu se pridružio.


NACIONAL: Nakon zabrane Korčulanske ljetne škole i Praxisa boravili ste i predavali na raznim europskim i svjetskim sveučilištima. Održavate li kontakte s nekim važnim znanstvenicima?
S kćeri Dinom Puhovski, mezzosopranisticom, nećakinjom i starijom sestrom Gabi , profesoricom psihologije i bračnom savjetnicomS kćeri Dinom Puhovski, mezzosopranisticom, nećakinjom i starijom sestrom Gabi , profesoricom psihologije i bračnom savjetnicom - Održavam kontakte s prijateljima, od kojih su neki i kolege. Najduže sam predavala na Postdiplomskom centru Jan van Eyck u Maastrichtu, koji ima tri odjela - za dizajn, umjetnost i teoriju, i to me veselilo jer je postojala mogućnost interdisciplinarnog rada. Tamo su njemački i japanski studenti teorije željeli klasična ex cathedra predavanja, odnosno da im pružimo zaokruženo umjetničko djelo - nastup, a da po završetku oni eventualno diskutiraju ili postave pitanje. Za razliku od njih, američki studenti su stalno postavljali pitanja - čim bi profesor otvorio usta, oni bi već podizali ruke i počeli vas bombardirati pitanjima.


NACIONAL: Bili ste jedna od osnivačica Centra za ženske studije. Kako je osnovan?

- Ženski studiji nastali su kao proizvod novonastale samosvijesti na ženskoj sceni. Nevladine udruge u Hrvatskoj jako su feminizirane, primjerice, u vrijeme rata u zbrinjavanju izbjeglica sudjelovale su uglavnom aktivistice, žene, a one su također bile najaktivnije u raznim mirovnim inicijativama. Razlozi su bili različiti, primjerice, neke su ostale bez posla i zatim su se angažirale u nevladinim udrugama, a drugima se zbog podrijetla preokrenuo čitav život pa su svoje mjesto našle u raznim udrugama.
Dio njih htio je imati solidnu znanstvenu osnovu za daljnji rad u ženskim grupama, a u to vrijeme, kao, uostalom, ni danas, nije bilo takve škole ni fakulteta. Istodobno, u inozemstvu su se osnivali razni tipovi rodnih i ženski studija pa je i to djelovalo. Osnovali smo ih 1995. a među osnivačicama su još bile aktivistice Rada Borić, Aida Bagić, Biljana Kašić, Sanja Iveković, Neva Tölle i druge. Naglasak je bio na osvješćivanju žena te na stjecanju raznih povijesnih, antropoloških, civilizacijskih i političkih znanja, koja bi im mogla itekako pomoći u životu. Projekti su bili, primjerice, o sjećanju žena na život u socijalizmu, i moći političarki, a jedan od projekata je i nova biblioteka u kojoj je objavljena moja knjiga.


NACIONAL: Što se u hrvatskom društvu promijenilo od početaka feminizma 60-ih do danas?
- Kad je feminizam nastajao, smatralo se da je žensko pitanje riješeno, odgođeno ili nadomješteno izgradnjom socijalizma. A ranih 90-ih društvo je bilo puno konzervativnije i inzistiralo se na ulozi žene majke i skrbnice. Iako je i tada bilo žena u politici, one su se uglavnom pojavljivale kao pomoćnice velikog vođe. Danas u Hrvatskoj europska orijentacija nameće nove standarde, osobito u pravnoj regulativi, te zastupljenosti žena u politici, ali mislim da se tu ne može puno promijeniti. Uvijek je bilo i bit će žena koje će htjeti ostati kod kuće, bilo da će svoju pamet i ljepotu aktivirati da pronađu bogatog muža, koji će ih uzdržavati u lagodnom životu, bilo da su sklone istinskoj samozatajnosti u službi drugih. U javnosti postoje razni modeli ženskog uspjeha, pa i onaj Lane Biondić. I to je proizvod neke emancipacije. To nije prihvaćanje tradicionalne podređene ženske uloge nego izbor uglavnom na tragu američkog modela ili pak doista starog modela pretvaranja slabosti u snagu kojim se podređeni oslobađaju nezahvalne uloge žrtve. Da zaključim, mislim da se ne možemo vratiti u vrijeme prije feminističkog pokreta.


NACIONAL: Već ste dugo u vezi sa sveučilišnim profesorom i političarom Ivom Bancem. Kako funkcionira vaša veza kad on predaje na Yaleu i živi u SAD-u i jeste li se poželjeli baviti politikom?
- On mnogo više živi u Hrvatskoj nego u SAD-u, a u našim godinama životne okolnosti uvijek su malo složenije. Naime, s 50 ili 60 godina imate neke poslove i obveze koje i ne želite ostaviti. Mislim da sve više ljudi živi na takav način. Što se tiče politike, to smijete raditi samo u svoje ime, a ne na kao Lady Macbeth. Politika je za mene više promatrački sport. Mislim da nemam politički talent, iako sam jednom bila na izbornoj listi ASH Mike Tripala i jako su mi bile drage rasprave za vrijeme nastajanja te stranke. No imam osjećaj obaveze, a često i nečistu savjest koju obično nastojim smiriti u nevladinim udrugama, a ne izbornoj politici. Radovala me, međutim, mogućnost komentiranja općih tema, koju sam svojedobno imala u Vjesniku.

NACIONAL: Mislite li da imate status koji odgovara vašim objavljenim knjigama i brojnim znanstvenim radovima?
- Zadovoljna sam svojim načinom života. Kad se bavite filozofijom i dobijete priliku da predajete na fakultetu, postigli ste najbolje što možete. Možda je problem u mom temperamentu. U našoj se kulturi ambiciozne žene smatraju agresivnima, što se automatski smatra pogrdnom karakteristikom, primjerice, kad Željka Antunović ističe svoje ambicije nazivaju je “ludom babom“, dok je za mladog kolegu u SDP-u poželjno da bude i ambiciozna i agresivan. No mislim da je pravi razlog u tome što sam ja “malo između“. Uz svu ljubav i poštovanje za svojeg profesora Danka Grlića ne smatram se teorijski praksisovkom, nisam nastavljačica tradicije ni u drugim varijantama hrvatske estetike. Lakše vas pamte ako se vaše djelo može opisati u jednoj ili dvije rečenice osnovnog stava, a u stvarima kojima sam se bavila to se nije moglo.

Svijet treba popraviti

"Poslije rata živjeli smo u Beogradu, Argentini i Švicarskoj, a onda smo se vratili u Sloveniju. Moja majka je bila kućanica, ali to je bio njezin izbor - bila je sretna i zadovoljna. Ona nas je doslovce tjerala od kućanskih poslova i usmjeravala prema profesionalnoj karijeri. Roditelji vjerojatno nisu očekivali da ću studirati filozofiju, nego pravo, ekonomiju ili medicinu, što im se činilo korisnijim. No najveći imperativ u mom nekršćanskom odgoju bio je da svijet treba popraviti. Učili su nas da ne možemo dopustiti da svijet ide dalje istim smjerom, nego da ga moramo mijenjati nabolje", kaže o svom životu Nadežda Čačinovič.

Biografija

- 1947. rođena u Budimpešti, studirala filozofiju, komparativnu književnost, lingvistiku i povijest umjetnosti u Bonnu, Frankfurtu, diplomirala na Filozofskom fakultetu u Ljubljani, a doktorirala na FF-u u Zagrebu
- od 1976. zaposlena na Odsjeku za filozofiju na FF-u u Zagrebu
- 1990. do 1991. stipendistica DAAD-a u Berlinu
- 1992. predstavljala Hrvatsku u Međunarodnom društvu za estetiku
- od 1995. do 1999. predavala na Postdiplomskom studiju Jan van Eyck u Maastrichtu, a poslije i na sveučilištima u Kopenhagenu, New Yorku, Grazu, Budimpešti i Ljubljani
- 1995. suosnivačica Ženskih studija u Zagrebu
objavila osam stručnih knjiga, brojne članke i prijevode filozofske literature

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika