U posljednjoj priči ove zbirke djevojka naoružana pištoljem krene niz ulicu - zato što tako počinje priča: "Koja od priča će me odabrati, još ne znam. Među onima koje se nude, ja moram probrati pravi trenutak u kojem ću namignuti zgodnom neznancu, prave stube kojima ću sići u zadimljeni klub, u dobar tren repetirati, ako zatreba. (…) Svjedoči mi, bit će jednostavno. Ja ću potegnuti obarač, ti olovku. Bit će to nezaboravan lov na priču. U kojoj će zvjerka često progoniti nas. Jedino na što trebam paziti jest da ne poginem prije nego što naletim na dobar kraj. I da dobar kraj ne naleti čim izađemo iz stana."

I tako je u toj "zabavi za dokone kćeri" Olja Savičević Ivančević, u pravi tren potegnula olovku, pazila da ne nastrada usput ni uzgred i nabasala na dobar kraj. Na odličan kraj cijele zbirke koja je sastoji od dvadeset i dvije kratke priče, a tiskanje koje je zaslužila pobijedivši na natječaju naklade AGM i novina Vijenac kao najbolji mladi autor. Premda se u književnosti javila u doista ranoj mladosti objavivši pjesme, a poslije i tri zbirke poezije, Nasmijati psa joj je prozni prvijenac. U međuvremenu, Olja Savičević Ivančević (r. 1974), ostavši u pogledu prebivališta vjerna rodnome Splitu, pisala je i književne i kazališne kritike, eseje, novinske tekstove i uređivala neka studentska glasila i periodiku.

Prema svemu sudeći, njezine su priče doista s pravom pobijedile na natječaju jer se pokazalo da ih je kritika uvelike hvalila, a i publika prihvatila toliko da je knjiga neko vrijeme čak bila na ljestvicama najprodavanijih. Bit će da su je priče dobro odabrale, da im je znala namignuti u pravi časak, da im je bila pozornim svjedokom i da se pera nije laćala zalud. Svjež i zvonak glas s juga, šarmantnim dalmatinskim dijalektom, ispripovijedao je neke nove priče o odrastanju u poslijeratnoj Hrvatskoj, one generacije koja je bila dovoljno stara da bi se sjećala rata i osjećala posljedice, ali odveć mlada bi u njemu doista i sudjelovala. No, da se razumijemo: to je samo kroki pozadine, a ne dominantna tema priča. Glavna tema priča je mogućnost i nemogućnost odrastanja, trenutak ili događaj odrastanja nasuprot odbijanju da se ikada odraste, prihvati sva odgovornost i stekne tzv. ozbiljnost za život (nije izrijekom rečeno: ali, hej - što bi to zapravo bilo?). Ne slijedeći modne trendove, Olja Savičević Ivančević odlučila se u priče pretočiti ono što joj je blisko, poznato, svakodnevno: granicu između djetinjstva i zrelosti; sredinu u kojoj je odrasla ali koja stoga nije ništa manje začudna; junake koji su joj nadohvat ruke ali postaju književni likovi u procesu nastanka priče; prilike koje nisu egzotične ali to mogu postati jednom autoričinom intervencijom. Nije nužno Split to poprište na kojem ju priča nađe, ali zacijelo jest uvijek neko dalmatinsko mjesto - kao što bi, kada bismo jezik "preveli" u drugi dijalekt - mogao biti bilo koji gradić na kontinentu. Djevojčice izgubljene u roditeljskoj rastavi, zbunjeni pubertetlije, nesretna mlada anoreksičarka, beskućnici, alkići, ovisnici, posve obični mladi - pa čak i jedna super mama sa super moćima koja ratuje protiv birokracije. Svaka ima neki otklon, u svakoj se netko suprotstavlja nečemu uvriježenom - želi biti drukčijim ili pak samo nadvladati vlastitu narav, zadanost ili možebit čak usud. Priče usto prožima svojevrsno ozračje nujnosti, ali istodobno probija, poput na buri prekaljene žilave biljke, karakterističan dalmatinski dišpet - dišpet koji je ne samo začin života nego i njegov temeljni dio. A od svih nevolja života valja se obraniti - humorom i duhovitošću, uvijek stati sa strane i iskreno se nasmijati - kao npr. djevojčici koja je za svoju pustolovinu u tobože Australiji spremna na svaku laž; ili gubitniku kojem auru ostavi umorna svetica, odlučna poći se odmoriti. Tu i tamo (po)odmak u fantastično ne mijenja temeljno tugaljivo raspoloženje.

A mnogo je tu tuge, jada i nevolje koncentrirano u tom tankom svesku, pa je možda baš zato autorici i bio potreban naslov koji će u startu predisponirati u čitatelju barem jednu nijansu vedrine: nasmijati psa čini se dovoljno nemogućom misijom koliko i besmislenom nakanom (mislim, iz pasje perspektive - jer što si mi umišljamo da znamo o tome kako i čemu se pas smije?), da proizvede efekt očuđenja. No, naslovna priča Nasmijati psa zapravo je krasna, topla ljudska (a ne pseća) priča o tome kako smo gladni davanja i primanja ljubavi u svakom obliku - samo kad kroza sve obrambene ljušture to sebi dopustimo. Biografskim ili nebiografskim, zapravo je nevažno - jer najbolje je zamisliti da je mistifikacija - pak ironiziranjem stajališta spram autorstva u priči Muha, jednoj od rijetkih u kojima se izravnije i dublje poziva na reference vlastita obrazovanja (književnost) dotiče se kako romantičarskog stajališta publike spram Autora, tako i suvremene posvemašnje profanizacije: "Prije su pisci morali imati jebeni život, drogirati se, ubit, tetovirat si jetru, gladovat, krepat u kanalu, šta ja znam, da postanu superstarovi - sad se to umjetno radi. To je čitava mašinerija." U pozadini koje stoje anonimni kreatori tehno-art uradaka. Je li to razočaravajuće? Tja, kako god da vam je drago. Povijesti je svejedno. Pisanje kao uslužni obrt tema je i duhovite priče Profesionalni Cyrano, u kojoj na policiji završi dosjetljivi obrtnik, koji je saževši svoja iskustva u nekoliko špranci ljubavnih pisama, zabunom isto dao i mužu i ljubavniku. Obećavajuće za moć pisane riječi u ovom vremenu (digitalne) slike jest to što naposljetku ni policajac nije odlio napasti da iskuša umijeće profesionalnog Cyrana.

Iznimna kvaliteta kratkih proza Olje Savičević Ivančević jest ekonomičnost izričaja. Mnogi bi suvremenici koji se pera laćaju to mogli od nje učiti. Premda je većina priča, kako sama autorica kaže, nastala u razmjerno kratkom vremenu, odlikuje ih jezična preciznost, sažetost, bez razmetanja stilskim sredstvima, dosljednost u izričaju. Bit će da je disciplinu mišljenja koju traži pjesništvo primijenila na prozni izričaj i tako postigla upravo sjajna sažimanja, kako u dijalektološkim dijalozima (uvijek dosljedno i vrlo pomnjivo dorađenim - za razliku od mnogih drugih pisaca koji posegnu za dijalektom pa ga ostave ili naznačenim ili napola dorađenim), tako i u naizgled "samo" poveznicama teksta koje u kakvoj sitnici naznače ključ ili bit cijele tematike. Valja isto tako napomenuti da autorica nije upala ni u zamku posvemašnjeg poetiziranja proznog teksta! Doista ne! Na tome joj valja također čestitati: vjerojatno bi najlakše bilo "pretvoriti" pjesničke forme u produljene bastardne izričaje. Međutim, Olja Savičević Ivančević nije podlegla (kad je riječ o prvotnim pjesnicima ipak čestoj) napasti, pa tako njezine priče nisu nastavak poezije drugim sredstvima, nego novo "zdanje" pri građenju kojeg su tek tu i tamo primijenjene neke metode, ali ne i rady-made formule.

Uz malene crteže-ikonice na početku svake priče Dunje Janković, koji ili čvrsto sažimaju sadržaj ili naznačuju atmosferu, knjiga kratkih priča Olje Savičević Ivančević puno više je od prvijenca koji obećava - jer pokazuje autoričinu zrelost u formi koju je odabrala: za vješto pero svaka "mala" svakodnevna tema postane "velika" životna.