OBITELJSKA IDILA Dražen i Danijela Golemović sa svojom djecom: Vjeko (7), Danja (3), Luka (4), Viktorija (1,5) i Mladen (6), a šesto dijete rodit će se krajem lipnja; pred obiteljskom kućom u PorečuU krugu od 30 kilometara oko Poreča posljednjih godina niču nizovi izvanredno oblikovanih i uređenih kamenih kuća s jednako dotjeranom okućnicom na kojoj rastu engleska trava i mediteranske biljke. Dosad ih je 30-ak potpuno dovršenih, 20-ak u poodmakloj gradnji, a još 50 u planu sljedećih godina. Iako je svaka kuća drukčija, imaju zajedničko obilježje - od kamena su i podsjećaju na najljepše provansalske vile, a ipak djeluju kao da su izrasle iz istarske zemlje. Još im je jedno zajedničko svojstvo - isti graditelj, Slavonac bosanskog podrijetla iz Slavonskog Broda, Dražen Golemović, koji pet godina živi u Poreču, smatra Istru svojim novim domom i ne namjerava je napuštati. Taj 36-godišnji poduzetnik, graditelj kuća, smatra da su zahvaljujući prepoznatljivosti postale poput robne marke ili, kako je rekao, pravi brand.

Potražili smo ga u u njegovu uredu, novoj kući u koju se tek nedavno smjestio sa suradnicima. Nalazi se uz obiteljsku kuću u kojoj živi sa suprugom Danijelom i petero djece, a šesto će se roditi za koji tjedan. “Volim da su mi blizu oni koje volim”, kaže. No sadašnja idilična slika kamene prizemnice, mlade žene s trbuhom i djece koja se igraju pred kućom ima prošlost. Prije dolaska u Istru ona je proživjela dramu. Bila je udana za kralja poker aparata Vjeku Sliška koji je 2001. ubijen u mafijaškom obračunu na Cvjetnom trgu, u tom je braku rodila dva sina, drugoga nakon ubojstva. Dražen Golemović pojavio se u njezinu životu kao spasitelj koji ju je odveo daleko od Cvjetnoga trga, Zagreba i obitelji Sliško. No i spasitelj je na sebi imao pečat čovjeka neodređenog zanimanja, koji se bavi svim i svačim. S takvim teretom i dvoje male djece stigli su u Poreč gdje su odlučili započeti novi život, potražiti za sebe novu priliku. Golemović ju je vrlo brzo vidio u građevinskom poslu. Slijedio je, rekao je, viziju o tome kakve bi kuće želio graditi. Tri, četiri godine poslije napravio je pravi bum. Istra je dobila novi tip mediteranske kuće, a Golemović svoje mjesto pod suncem. Njegova tvrtka Istra Rustica izvanredno posluje, gotove kuće prodajući po sistemu ključ u ruke, i to britanskom fondu City Green, koji ulaže novac u nekretnine u Istri. Bio je to naoko kratak put od dobre vizije do profitabilnog biznisa, ali u njega je Golemović uložio velik trud.

NACIONAL: Svi koji vide koliko ste i kako sagradili te kuće gotovo ne vjeruju da su sagrađene prema zamislima čovjeka koji nije arhitekt. Kako su zapravo nastali vaši projekti i tko je sve u tome sudjelovao?
- Kad sam u svibnju 2002. došao živjeti u Poreč, smatrao sam da je Istra idealna za gradnju ladanjskih kuća kakve sam vidio u Toskani i Provansi. Vidio sam da je unutrašnjost Istre jako lijepa, ali neizgrađena, i počeo sam kupovati zemljišta. Stvarala mi se pomalo u glavi vizija kakve bi to kuće trebale biti. Putovao sam u Francusku, Italiju, Španjolsku i Portugal i gledao što sve ondje grade ili obnavljaju. To me inspiriralo. Na putovanja sam uvijek vodio svoj mali tim koji se polako stvarao pa smo slikali ili pravili crteže raznih vila i građevina kako bismo se nadahnuli i iskoristili neke elemente u mojim projektima. Tako je nastao originalni “mišung” koji ja zovem mediteranskom kućom, a u sebi ima elemente istarske tradicije i svih tih drugih tradicija gradnje kuća i uređenja okoliša. U tom poslu smatram se vođom, iako sve radimo timski. No bez vođe nema nijednog pravog posla, kao ni politike. Svoje vizije prenio sam na ljude koji imaju sposobnosti i talent da ih razumiju i stručno ih razrađuju.

U naselju kod Barata pet je kuća dovršeno i prodano, a još sedam je u završnoj fazi izgradnje i opremanjaNACIONAL: Koliko ljudi radi u tvrtki Istra Rustica?
- Ovdje, u ovoj maloj poslovnoj zgradi, ima nas osmero, a ukupno u raznim granama ima dvadesetero zaposlenika. Specijalizirao sam se za graditeljstvo i uređenje interijera i to mi je najvažnije, ali imam i restoran na porečkoj rivi i još nekih poslova.

NACIONAL: Tko su ljudi koji rade s vama u novom uredu?
- To su moji najbliži suradnici, uglavnom mladi ljudi koji su se za mene vezali. Nesvršeni arhitekt koji fantastično crta, ima žicu, a prije je radio u urbanističkom uredu, potom kompjutoraš koji ima vlastiti dizajnerski studio i koji za nas radi sve 3D vizualizacije kuća te još nekoliko ljudi koji se brinu o dokumentaciji i papirima. Najvažnije je da sve što radimo bude čisto i po propisima. Također je ključno da oni koji sa mnom rade slijede ono što želim napraviti. Meni nije bitno ima li netko zvučne diplome nego zna li raditi i je li voljan uložiti trud. Kad se uvjerim da jest, spreman sam uložiti u njega i dati mu priliku da se dokaže, da putuje sa mnom, da vidi što drugi rade, da širi horizonte. Potpuno sam siguran u to što radim, a uz to sam perfekcionist i svaku kuću želim dokraja dotjerati. Puno ulažem u hortikulturu: sadimo masline, lavandu, smokve, a pokušali smo s limunom, ali nije uvijek uspjelo. Te kuće su brand koji sam sam stvorio i na to sam ponosan.

NACIONAL: Zašto ste se odlučili baš za Istru, Poreč?
- Istra me oduvijek privlačila. Još dok sam bio dječak, u mom se kraju znalo reći kako Istra nije Hrvatska, da tamo žive Talijani, da se drukčije razmišlja. Danas znam da su to bile gluposti, da to nema veze s istinom. Upoznao sam Istru i Istrane, a čak mogu reći da unutrašnjost Istre poznajem bolje i od većine Istrana. To su dobri i marljivi ljudi, jako vezani za svoj kraj. I ja sam odavno zavolio Istru jer sam kao mladić ovdje ljetovao. Dolazio sam u Rovinj. Dalmacija me nije nikada osvojila, iako sam kao dječak s roditeljima ljetovao na makarskoj rivijeri. Istra mi je bila draža upravo stoga što ima i krasnu obalu i kontinentalni dio, što je tolerantna i multikulturna sredina. Kad sam prije pet godina odlučio s Danijelom napustiti Zagreb, Istra je bila jedino mjesto kamo sam osjećao da mogu otići.

NACIONAL: Koji je bio ključni trenutak za odlazak?
- Nakon svega što se dogodilo, shvatio sam da je najbolje da promijenimo sredinu. Danijela je proživjela pakao, kad joj je ubijen tadašnji suprug, bila je trudna s drugim djetetom, a mali Vjeko imao je samo dvije godine.

DRAŽEN GOLEMOVIĆ pred Villom Lavanda; na slici gore kompjutorska simulacija zahvaljujući kojoj je kuća prodana i prije nego što je dovršena NACIONAL: Kakva je to bila situacija, kako ste se vi našli u njoj? Što ste vi imali s Vjekom Sliškom? Neki tvrde da ste mu bili tjelohranitelj.
- S Vjekom Sliškom bio sam dobar prijatelj, ali s njim nikad ništa nisam radio niti smo ikako surađivali. Dolazio sam k njemu kao prijatelj, a Danijelu sam upoznao kao njegovu ženu. Kad je Danijela ostala sama nakon njegove smrti, bila je u teškoj situaciji. Dogodile su joj se vrlo neugodne stvari. Kao prijatelj, htio sam joj dati podršku i pomoći. Želio sam zaštititi nju i djecu. Dogodila se ljubav. Znao sam da se protiv ljubavi nitko nikad nije mogao boriti i osjećao sam da će se sve ipak dobro završiti. Bilo je puno problema, ali moja hajdučka krv je pomogla. Tek u nevolji vidiš imaš li pravog prijatelja ili samo njegov telefonski broj. Shvatio sam da po svaku cijenu treba negdje drugdje započeti novi život. Uzeo sam Danijelu i djecu, koju smatram svojim sinovima, i otišli smo živjeti u Poreč. Došao sam u grad koji volim. Unajmili smo kuću i oženili se u kolovozu 2002. Ponosan sam na svoju veliku obitelj. Još malo pa ćemo Danijela i ja imati šestero djece. Ona su moja snaga.

NACIONAL: Znaju li najstariji dječaci da im vi niste pravi otac, odnosno tko je njihov otac? Mislite li da će ih opterećivati ime Sliško?
- Znaju sve što se dogodilo, nedavno smo im sve rekli. Sve su normalno prihvatili iako su još mali. Osjećaju da meni znače isto što i moja rođena djeca i to je najvažnije. A ime? Ne znači ništa, jedino je bitno kakvi će ljudi biti. Pobrinut ću se da ih izvedem na pravi put.

NACIONAL: Rodom ste iz Slavonskog Broda. Dokad ste ondje živjeli?
- U Slavonskom Brodu živio sam do kraja srednje upravne škole. Rastao sam s djedom i bakom jer su moji roditelji samo nekoliko mjeseci nakon mog rođenja otišli raditi u Njemačku. Moj otac, jako dobar čovjek, radio je prije odlaska kao nastavnik u školi, a kad se nakon deset godina vratio u Brod, otvorio je lokal. Imam i deset godina mlađeg brata koji se rodio u Njemačkoj. Nakon mature otišao sam u vojsku pa u Zagreb. Od rane mladosti volio sam raditi i smatrao sam da se sam trebam uzdržavati. Imao sam namjeru i studirati pravo, ali dogodilo se drukčije. Moj nemirni duh odveo me u drugi svijet. Devedesete godine u Hrvatskoj, nakon velikih promjena i rata, pružale su nove prilike. To su bile godine kad smo mislili da ćemo preko noći postati Europa. Ljudi su bili željni svega i počeo sam se baviti preprodajom odjeće. Jeftino sam je nabavljao i potom prodavao. To sam smatrao privremenim poslom dok ne zaradim dovoljno za otvaranje nekog malog kafića. To se i ostvarilo. Kupio sam lokal na Jarunu.

NACIONAL: Zašto od studija nije bilo ništa? Je li “šverc-komerc”, kako se obično naziva preprodaja, bio dovoljan?
- Moram priznati da me privlačilo da što prije počnem zarađivati. Roditelji su se bojali da ne skrenem, ali neke granice nisam nikad prelazio. Sve te godine tražio sam sebe i nišu u koju ću se smjestiti i biti zadovoljan. To se zapravo dogodilo tek u Istri, kad sam počeo graditi kuće. Gradnja je profitabilan biznis, a ja sam o tome imao precizne zamisli. Oduvijek sam zastajkivao kad bih naišao na lijepu kuću, pomno je promotrio i zamišljao da ću jednom i sam nešto takvo napraviti. Došavši u Istru, naišao sam na sve i svašta. Apartmanizacija obale nije mi se nikad sviđala, apartmani su unakazili Jadran. Ni Istra toga nije pošteđena.

NACIONAL: I dalje vas kao čovjeka prati loš imidž. Očito nosite hipoteku iz mladosti. Kako se s tim nosite i milite li da će s vremenom biti drukčije?
- Znate kako se kaže: nema sveca bez prošlosti ni grešnika bez budućnosti. Znam da mene prati loš imidž, da me gledaju kroz povećalo i, nažalost, prave i razne konstrukcije. Mislim da se ne treba stidjeti prošlosti, kamo bismo došli kad bismo stalno mjerili što je netko bio prije. Malo je besprijekornih ljudi, nisu svi u životu imali tu sreću da odmah nađu sebe i da im sve okolnosti idu naruku. Moj je život bio borba za mjesto pod suncem. Zato danas puno ulažem u ljude, svoje suradnike. Ulažem u nekretnine, ali moja je životna filozofija da se najviše isplati ulagati u ljude. To se uvijek vraća. Ne bojim se ničega jer živim i radim časno, što će pokazati vrijeme. Priznajem samo djela.

NACIONAL: Istrom vladaju razni građevinski lobiji. Smatrate li da se ne gradi kako treba?
- Ne osvrćem se na stvari koje me ne zanimaju, radim samo svoj posao. Ne znam za lobije. U određenom trenutku vidio sam potencijal gradnje u unutrašnjosti Istre. Tomu sam se posvetio. To je sve na nekoliko kilometara od mora, blizu istarskih gradova, a priroda je posve drukčija. Počeo sam kupovati zemlju i zamišljati kakve kuće graditi. Smatrao sam da Istra zbog svoje iznimne ljepote i položaja zaslužuje elitnu gradnju i da se nipošto ne smije nagrditi apartmanima i PVC stolarijom. Neke su moje parcele bile velike i odmah sam shvatio da se mogu izgraditi mala naselja. Dosad sam ih tri sagradio s po desetak istovrsnih kuća. No sagradio sam i niz individualnih kuća. Sveukupno 50, ali idem dalje.

NACIONAL: Je li kuća u kojoj živite bila prva?
- Da, bila je model za ono što će biti poslije. Ta je kuća napravljena po mom ukusu i u njoj se Danijela i ja odlično osjećamo. U nju smo ubacili neke orijentalne elemente koje ja volim, kojih nema u drugim kućama.

NACIONAL: Većina kuća prodana je britanskim vlasnicima. Tko su ti ljudi?
- Kad sam se počeo baviti gradnjom, slučajno sam u Istri upoznao britanskog poslovnog čovjeka, jednog od dioničara u fondu City Green. Jako su mu se svidjele kuće daleko od mora, jer ti zeleni istarski brežuljci podsjećaju na englesko selo. City Green odlučio se investirati u nekretnine u Hrvatskoj i on je vidio da, što se načina razmišljanja tiče, imamo puno zajedničkog. Sklopili smo posao. Ja sam se obvezao da ću sagraditi određeni broj kuća, prodati ih fondu kao kompletno gotov proizvod po određenim parametrima. To znači da kuća mora imati oko 200 četvornih metara, četiri spavaće sobe, tri kupaonice, bazen i okućnicu od oko 1200 četvornih metara. Kad sagradim takvu kuću, njezin ključ predajem Britancima. U fondu City Green ima, koliko znam, 30-ak dioničara, visoko rangiranih poslovnih ljudi. U Istri su osnovali i tvrtku za iznajmljivanje Istrian Experience koja puni kuće britanskim turistima. Oni na te kuće gledaju kao na ulaganje u budućnost, kad Hrvatska uđe u Europsku uniju i kad cijene nekretnina višestruko porastu. Hrvatska je prihvatljiva stranim investitorima zbog porezne politike: 20 posto poreza na dobit, kao i oslobađanje od poreza na dividendu. Takvi su zakoni doneseni upravo stoga da se privuku strani investitori. Istra je također privlačna jer su, za razliku od drugih dijelova Hrvatske, ovdje puno bolje riješene zemljišne knjige, prostorni planovi su sve bolji, a dozvole se izdaju brže. Tko god ulaže u nekretnine, zna da je to sigurna investicija. Iako su Opatija i Dubrovnik postigli najviše cijene i na prvome su mjestu, Poreč i cijela Istra imaju veliku budućnost. Kupuju se stara zdanja, stari hoteli, preostala zemljišta. Stranci znaju da jedna kuća poput moje u Toskani košta 2 milijuna eura, što će biti i u Istri jednoga dana. Osim toga, Istra je blizu Italije, tu su aerodromi, dobre su ceste, hrana je posebna. Nije slučajno da pojedinci i grupacije investiraju u najljepše hrvatske regije, baš kao i u druge nekadašnje istočnoeuropske zemlje. Kupuju kao ludi nekretnine u Budimpešti, Pragu, Bukureštu, na Crnome moru.

NACIONAL: Kupuju li i ruski investitori u Istri?
- Samo uz more, bilo gdje na Jadranu. Ni jedan Rus neće nikad doći u unutrašnjost Istre. To je za njega stepa od koje je pobjegao. On hoće gledati u more. Englezi imaju drukčiju kulturu: kakva je to kuća ako oko nje nije travnjak? To vole i Austrijanci i Nijemci koji su, uostalom, prvi počeli investirati u nekretnine u Istri i individualno kupuju stare kuće.

NACIONAL: Koliko otprilike koštaju vaše kuće?
- Građevinski posao je matematika. Matematika s kućama na moru više nije dobra jer nema više atraktivnih zemljišta na jadranskoj obali. Posao u unutrašnjosti Istre bio mi je zanimljiv jer se moglo povoljno kupiti atraktivno zemljište. Danas su te cijene jako skočile i sada više ne možete kupiti četvorni metar zemlje ispod 50 eura. Stoga se moja računica zasnivala na cijeni zemljišta. Sama gradnja ima više-manje fiksne cijene. Gradnja jedne kuće bez zemljišta stoji oko 250.000 eura. Danas bih kuće mogao prodati puno skuplje, ali meni je najvažnije da sam stvorio proizvod. Ne želim zasad drukčije aranžmane nego ću dovršiti ugovoreni posao s britanskim partnerom koji me prati u svemu.

NACIONAL: Traže li i drugi da im sagradite kuću?
- Imam jako puno ponuda, ne samo u Istri. Jednu kuću upravo gradim u Zagrebu, iznad Cmroka, ali to je drukčiji projekt. To je druga priča. Puno putujem i obilazim kako bih se pripremio za sljedeće razdoblje gradnje kad dovršim ovaj istarski dio.

NACIONAL: Istrom su prošetali i poznati europski arhitekti koji su pohvalili vašu mediteransku kuću?
- Upoznao sam škotskog arhitekta koji je puno gradio u Francuskoj, Roberta Dallasa. Počeo je 60-ih i sagradio puno kuća upravo u Provansi, koja je tada bila poput Istre danas, a brzo je postala meka bogataša i zvijeda. U Provansi su pokupavali kuće brojni slavni ljudi, od Jean-Paula Belmonda do Seana Conneryja. S Dallasom sam bio na ručku, obišli smo moje kuće i puno pričali jer imamo bliska gledišta. Njegove su kuće jako skupe, poznati se jagme za njih a puno ih je napravio i na Azurnoj obali. Ima još dva arhitekta čiji mi se projekti interijera jako sviđaju. To su Jacques Garcia, francuski arhitekt koji je puno radio po cijelom svijetu, te Talijan Antonio Citterio, koji projektira minimalistički, sve je ravnih linija, jednostavno. To je sličan stil koji sam primijenio na projektu kuće u Zagrebu. Jedino što sam i tamo ubacio malo kamena, po čemu se prepoznaju moje kuće.

NACIONAL: Kako Istrani gledaju na vas? Kako se odnose prema vama kao došljaku?
- Ljudi su isprva bili sumnjičavi, kao svugdje kad došljaci dođu u njihov grad. Ali nije bilo nikakvih problema, štoviše, odlično su me prihvatili. Imam korektan odnos sa svim strukturama vlasti i obitelj i mene svi poštuju. Sa svima sam u dobrim odnosima i stekao sam vrijedne i pouzdane suradnike i prijatelje.

NACIONAL: Je li Istra vaš trajni izbor ili ćete se vratiti u Zagreb?
- Ne namjeravam se seliti. Istra je moj drugik zavičaj. Uostalom, moja su djeca tu rođena, ona su pravi Istrani. Tu smo Danijela i ja našli svoj mir.