ZAŠTIČENI SVJEDOK iz procesa za ubojstvo Zorana Đinđića i navodni beogradski boss Ljubiša Buha u Splitu je bio izložen višesatnomPrinc Surčinski i Šakira Boma, konji Ljubiše Buhe Čume, zaštićenog svjedoka u procesu protiv Milorada Lukovića (Ulemeka Legije) zbog ubojstva nekadašnjeg srpskog premijera Zorana Đinđića, postali su vladari sinjskog hipodroma. Unatoč ljutnji vatrenih Hrvata u Sinju, poput Ivana Zorice, poznatog bivšeg alajčauša, koji i danas drma upravom Viteškog alkarskog društva, i njegove braće iz konjičkog kluba Vreba, koji su konjičko galopsko natjecanje pretvorili u nadmetanje Hrvata i Srba, pa su pobjedu Buhinih konja konja doživjeli kao novi poraz Hrvata. Buha, za kojeg se tvrdi da je šef surčinskog klana i boss beogradskog podzemlja, doveo je u Sinj dva konja i s njima pobijedio u dvije najvažnije utrke. Kobila Šakira Boma pobijedila je u središnjoj utrci za veliki pehar 2. Memorijala Franje Tuđmana. Iako su njegovoj ekipi bušili automobilske gume, iako je Buha priveden na obavijesni razgovor u PU Split, koji se pretvorio u incident međunarodnih razmjera, iako su plaćeni ubojice, prema Buhinoj izjavi, nakon dojave srbijanske tajne policije, krenuli da ga likvidiraju u Splitu, nakon rafala iz automatskog oružja, koji je u Glavicama kraj Sinja pogodio prikolicu za njegove konje, Šakira i Princ Surčinski osvojili su pehare i novčane nagrade.

U petak, 11. svibnja u 23 sata, zazvonio mi je mobitel. Iz redakcije su me obavjestili da je Buhu, navodno moćnog srpskog mafijaškog kuma i najvažnijeg zaštićenog svjedoka u procesu protiv Lukovića za ubojstvo Đinđića, uhitila splitska policija, zadržala na ispitivanju, a potom izbacila pred zgradu Policijske uprave, otkud se on ne želi maknuti. Desetak minuta poslije našao sam ga gdje sjedi na glavnom ulazu u zgradu PU splitske. Oko njega su stajala trojica policajaca, jedan uniformirani, dvojica u civilu. Kad su me vidjeli, policajci su bez riječi ušli u zgradu. Kad sam Buhi predložio da se pomaknemo od glavnog ulaza, odbio je: “Ne idem nikud odavde, makar tu bio dva dana! Želim da i hrvatska javnost zna što mi se događa. Bez ikakava razloga splitski policajci su me maltretirali, ugrozili mi život ili me, u dogovoru sa sinjskim kriminalcima, žele natjerati da odustanem i povučem svoje konje i džokeje da nastupe i pobijede sutra u glavnoj utrci Memorijala Franje Tuđmana na hipodromu u Sinju!“

Kad se malo smirio, Buha je rekao da mu je na hipodromu u Sinju u petak u 17 sati prišlo šest ili sedam policajaca. Zatražili su od njega osobne dokumente i rekli mu da s njima pođe u policijsku postaju na razgovor. “Nisam se protivio. Policajci u Sinju bili su korektni. Sjeo sam u policijski automobil. Kad smo stigli u Sinj, rekli su mi da im je naređeno da me dovezu u Split. U zgradi splitske policije odveli su me inspektorici koja se zove Suzi. Upitao sam je zašto sam priveden, jesam li uhapšen. Ona je profesionalno obavila svoj posao. Objasnila mi je da sam pozvan na informativni razgovor kao građanska osoba, dakle, mogu i ne moram dati iskaz o onome što policiju zanima. Zanimali su je neki odnosi i ljudi koji su se spominjali u hrvatskim dnevnim listovima, nakon što su moji konji Šakira i Princ Surčinski prije desetak dana pobijedili u galopskoj utrci u Sinju. Rekao sam da ne mogu znati što su i zašto o tome pisale hrvatske novine. Moje službeno ispitivanje i problemi uslijedili su nakon sat vremena čekanja. U sobu je ušao Dinko Grujić, inpektor odjela za organizirani kriminal ili za terorizam. Grubo, bahato i osorno počeo me ispitivati, tražiti iskaz, vrijeđati me. Odlučio sam uskratiti iskaz. Nakon nekog vremena Grujić se vratio u sobu i donio mi papir na kojem je pisalo da sam uhapšen. Slavodobitno je vikao da ću trunuti u zatvoru“, napominje Buha.

“Uzeli su mi otiske prstiju, u splitskoj bolnici uzorak DNK. Tamo i natrag vozili su me običnim patrolnim kolima, omogućujući da me netko komu nisam po volji ubije. Meni, kao zaštićenom svjedoku u Srbiji, doveli su život u pitanje. Kad sam vidio da Grujić prijeti hapšenjem, pristao sam dati iskaz, ali sam nekoliko puta istaknuo da je iznuđen pod prisilom, da se to u splitskoj policiji radi protuzakonito. Molio sam sam inspektoricu da potpišem svaki od pet listova na kojima je zabilježen moj iskaz. Odbila je. Molio sam je da mi daju neki papir iz kojeg se vidi da sam priveden, ili da sam uhapšen, ili fotokopiju te moje izjave, ili makar urudžbeni broj dokumenta kako bi se vidjelo da je on uveden kao službeni policijski dokument. Tako bih znao da se na meni nitko ne iživljava, kako radi srpska policija. Kad su sve to odbili, i ja sam odbio izići iz Policijske uprave. Već je prošlo 10 sati navečer, ja sam već punih pet sati bio lišen slobode. Bez vode, bez prava da telefoniram obitelji. I još se inpektor Grujić cijelo vrijeme ‘grebao’ za moje cigarete. Pitam javno ministra hrvatske policije Ivicu Kirina zašto ovako neprofesionalno rade splitski policajci. Zašto taj razgovor nije obavljen u Sinju? Zašto je tog popodneva u Sinju privedeno sedam članova mog tima, trener, jahači, pomoćnici, zašto su im u Sinju uzeti otisci i otvoreni policijski dosjei? Zašto je to učinjeno samo Srbima, a ne i članovima ekipa iz Mađarske, BiH i drugim strancima?“, rekao je Buha nestrpljivo ispred zgrade PU čekajući dolazak najavljenih drugih novinara i ekipe HTV-a.

ALAJČAUŠ IVAN ZORICA, vođa sinjskih alkara, na čelu je konjičkog kluba Vreba, koji je najviše izgubio uspjehom Buhinih konja“Nisam htio izići pa su došla još trojica policajaca. Jedan je psovao: ‘Jebem ti srpsku majku, ubit ću te, sredit ćemo te!“ Drugi je imao značku na kojoj je bio broj 24683 ili 863. On nije bio agresivan. Vukli su me po podu s drugog kata zgrade, iz sobe 208, ozlijedili, govorili mi najgore riječi, prijetnje i uvrede. Govorio sam im: ‘Tucite me, vežite, ali dobrovoljno neću otići sve dok ne dobijem papir iz kojeg se vidi da se prema meni protuzakonito postupalo.’ U 22.45 izbacili su me pred zgradu. Stalno su zvali i razgovoarali sa svojim šefom, koji je na kraju naredio da me izbace iz zgrade. I ja odavde ne mrdam! Ja nikoga nisam vrijeđao, samo sam tražio papir u kojem piše koju sam izjavu dao, da su me hapsili i da je sve to učinjeno protiv moje volje. Tražio sam da se unese u zapisnik da su mi ugrozili sigurnost i život, da sam zaštićeni svjedok u Srbiji u važnom procesu i da kao takav imam posebne mjere zaštite. Premda Hrvatska nije dužna osiguravati mi zaštitu na način na koji to radi srpska policija, splitski policajci me nisu smjeli izložiti takvim neugodnostima, staviti pred cijevi mogućim atentatora, voziti uokolo bez zaštite i na kraju me izbaciti pred zgradu, gdje sam laka meta. Ne smijem odavde bez blindiranog auta“, istaknuo je Buha. Nakon nekoliko minuta zazvonio mu je mobitel. “Moram odavde. Obavjestili su me s najvišeg mjesta da je atentator krenuo prema meni!“, uzbuđeno je rekao. Shvatio sam da je to obavjest iz Srbije. “Ne smijem više ovdje ostati. Javit ću se!“, brzo je rekao i nestao u mraku parkirališta iza zgrade PU.

U sljedećih sat vremena triput mi se javio. Nestao je iz Splita, bilo mu mje žao što nije mogao dati izjavu za HTV, ali je napominjao da mora spasiti glavu i otići iz Hrvatske. Bio je odlučan da povuče ekipu i konje iz utrke za Memorijal Franje Tuđmana. Otišao je u Hercegovinu i ondje prenoćio, ali ne kod Ferde Bašića, kako su pisale neke dnevne novine. Iz razgovora s njim nije se dalo zaključiti misli li da su plaćeni ubojice upućeni u Split zbog njegove uloge zaštićenog svjedoka na suđenji Lukoviću ili je netko tna taj način htio spriječiti “katastrofu“ da veliki pehar pobjednika utrke u Tuđmanovu čast ne dospije u srpske ruke.

Glasnogovornica PU splitske pokušala je uvjeriti javnost da je Buha samo priveden na obavjesni razgovor, da je došao dragovoljno, da nije bio uhićen i da je mirno napustio zgradu nakon razgovora. Nitko od novinara nije u to povjerovao. Policija nije rekla da je neposredni povod za Buhino pozivanje na razgovor bio dokument “Deo izjave zaštićenog svedoka Ljubiše Buhe Čume“, objavljen nedavno u hrvatskim novinama, u kojem se govori o suradnji osoba iz političkog i pravosudnog vrha Hrvatske u švercu gorivom, oružjem i drogom s kriminalnim srpskim krugovima. Odjednom je dokument, na koji već godinama u hrvatskom Ministarstvu pravosuđa pada prašina, postao jako važan pa ga je Buha morao objasniti. Umjesto jasnog policijskog priopćenja, u subotnjoj noći odjeknuli su hici. Oko 1 sat noći, u subotu u selu Glavice odjeknuli su pucnji iz automatskog oružja. Meci su pogodili prikolicu u kojoj su dovezeni Buhini konji, koja je s džipom bila u dvorištu Dragana Labrovića Gige, kod kojega je smještena i Buhina ekipa.

“Kad nisu našli mene u Splitu, morali su se malo iskaliti na prikolici“, rekao nam je u subotu ujutro Buha. Nakon što je taj incident u Glavicama ocijenio kao upozorenje da povuče konje iz utrke, Buha je zatražio od jahača Đorđa Perovića i cijele ekipe da sudjeluju u obje utrke.

U subotu ujutro oko 10 sati pojavio se u Sinju, ohrabrio ekipu, udijelio nekoliko oštih riječi okupljenim fotoreporterima i otišao iz Sinja ne gledajući u subotu popodne utrke i uvjerljive pobjede svojih konja. Šakira Boma i jahač Perović nakon 1800 metara staze za dvije dužine pretekli su mađarskog dorata Imperatora. Pred 7000 gledatelja treće mjesto i čast hrvatskih konja nekako je spasila Asta la Luce, vlasništvo konjičkog kluba Vreba, kojem su vlasnici Ivan Zorica i njegova braća. Splitsko-dalmatinski dožupan Luka Brčić na vrat četvorogodišnje kobile Šakire objesio je lovorov vijenac, a veliki pehar Franje Tuđmana otišao je u Beograd.

Pehar i 30.000 kuna dožupan je uručio treneru Dušku Pajiću. U Buhinoj riznici osvanuo je i pehar Kupa grada Sinja. U utrci vrijednoj 15.000 kuna uvjerljivo je pobijedio Buhin dorat Princ Surčinski. Iako je atmosfera uoči utrka bila eksplozivna, sve je prošlo bez ekscesa ili protesta što se veliki pehar Memorijala Franje Tuđmana preselio u Beograd. Čuma je iz Beograda kao potpuno lažne demantirao izjave neimenovanih policijskih dužnosnika da je nevoljko otišao u policiju, da nije htio surađivati, a “najveća je laž i kretenizam da sam odbijao dati iskaz samo zato što me iritira hrvatski jezik“, ističe Ljubiša Buha.