Zoran ŠimatovićPiše: Zoran Šimatović,
sudionik stvaranja SDP-a

Velika medijska pažnja, koja u posljednje vrijeme prati aktualna zbivanja u SDP-u, “vjetar je u jedra SDP-a”, komentirao je Tonino Picula nedavno i dodao: “Ako u postupku kandidiranja i na konvenciji pokažemo zrelost, građani će se lakše opredijeliti i dati povjerenje SDP-u u vođenju države.” Svojim jednostavnim i ubojito nedvosmislenim načinom, precizno je podcrtao maksimalnu odgovornost vodećih ljudi SDP-a, posebno kandidata za predsjednika te stranke, u kapitalizaciji očite prednosti koju SDP trenutačno ima na političkom tržištu. Ono što bi bilo pošteno podvući, notorna je činjenica kako ova prednost nije posljedica uspješnog vođenja SDP-a posljednja četiri mjeseca, kako to neki kandidati pokušavaju neukusno plasirati u javnosti, već još jedan od velikih kredita koji je Ivica Račan ostavio svojoj stranci dostojanstvenim ponašanjem u vrijeme bolesti, odgovornosti koje je iskazao, prije svega, prema javnosti, a potom i prema stranci samoj. Plebiscitarni pijetet koji mu je iskazan u hrvatskoj javnosti, izraz je vapijuće potrebe te iste javnosti za javnim osobama s obrazom do kojeg im je stalo. Standard javnog ponašanja, po kojem osobno i javno kod javnih osoba mora biti istovjetno ako držiš do uvjerljivosti, odnosno ako držiš do sebe i te iste javnosti, smatrao je minimumom očekivanog ponašanja u javnom životu. Jednostavno rečeno: bez fige u džepu. Ali, ako se kampanja za novog predsjednika SDP-a nastavi na način koji to pojedinci promoviraju, može se dogoditi da se svi veliki krediti koje je Ivica Račan ostavio SDP-u brzo potroše. Svako kandidiranje, uz lobiranje i dogovaranje, legitimno je u demokratskom društvu i na to se svaki kandidat lako može pozvati. Ali, ono što se očekuje od SDP-ovca Račanovih manira i standarda ponašanja u javnom životu, na čijim kreditima danas SDP bilježi rast podrške, je kandidiranje bez fige u džepu. A figa su puni džepovi. Jer, ako je nešto bitno za budućnost i interese SDP-a, onda je to pobijediti na predstojećim izborima i osvojiti vlast. A, prema dosadašnjim reakcijama javnosti, koja se ogledaju kroz sva relevantna istraživanja javnog mnijenja, početna formula dolaska na vlast je gospodarski program SDP-a i podrška kreatoru i promotoru gospodarskog programa, Ljubi Jurčiću, kao kandidatu za predsjednika Vlade.

Da je Željka Antunović prošlih mjeseci nedvosmisleno podržala ovakav projekt, danas bi vjerojatno bila apsolutni kandidat. Međutim, njeno uporno i tvrdoglavo odbijanje i petljanje bez jasnog izjašnjavanja u korist Ljube Jurčića, kao kandidata SDP za predsjednika vlade, ostavlja dojam fige u džepu i zaslijepljenosti vlastitim ambicijama, čime postaje nedostojna naslijediti Račana i što joj ruši uvjerljivost kod dijela SDP-ovaca. Mučan dojam ostavlja i njeno pozivanje na koautorstvo gospodarskog programa, postignute rezultate SDP-a pod njenim vodstvom i tvrdnje kako se “za ovo priprema tri godine i kako zna, hoće i može”. Ujedno je otvorila veliki medijski prostor Zoranu Milanoviću koji, nekim čudom, gostuje u medijima kao u prirodnom staništu. Posebno će svakom analitičaru zapeti za oko činjenica kako su mu osobito naklonjeni EPH-ovi mediji. A tko s Pavićem tikve sadi... A, Milanović ih je, prema provjerenim informacijama od prije petnaest dana sadio, konkretno, kod moćnog Pavića, u neposrednom susretu, što puno toga može objasniti o fenomenu uspona Zorana Milanovića koji je u SDP-u bukvalno nepoznata osoba. Nikad nije obnašao nijednu formalnu funkciju; primjerice predsjednika barem ogranka ili općinske, gradske organizacije, što kod mnogih ostavlja nevjericu i prostor špekulaciji o Račanovom kadru, mladim novim snagama... U SDP ulazi kao zaposlenik MVP-a, znakovito, u prosincu 1999. kad su i politički slijepci znali kako HDZ gubi izbore. Od njih samih, kroz medije nametnute špekulacije o Željki Antunović, prirodnom Račanovom nasljedniku i Zoranu Milanoviću, kao novoj snazi, i budućnosti kao Račanovoj ostavštini, bizarne su i u najmanju ruku neukusne izmišljotine koje demantira sam Ivica Račan ako to itko želi vidjeti: uputio je, svojom posljednjom željom, SDP na izbore gdje će se pronaći nove snage, a što se Zorana Milanovića tiče, Račan ga je osobno smijenio s dužnosti glasnogovornika stranke jer je promovirao, prije svega, sebe, a ne SDP, što sad debelo koristi. Posebnu pomutnju u članstvo, svojim bahatim ponašanjem unosi Milan Bandić. Prema Jutarnjem listu od 10. svibnja, Milan Bandić trenira svoju bahatost ignoriranjem odluka stranačkih tijela, konkretno, odluku Glavnog odbora SDP-a da se do 12. svibnja sve organizacije izjasne o potpori kandidatima. Naime, njegova će (Zagrebačka) organizacija donijeti stav tek 17. svibnja, a na sam dan sjednice Glavnog odbora (19. svibnja) Bandić je najavio trčati maraton po Hercegovini za Gospu, cinično poručujući: “Pa neće me valjda netko mijenjati u trčanju.”

I sad bi to trebao biti uvjerljivi kandidat za predsjednika stranke, kandidat koji ignorira rokove i sjednicu Glavnog odbora. Ako je i od Bandića, previše je, iako ne treba biti naivan. Bolji poznavaoci načina promišljanja Milana Bandića iz ovakvog će ponašanja pročitati poruku kako se ne kani kandidirati, čime namjerno otvara prostor za veliku trgovinu glasovima moćne Zagrebačke organizacije. Sad se tu, eto, tobože ne svojom voljom, već voljom članova Primorsko-goranske organizacije, na čijem je čelu pojavljuje Zlatko Komadina. Premda su Riječani, kao najjača organizacija u toj županiji izrijekom tražili neka se izjasni želi li biti kandidat, Komadina je odbio odgovor poručujući kako će odlučiti naknadno u korist jedinstva stranke... A, do tad, je valjda smije razbijati. Usput je izlobirao i podršku nejake Ličko-senjske organizacije, za svaki slučaj... džep pun figa. Da su i veći krediti Račanovi, ovakvim ponašanje kandidata, istopit će se na kontu SDP-a. Na samom terenu, pojedini kandidati naveliko trguju - za podršku sebi dijele funkcije i mjesta na listi. Ono što boljim poznavateljima prilika u SDP-u upada u oči je, barem za sad, samozatajno ponašanje SDP-ovskih veterana: Tonči Vujić, Slavko Linić, Šime Lučin, Josip Leko, Davorko Vidović, dijelom i Tonino Picula, sve SDP-ovi “barakaši”, neospornih zasluga za uzdizanje SDP-a 90-ih i Račanovu demokratizaciju i europeizaciju Hrvatske u koalicijskoj vladi.

Sad su gotovo nijemi promatrači aktualnih događanja, samo bi morali prihvatiti činjenicu kako se Račanova doktrina u podizanju demokratskih standarda, prije svega, prepoznaje u njihovim osobnostima i kako, više nego drugi SDP-ovci, snose odgovornost za kapitalizaciju Račanovih kredita, Račanove ostavštine, kao što bi i Ljubo Jurčić morao znati kako nije svejedno tko ga podržava kao premijerskog kandidata u SDP-u. Osobno držim kako nam je Ivica Račan ostavio svoju doktrinu; ne ideološku, ali doktrinu javnog ponašanja u političkom životu. Prije svega, postavio je standard poštenja, čistog obraza u politici. Demokratska procedura, uvažavanje neistomišljenika, dijalog bez fige u džepu i trgovanja funkcijama, prakticirao je bez zadrške, kao prirodni način ponašanja, što je za našu sredinu, priznat ćete, “hlebinski”. Nije pravio razliku između javnog i osobnog. I ono što se nigdje ne ističe, pa čak (što nije slučajno) ni među SDP-ovcima, zalagao se za angažiranje stručnih i javno afirmiranih osoba koje nisu formalno članovi SDP-a. Nailazio je na nerazumijevanje pa čak ulazio i u verbalne sukobe s nekim istaknutim, sebi bliskim suradnicima, zbog svog stava kako će biti najsretniji kad kandidatske liste budu popunjene do 30 posto kandidatima za javne funkcije, kadrovima koji nisu članovi SDP-a. Najavio je svoj osobni donkihotovski rat s partitokratskim političkim sustavom koji dijelom generira društvenu patologiju i drastični pad povjerenja javnosti u političare.

Promociju Ljube Jurčića, kao potencijalnog SDP-ovog kandidata za premijera, treba iščitavati u tom kontekstu. Ili račanovski; podobnost ne, stručnost - da. U toj doktrini počiva veliki kredit društvenog povjerenja koji nam je ostavio Ivica Račan.