Objavljeno u Nacionalu br. 601, 2007-05-22

Autor: Damir Radić

FILM

Biblija, krv i sperma

'UVJETI PREDAJE' dobar je i svježe režiran, ali ne revolucionaran antivestern

Damir RadićDamir RadićTzv. najautentičniji žanr američke kinematografije, vestern je korijenski vezan za sjevernoamerički kontinent. I kad je nastajao u okvirima talijanske, zapadnonjemačke ili čehoslovačke kinematografije, njegova je radnja uvijek bila smještena u Sjevernu Ameriku. Postoji samo jedna iznimka - australski vestern. Zahvaljujući, naime, svojim specifičnim povijesno-geografskim uvjetima, australska je kultura do neke mjere srodna američkoj. Australija je poput Amerike bila “djevičanska zemlja“ koju su kolonizirali Europljani, također je imala svoje prezrene i ponižene domoroce te divljinu koju je valjalo civilizirati i “pretvoriti u vrt“, a njena ikonografija s kraja 19. stoljeća uvelike je odgovarala onoj američkoj. I stoga se radnja australskog vesterna odvijala na matičnom australskom tlu. Pritom je posebno zanimljivo da je prvi dugometražni vestern i prvi poznati dugometražni film uopće, “Priča o Kellyjevoj bandi“ Charlesa Taita, snimljen 1906. upravo u Australiji.
Spomenuh prevođenje divljine u civilizaciju kao jedno od ključnih određenja žanra vesterna. Ono je i jedno od središta zadnjeg australskog vesterna “Uvjeti predaje“ režisera Johna Hillcoata i scenarista Nicka Cavea. U filmu koji se gotovo godinu dana nakon hrvatske premijere na Pulskom festivalu napokon našao na redovnom kinorepertoaru, nedavno iz Engleske pristigli predstavnik zakona, kapetan Stanley (Ray Winstone), pokušava u australsku divljinu unijeti red koji označava civilizirane zajednice, a u toj pustoši njegova supruga Martha (Emily Watson) sadi cvijeće i jestive biljke, kako bi se realizirala metafora o divljini koju treba pretvoriti u vrt. Međutim, karizmatični patološki zlikovac pjesničko-filozofskog nadahnuća Arthur Burns (Danny Huston), te njegova braća Charlie (Guy Pearce) i Mike (Richard Wilson), svojim zločinima kapetana Stanleyja stavljaju na najveću kušnju. Stanley uspije uhvatiti Charlieja i Mikea, ali dijabolični Arthur, s utočištem u bespuću koje je tuđe čak i Aboridžinima, ostaje mu nedohvatljiv. Stoga smisli riskantan plan: ponudi Charlieju da pronađe i ubije Arthura, najodgovornijeg za nedavno brutalno umorstvo farmerske obitelji, a zauzvrat će poštedjeti život njemu i Mikeu. Charlie se nađe u situaciji donekle sličnoj onoj Sophie Zawistowski u “Sofijinu izboru“; dok je naslovna junakinja Styronova romana i Pakulina filma morala birati između života kćeri i sina, oboje posve nevinih, Caveov i Hillcoatov Charlie Burns mora birati između starijeg i mlađeg brata, između fascinantnog utjelovljenja čistog zla na jednoj strani i niskoumne nevinosti lijepog obličja na drugoj, koja međutim također ima krvi na rukama. Charlie, sačuvavši neki elementaran moralni osjećaj zbog kojeg ne može prihvatiti silovanje i ubojstvo trudne žene što ih je u sklopu pokolja farmerske obitelji počinila banda kojoj pripada, odabere život za Mikea i smrt za Arthura. No takav plan teško je ostvariv.



Dok Charlie kreće u svoju misiju, kapetan Stanley demonstrira podvojenost vlastite pozicije - s jedne, obiteljske strane on je kultiviran i razmjerno brižan suprug, s druge, profesionalne, ne libi se upotrijebiti nesmiljeno nasilje kako bi zaveo red (povijest nas uči da civilizaciju nije lako uspostaviti bez nemilosrdnosti i brutalnosti), ali i održao vlastiti autoritet među ljudima koji jezik sile najbolje razumiju. No stvar treba promotriti i s intimnog aspekta: viktorijanski suprug, u čije se kalupe Stanley uklapa, teško da svoj seksualni nagon može zadovoljiti samo s vlastitom, “ćudorednom“ suprugom. Njemu treba odušak sa strane. Međutim, u zabiti u kojoj živi ponuda drugih žena, čak i prostituki, krajnje je oskudna. Kako sexus, osobito izvan granica ljubavi, često inklinira destrukciji, Stanleyjevo nasilništvo može se sagledati i kao izraz kompenzacije za nemogućnost pune seksualne realizacije. Bilo kako bilo, kapetanova osobnost ima i neugodnu stranu, ali u usporedbi, recimo, s opakim šerifom Little Billom iz Eastwoodih “Nepomirljivih“, on je ipak poprilično mekan; kad se zna kako se gadni Little Bill proveo u srazu sa šutljivim i samozatajnim ekszlikovcem Williamom Munnyjem, poprilično je jasno kakve su Stanleyjeve šanse u konačnom obračunu s poetski zanesenom esencijom zla kakvu predstavlja Arthur Burns.


Spominjanje “Nepomirljivih“ nije slučajno. Clint Eastwood tim je filmom obnovio tradiciju novohollywoodskog antivesterna dodavši mu snažan dodir (pro)mitskog, a i “Uvjeti predaje“ puno duguju snižavajućem antivesternskom naturalizmu, istovremeno zadržavajući sublimnost mitotvornog. Kombinacija demistifikacijskog naturalističkog realizma koji želi prikazati “stvarnost kakva je doista bila“ s epsko-mitskom dimenzijom koja donosi drugu vrstu mistifikacije, značenjski je doprinos koji se od Nicka Cavea kao scenarista mogao i očekivati. Kultni glazbenik i književnik, Cave je trajno fasciniran biblijskim motivima s jedne strane, s druge književnim klasicima u rasponu od Miltona preko romantičarskih pjesnika do Faulknera, Becketta i Pintera, ukratko “unutarnjim ključanjima“, zanesenim “prokletnicima“, spermom, vlagom i krvlju.


Ali i prazninom mentalne tuposti i egzistencijalnim apsurdom. Njegov scenarij sadržava sve ili većinu navedenih elemenata koje je John Hillcoat u redateljskoj izvedbi umješno posložio, garnirajući ih iskustvom Sama Peckinpaha i još više Sergia Leonea, njegova baroknog stila i specifičnog postupka naglašenog vizualno-zvučnog prožimanja.


Anglo-američka kritika gotovo je unisono “Uvjetima predaje“ dala visoke ocjene, čak je i vječno podsmješljivi Village Voice, koji i najvrsnijim filmovima obično traži dlaku u jajetu, bio pun hvale. Australski filmski institut dodjelio mu je četiri AFI-a, australske verzije Oscara (za najbolju fotografiju, scenografiju, kostimografiju i originalnu glazbu koju su skladali Cave i njegov suradnik iz Bad Seedsa Warren Ellis), a bio je nominiran za još osam, uključujući najbolji film, režiju i izvorni scenarij. I prestižnom inozemnom žiriju međunarodnog programa u Puli film se jako svidio - dodijelio mu je nagradu za najbolju režiju. Ipak, unatoč svim tim priznanjima, ne bih rekao da su “Uvjeti predaje“ ostvarenje iznimnih dosega. U Hillcoatovoj izvedbi film lako i dobro teče, ali je ujedno i nekako površan. Istini za volju, Caveov scenarij uglavom sadržava opća mjesta koja se blagonaklono mogu nazvati arhetipskim motivima, no to ne mijenja puno na stvari; zapravo, scenarij je više skica iz koje bi prije i uspjelije nastala pjesma kao stvorena za sjajan Caveov album “Murder Ballads“, nego predložak za cjelovečernji igrani film. Nedostaje u njemu narativne elaboracije i slojevitosti, kao da je pretanak da bi se njime mogla ispuniti prostranost i praznina ambijenata u koje je radnja smještena. Osim toga, za razliku od nekih mojih kolega, naturalistički pristup žanru nakon davnih iskustava novohollywoodskog antivesterna ne može me tek tako impresionirati, pa kao što u TV seriji “Deadwood“ ne vidim nekakav revolucionarni iskorak, tako ni u “Uvjetima predaje“ ne nalazim više od dobrog i svježe režiranog uratka koji, međutim, ostaje poprilično daleko od ekstraordinarnih kreativnih dosega.

UVJETI PREDAJE

The Proposition, austral. vestern, 2005.
R: John Hillcoat Gl: Guy Pearce, Ray Winstone, Danny Huston, Emily Watson, John Hurt

GOSPOĐICA

Das Fräulein, švic.-njem. drama, 2006.
R: Andrea Štaka Gl: Mirjana Karanović, Marija Škaričić, Ljubica Jović, Andrea Zogg, Zdenko Jelčić

I “Gospođici“ Andree Štake, švicarske redateljice hrvatsko-bosanskog porijekla, dosta je vremena trebalo da nakon premijere na Zagreb Film Festivalu stigne u hrvatska kina. Pobjednik uglednog festivala u Locarnu te Sarajeva, film ima sličan problem kao i onaj Hillcoatov i Caveov. U priči o eksjugoslavenskim gastarbajtericama u Švicarskoj puno je općih mjesta i praznog hoda, kao da mlada autorica nije znala što bi točno sa svojim likovima. Ali je zato demonstrirala odličan osjećaj za dokumentaristički stilski iskaz i građenje sumorno-poetične atmosfere. U usporedbi s “Grbavicom“ još jedne debitantice, Jasmile Žbanić, “Gospođica“ traumama Eksjugoslavenki pristupa na sličan angažiran način, podjednako ne dosežući naročitu dubinu, no redateljski je superiorna. Dok Žbanić režira rutinski, oslanjajući se na odlične glumice, Andrea Štaka glumačku vrsnoću prožima redateljskom. Riječ je o autorici koja obećaje.


Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika