Hrvatska je čudesna zemlja. Izrasla iz pepela i krvi. Bombe su padale čak i na Zagreb. O Zadru, Osijeku i manjim gradovima da se ne govori. Oganj, prah, plač, bijes, nigdje skloništa... Sve je to iza nas. Mir vlada Hrvatskom. U svibnju je naša zemlja najljepša. Sve cvate, vrućine još ne ubijaju, nema ni poplava, dani su beskrajno dugački, ljudi šeću osunčanim pješačkim zonama hrvatskih gradova. Zagreb, Rijeka, Split, Osijek, Zadar... Ima li išta ljepše nego sjesti pred neki kafić, gledati djevojke u ljetnim haljinama, dječicu koja svoje nožice pretvaraju u prve koračiće, bakice i djedove koji sretni što su živi u hladu suncobrana piju kapučino bez kofeina. U slamnatim torbama kale, ribe, radić. U zraku miris jagoda i sladoleda. Ulice čiste i prečiste jer je u tijeku akcija “Lijepa naša Hrvatska” koja uključuje smiješenje, skupljanje otpadaka, više cvijeća, manje smeća. Ne znam gledate li Eurosport? Onda znate kako smo modri, blistavi, raskošni, ljeskavi, sunčani, neodoljivi, dražesni, srdačni, lovimo ribu. Mi smo “Mediteran kakav je nekoć bio”. Da ne živimo u Hrvatskoj, životni bi nam san bio krenuti u Hrvatsku. To je mala, čista, mirna, europska zemlja. Osim na Dan maturanata, ako se tako zove najveći hrvatski praznik slobode.

Na taj Dan oni koji Hrvatsku inače drže pod kontrolom gube svaku kontrolu. Zagreb je u proslavi Dana mladosti najdalje otišao. Razbijaju se tramvaji i ljudi, mlađahna, naroljana rulja valja se Zagrebom, na čelu kolone Bandić. Kamo ih vodi? Pokazat će im mjesto gdje će moći opušteno lokati, rigati, urlati ili se samoubiti uz svirku bendova plaćenih iz gradskog proračuna. Čitava je Metropola na nogama. Preusmjeravaju se tramvaji, mijenjaju vozni redovi, mole građani za strpljenje, starci i mlade mame ne izlaze na ulice, vrtićka djeca su zaključana. Ni u mom gradu Rijeci nije bilo bolje. Dana dvadeset i četvrtog svibnja interventna je policija u punoj ratnoj spremi mlade riječke divljake štitila od mene i meni sličnih. Brašno, voda, boce, jaja... Razdragana riječka mladež nije birala oružje. Stradalo je i šest autobusa zato jer Rijekom ne voze tramvaji. Tko će platiti te autobuse i onaj kombi? O urlanju, deranju, vikanju, revanju, tuljenju, slinjenju, povraćanju, plakanju da ne govorim. Mudri ljudi na Dan hrvatske mladeži ostaju iza zaključanih vrata, a hrvatska policija u svim hrvatskim gradovima zove pomoć i u pomoć. Od nas koji smo maturirali pred sto godina nasmiješeni voditelji hrvatskih TV dnevnika očekuju da razumijemo razularene divljake, da platimo štetu koju su učiniti našim gradovima, da se sažalimo nad majkama i očevima koji po bolnicama traže svoju krvavu dječicu, da budemo presretni jer je lani bilo mnogo gore.

Mi Riječani nismo mogli na Korzu popiti kavu ni gricnuti brioš. To nam je posebno teško palo jer smo i za vrijeme onog strašnog rata bili slobodniji. Prošlog smo četvrtka bjesomučno mobitelom nazivali svoju prastaru djecu, unuke, roditelje i prijatelje: ne idite preko Korza u školu, ne idite preko Korza na balet, ne idite preko Korza na posao, ne idite preko Korza liječniku... Ne idite preko Korza! Ej! Čekajte malo! O čemu se ovdje radi? O pravu hrvatskih klinaca da svoj Dan slave osvajajući sve hrvatske trgove? A gdje je moje pravo da svoj četvrtak, svoj dvadeset i četvrti svibanj provedem gdje hoću i kako hoću? Nije li ovo oslobođena zemlja?

Zašto su moja građanska prava manja od prava mladih divljaka? Ima li toga igdje? Definitivno smo jedini. U civiliziranom svijetu mlađahni teroristi jednom godišnje ne osvajaju gradske trgove uz blagoslov policije i gradonačelnika veseljaka. Tko je našim klincima dao njihov Dan? Bandić, Obersnel i njima slični koji vjeruju da će pijani klinci jednoga dana za njih glasati? A tko je Bandiću i Obersnelu dao suglasnost za tako nešto? Jesu li nas koji uredno plaćamo porez svi ti benevolentni hrvatski bandići ikad pitali što mislimo o zapaljenim tramvajima, pretučenim vozačima, razbijenim glavama, oblokanim klincima, promijenjenim voznim redovima, zabranjenim ulicama, pješačkim zonama prekrivenim brašnom i razbijenim jajima? Je li zagrebačke tramvaje Bandiću ostavio njegov ćaća? A riječke autobuse i onaj kombi Obersnelu njegov tata? Kome treba, jednom godišnje, hrvatski smak svijeta? Da sam ja Netko nakon samo jednog Dana ludila ministar policije bi odletio. Da sam ja Netko na Dan hrvatske mladosti na ulice bih dovela vojsku i policiju koja bi trgove držala slobodnima i čistima.

Nama starima dosta je ratnog stanja pa makar to bilo i u miru. Zašto je Hrvatska izašla na kraj s višestruko jačim mrskim neprijateljem, a ne može s vlastitom voljenom djecom? Hrvatski klinci morali bi svoju sreću pokazivati na drugačiji način. Ili oni to... Ovo mi je ovoga časa palo na pamet. Možda nam oni, uništavajući sve pred sobom, pokazuju svoju duboku nesreću. Ako je tako, učinimo im život ljepšim, potrošimo novac na usrećivanje naše djece, ne na gašenje zapaljenih tramvaja i pranje ulica. Očito, to je za naše političare nemoguća misija. Ili sve ovo skupa ima nekog smisla? Naša dječica ipak, koliko god bila divlja, slijepa i pijana na startu života dobivaju jasnu poruku koga se smije gađati. Mete moraju biti bezimeni prolaznici, bebe, mlade mame, starci. Oni drugi ionako nikad ne šeću hrvatskim pješačkim zonama bez oružane pratnje. Ne postoji hrvatsko jaje za njihovu glavu. Kako tužno, naša djeca idu prema istom cilju. Mi smo postali robovi šuteći, oni će postati robovi urlajući.