Objavljeno u Nacionalu br. 602, 2007-05-29

Autor: Robert Bajruši

INTERVIEW: DR. IVAN FATTORINI

Slavne godine kirurgije i sporta

IVAN FATTORINI (66), zagrebački kirurg poznat po nadimku 'Dedek', bio je dugogodišnji ravnatelj Dječje bolnice u Klaićevoj u Zagrebu i liječnik Cibone

POMORSKA TRADICIJA - Ivan Fattorini obožava Zagreb, ali njegovi preci bili su mornarički časnici i kapetani parobroda i jedrenjaka od Dalmacije do RumunjskePOMORSKA TRADICIJA - Ivan Fattorini obožava Zagreb, ali njegovi preci bili su mornarički časnici i kapetani parobroda i jedrenjaka od Dalmacije do RumunjskeDulje od tri desetljeća Ivan Fattorini spada među medijski najeksponiranije liječnike u Hrvatskoj, a za to postoji nekoliko razloga. Najprije jer je godinama brinuo o košarkašima Cibone koji su tada bili dvostruki europski prvaci, kasnije je postao ravnatelj Dječje bolnice u Klaićevoj i na toj je funkciji proveo punih šesnaest godina, sve do veljače ove godine kada je otišao u mirovinu. Ipak, i dalje svakodnevno odlazi u bolnicu, premda je manje aktivan. Na kraju, poznat je i zahvaljujući braku sa Željkom Fattorini, jednom od najpoznatijih voditeljica u povijesti Televizije Zagreb i HTV-a.

Ivan Fattorini rodio se 1941. i kao dvomjesečna beba s roditeljima stigao u Zagreb. Bio je sportaš i poznanici iz mladosti opisuju ga kao veslača poznatog po bujnoj frizuri što je prilično teško za zamisliti. U početku je radio u Vojnoj bolnici, a onda je 1972. prešao u Dječju bolnicu u Klaićevoj, gdje radi punih 35 godina. Ravnateljem je imenovan 1991., a otkako je napustio položaj ravnatelja, prošlo je sto dana i za Nacional rekapitulira karijeru.

NACIONAL: Kakav je osjećaj nakon 16 godina napustiti položaj ravnatelja?
- Ravnatelj sam postao s pedeset godina, dakle u relativno zreloj dobi, kada morate odlučiti na koji način ćete zaokružiti stručnu karijeru i što ćete dalje raditi. U isto vrijeme je započeo rat. Rat kao fenomen je nešto što me oduvijek zanimalo i o čemu sam jako puno čitao, a i kirurgiju sam specijalizirao u Vojnoj bolnici. Ratni ravnatelj je specifična uloga, a onda se sve dalje nastavilo odvijati po nekom redu i s novim zadacima jer smo mijenjali profil bolnice. Klaićeva se u prošlosti bavila socijalnom pedijatrijom, a onda sam sa suradnicima organizirao relevantnu i modernu dječju bolnicu. Mislim da je 16 godina na funkciji ravnatelja bilo sasvim dovoljno, a sada mi odgovara da savjetujem mlađe kolege pod uvjetom da žele slušati što im se govori.

NACIONAL: Što se promijenilo u proteklih sto dana?
- Moraš se naviknuti na manji ured i automatsku, a ne više živu sekretaricu. Osim toga, dozvolio sam da mi instaliraju kompjutor što sam do sada odbijao jer volim gledati u oči ljude s kojima komuniciram, a ne samo održavati kontakte pomoću SMS-a ili e-mailova. Sada se navikavam na život bez puno obaveza, a njih je u prošlosti bilo i previše. Valjda zbog toga ne razumijem liječnike koji se uz svoj posao još stižu baviti visokom politikom ili nekim hobijima, kada znam da u vrijeme dok sam bio kirurg nisam imao previše vremena za ništa izvan posla, osim bavljenja sportskom medicinom koja mi je bila paralelna profesija.


NACIONAL: Kako ste se odlučili za kirurgiju?
Ivan, Iva, Željka i Renzo Fattorini na Ivinoj promociji na Medicinskom fakultetu u ZagrebuIvan, Iva, Željka i Renzo Fattorini na Ivinoj promociji na Medicinskom fakultetu u Zagrebu - Od početka sam znao što ću biti i da sam mogao, preskočio bih studij i odmah se počeo baviti kirurgijom. Počeo sam u Vojnoj bolnici, ali nas nekolicina smo odlučili otići kada je donesena odluka kako se ukida mogućnost civilnog rada u JNA, i svi smo trebali obući uniforme. Ako kirurg želi ostati u formi, mora dnevno obaviti barem dvije operacije, što znači da godišnje operirate približno 600 puta. Još prije desetak godina sam prestao voditi evidenciju o broju zahvata koje sam obavio, ali mislim da neću pogriješiti ako kažem da sam izvršio 12-14 tisuća operacija. Dok sam radio u Vojnoj bolnici na Šalati, moja uža specijalnost je bila abdominalna kirurgija i povremeno smo znali ići s praksom prije teorije, što baš i nije dobro. Ali stvarno smo se naoperirali, posebno jer su u to vrijeme kirurzi radili cjelokupnu kirurgiju poput neurokirurgije, torokalne kirurgije i urologije, a to u današnje vrijeme operiraju isključivo specijalisti za ova područja. Onda sam prešao na dječju, a posebno urogenitalnu kirurgiju i tamo ostao. Posao kirurga je težak i zato jer ste često odvojeni od obitelji. Uzmite u obzir barem 5-6 noćnih dežurstava mjesečno, što znači da oko dva mjeseca u godini ne spavate kod kuće. To znači da u dvadeset godina oko 4 godine niste sa svojima, dok većina drugih profesija nema takve probleme.

NACIONAL: Kako prevladavate emocionalni dio kada vidite da netko tko ima pet godina umire ili će ostati trajno teško bolestan?

- To je teško, ali u mojem poslu morate ući u nekakav skafander, iako je nemoguće potpuno se psihološki izolirati. Ali najvažnije od svega je napraviti ono što je najbolje za pacijenta, dok emocije uključujete kontrolirano. Probleme rješavate pragmatično i prema medicinskim principima, a emocije obično uključite kada se pojave roditelji, ili kada se, što je još gore, oni ne pojave jer su nastradali. Ne možete vjerovati koliko ima obiteljskog nasilja nad djecom. Ili kada vidite djecu koja su zadobila teške opekline. Možemo se pohvaliti da u proteklih 12 godina u Klaićevoj ni jedan pacijent nije umro od opeklina, makar su ponekad posljedice takve da se znamo pitati kakva će biti socijalna razina života ovih ljudi. Isto tako, ni u ratu ni jedan naš pacijent nije umro, zbog čega smo jako ponosni. Oni koji su preživjeli duge transporte bili su sami po sebi čvrsti i otporni, a priroda ozljede takva da smo im stigli pomoći. Što se tiče djece, naravno da vam je teško kada vas mali pacijent pita “Kada će mi opet narasti noga?”.

NACIONAL: Malo je nedostajalo da budete izbačeni s Medicinskog fakulteta. Jeste li razmišljali što biste radili da niste liječnik?
- Jedna varijanta je bila da se bavim arhitekturom ili pravom, a kako sam volio sport i bavio se veslanjem, nogometom i rukometom, zanimala me i kineziologija. Radilo se o neprimjerenom incidentu negdje pri kraju prve godine studija, jednostavno smo bili fakini. Slavili smo kod Uspinjače i onda, kako je stajalo u zapisniku, pokušali smo baciti škrinju za sladoled s Gornjeg u Donji grad, i umjesto da se razbježimo, opet smo se okupili i milicija nas je uhapsila. Prenoćili smo u policijskoj stanici na Dolcu, a vodstvo Medicinskog fakulteta i dekan su rekli kako će nas izbaciti jer su dobili dopis u kojem je pisalo da su takvi incidenti prevršili svaku mjeru. Srećom po nas, na Arhitekturi je tamošnja omladinska organizacija bila puno blaža prema svojima koji su sudjelovali u incidentu, a koliko se sjećam, to su danas poznati arhitekti poput Franića, Raka i Neihardta. Od liječnika bio sam ja, te kolege iz Osijeka Dlouhy i Soudil te još neki drugi. Iskoristili smo taj presedan i uspjeli se vratiti na Medicinski fakultet i tako uspješno preskočili taj mladenački incident.

NACIONAL: U kakvim ste odnosima s Mirkom Novoselom?
SAN FRANCISKO 1984. U društvu s cibonašima Brankom Vukičevićem, Janezom Drvarićem i Draženom PetrovićemSAN FRANCISKO 1984. U društvu s cibonašima Brankom Vukičevićem, Janezom Drvarićem i Draženom Petrovićem - Već kao liječnik ste pomalo medijski eksponirani, a u košarku sam ušao slučajno. Prijatelji su igrali utakmicu i jednom igraču je pukla arkada. Bio sam u gledalištu, spustio se i na igralištu zašio ranu. Tako sam ušao u sportsku medicinu koja mi je postala paralelna profesija. Cibonu su stvarali Novosel, Lalić, Anzulović u sportskom segmentu te još neki dobri ljudi poput liječnika Ive Vidovića. Politički placet dobili smo od Slavka Šajbera i njegovog tima i realizirali zapadni model stvaranja vrhunskog svjetskog kluba, a osobno sam dao obol u medicinskom smislu. Ponekad smo išli po crvenoj liniji i dopustili igračima da nastupe, iako su objektivno bili bolesni ili ozlijeđeni. Antologijske su priče o Draženu i Aleksandru Petroviću ili Andri Knegi i Mihovilu Nakiću i Krešimiru Ćosiću koji su dobivali dopuštenje da nastupe, a mi bismo napisali kako igraju “na svoj zahtjev, a protivno preporuci liječnika”. Danas bi se postavila pitanja etičkih principa, ali ono što je meni važno je da nitko od tih igrača nije postao invalid ili morao prekinuti karijeru. Danas bi takav pristup bio nemoguć. Cibona je dio mojeg života i žao mi je zbog situacije u kojoj se danas nalazi, ali ništa nije slučajno. A što se tiče mojeg odnosa s Mirkom Novoselom, odgovorit ću posredno. Novosel je proglašen članom Hall od Fame i jedan sam od četvoro ljudi koje je pozvao na promociju kao protokolarni escort, jer nas smatra najzaslužnijima za svoj profesionalni uspjeh. Osim mene, zvao je Mihovila Nakića, Zorana Slavnića, Zorana Kovačevića. Jako mi je drago što me pozvao jer smo zajedno surađivali godinama i zajedno smo stvarali Cibonu i državne reprezentacije. Posljednjih 13 godina bavim se pitanjima dopinga i član sam Monitoring grupe Vijeća Europe kao delegat Ministarstva znanosti, prosvjete i športa gdje smo stvorili novu platformu cjelokupne antidoping strategije na globalnoj razini. O tome danas brine Unesco i World Anti-Doping Agency sa sjedištem u Montrealu.

NACIONAL: Bili ste prijatelj s Krešom Ćosićem i Draženom Petrovićem. Kako biste ih opisali?
- Bili su potpuno različiti, ali u jednom isti, a to je genijalnost. Krešo Ćosić je bio unikat, nije previše volio trenirati, ali nije mu bilo ni potrebno. Kada je na treningu deset puta trebalo pretrčati teren, znao se poslije 3-4 pokušaja zaustaviti i beskonačno dugo vezivati šlape, ali na utakmici je redovito bio jedan od najboljih ili najbolji. Posebno se pripremao samo za najteže protivnike poput Sovjeta. U njegovo vrijeme nije bilo trica, a da jest, bez problema bi ih pogađao. Konačno, bio je visok i igrao je poziciju centra, ali mogao je biti i krilo i bek. Imao je svoj odabir jela, a posebno je volio kolače. Dražen je bio sušta suprotnost, trenirao je intenzivno i potpuno, a nakon treninga bi nastavio i sam vježbati. Bio je točan i uredan i potpuno posvećen košarci. Nisam im bio samo liječnik nego i prijatelj, a u Krešinom braku i kum. Moja djeca su u kumskom odnosu s njegovom djecom. Dražena sam savjetovao kao mladog čovjeka, posebno u nekim kriznim situacijama na osobnoj i sportskoj razini. Pamtim SP u Španjolskoj 1986. i tamošnje provokacije, ali i Mugsy Boguesa iz SAD-a koji je imao 1,60 metra i koji je gotovo izludio Dražena. Poraze je primao tako emotivno da smo ga taj puta Stojko Vranković i ja jedva uspjeli smiriti.

NACIONAL: Vi ste prije dvije godine zamalo umrli?
- Figurativno govoreći bio sam na kraju tunela. Vratio sam se s kongresa u Irskoj, dobio temperaturu i s dijagnozom problema s prostatom završio na urološkom odjelu poznate zagrebačke bolnice. Nažalost nije bila prostata već perforacija jednog od slijepih crijeva, što sam shvatio nakon dva dana, ali trebalo je previše vremena da to shvate i tamošnji kolege liječnici. Bio sam dovoljno uporan pa sam zbog septičnog stanja bio konačno premješten u Kliniku za infektivne bolesti, a onda konačno na Rebro gdje me operirao kolega Mate Majerović i iz trbuha mi izdrenirao kilogram gnoja, žrtvovao dio crijeva i izvukao iz teške situacije. Kao kirurg nisam se plašio smrti koliko nemoći i neugode makar privremenog nošenja tzv. vrećice. Bili su to jako teški i fizički i psihički trenuci, ali prebrodio sam ih zahvaljujući brizi osoblja i ponajprije supruge Željke. Bio sam u ulozi teškog pacijenta i to mi daje kredibilitet da danas o nekim stvarima u medicini i hrvatskom zdravstvu govorim i iz drugog kuta. Pristao sam na drugu operaciju i vrlo dobro sam se oporavio. U svakom slučaju, zaista sam bio u teškoj situaciji i sada znam kakav je to osjećaj.

NACIONAL: Zanimljivo je da ste cijeli život proveli u Martićevoj ulici?
- Igrom slučaja rodio sam se u Beogradu, 28. veljače 1941. i to u Zagrebačkoj ulici. Imao sam dva mjeseca kada smo doselili u Zagreb i od tada živim u istom stanu. Moj otac je bio mornarički časnik i cijeli život sam okružen uniformama. Odrastao sam u Martićevoj u kojoj se danas ne možeš parkirati, a mi smo kao djeca tamo igrali nogomet. Moja obitelj potječe iz Dalmacije, s otoka i grada Korčule, a majka je rođena na Visu. Međutim ja sam Zagrepčanin i navijač posebno onog starog, ali eto i novog Dinama. Željka je isto tako Zagrepčanka iz Boškovićeve. Volim Zagreb i to je moj grad.

NACIONAL: S obzirom na obiteljsku povijest, imate li afiniteta prema moru?
- Moj otac je jedno od jedanaestoro djece. Djed je s prvom suprugom imao njih osam, a kada je umrla, oženio je baku Katicu i s njom je imao još troje djece. Živjeli su skromno i četvorici braće jedini izlaz je bio odlazak na školovanje u Mornaričku akademiju u Boki Kotorskoj. Majka potječe iz plemenitaške obitelji Arneri, koja je bila tako ugledna da ženska djeca nisu išla u školu nego su učitelji dolazili predavati u njihovu kuću. Bila je vrlo nekonvencionalna i izrazito komunikativna i socijalna osoba pa je samoinicijativno izlazila. Tako je jednom prilikom susrela mojeg oca u bijeloj mornaričkoj uniformi i nastao je filmski “love story”. Ništa manje zanimljiv je i život moje bake. Ona je iz obitelji pomorskih kapetana, a rodila se na malom otoku Vrniku gdje je tada bilo svega pet kuća. Moj pradjed se prezivao Firenza i u toj obitelji bilo je nekoliko kapetana jedrenjaka i prvih parobroda. Njezina majka je umrla pri porodu i otac je pozvan u Rumunjsku, gdje je bio komandant kraljeve jahte. Poveo ju je sa sobom i ona je dvanaest godina živjela na brodu rumunjskog kralja, a njezin kućni ljubimac je bio majmun. Rumunjska je sada ušla u Europsku uniju, čujem da se kraljevska obitelj vratila u zemlju i možda ću se jednog dana zaletiti kako bih istražio i to razdoblje obiteljske povijesti, a možda i pronašao neke stare fotografije.

Vezane vijesti

Svjedok Williams kaže kako pljačka nakon Oluje nije bila organizirana

Na haškom suđenju hrvatskim generalima Anti Gotovini, Ivanu Čermaku i Mladenu Markaču svjedočio je bivši vojni obavještajac iz kanadskog kontigenta… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika