BRITANSKI KRALJEVSKI BALET Derek Deane bio je već s 19 godina prvak britanskog Kraljevskog baleta, a zagrebačko 'Labuđe jezero' jednako je onome koje je postavio za Engleski nacionalni balet Britanski koreograf i baletni redatelj Derek Deane, bivši umjetnički direktor Engleskog nacionalnog baleta i bivši prvak britanskog Kraljevskog baleta, nakon prošlogodišnjeg postavljanja baleta “Trnoružica“ ponovno je posjetio Zagreb. I ovaj put ga je angažiralo Hrvatsko narodno kazalište, odnosno v.d. ravnateljica Baleta Irena Pasarić, da režira i osmisli koreografiju za novu baletnu premijeru - jedan od najpoznatijih svjetskih baleta “Labuđe jezero“, čija će premijera biti u utorak, 1. lipnja. To je djelo Petra Iljiča Čajkovskog u zagrebačkom Hrvatskom narodnom kazalištu zadnji put ponovno postavljeno krajem 2003. u režiji i koreografiji Dinka Bogdanića, a u Zagrebu gotovo kontinuirano igra više od 80 godina. Upravo je taj balet bio jedan od najznačajnijih projekata u karijeri Dereka Deanea - postavio ga je prvi put 1997. u londonskom Royal Albert Hallu kao najveću baletnu predstavu na svijetu. Taj baletni spektakl sa 125 plesača, žonglerima i akrobatima otad svake dvije godine igra u čuvenoj londonskoj dvorani, a gostovao je i u drugim zemljama poput Australije i Japana. Do karata je vrlo teško doći, a do sad ga je vidjelo oko pola milijuna ljudi. Ovog se ljeta ponovno postavlja u Londonu, ali i na jezeru pariškog dvorca Versailles, oko kojeg će biti postavljene kružne tribine, a VIP gosti će balet promatrati iz čamaca. Za Engleski nacionalni balet Derek Deane je postavio i tradicionalnu verziju “Labuđeg jezera“, koju priprema u Zagrebu.

NACIONAL: Kako je došlo do suradnje sa zagrebačkim Hrvatskim narodnim kazalištem?
- Još sam 1993., kad sam postao umjetnički direktor Engleskog nacionalnog baleta, upoznao Irenu Pasarić koja je tamo bila jedna od vodećih balerina. Kasnije se dugo nismo čuli, ali kad je postala ravnateljica Baleta prošle godine, nazvala me i pitala želim li postaviti “Trnoružicu“. Pristao sam, a članovi zagrebačkog baleta pokazali su se kao vrlo profesionalan ansambl, zbog čega sam pristao napraviti i “Labuđe jezero. Naravno, bilo je i teških trenutaka, ali i ugodnih iznenađenja. U radu sa mnom neki su plesači morali puno tog poboljšati, ali su razumjeli moj način rada što mi je najvažnije. Glavni problem ove kompanije je nemogućnost zapošljavanja dovoljnog broja mladih plesača: balet je profesija za mlade i plesači su u mogućnosti kvalitetno izvoditi klasične uloge od 17. do 37. godine - nakon toga tijelo više ne može i preostaju im karakterne uloge na čemu se velike baletne produkcije ne baziraju. S dugoročnim ugovorima teško je mijenjati išta u kazalištu, a bez promjena nema napretka.

NACIONAL: Razlikuje li se zagrebačko “Labuđe jezero“ od onog koje ste postavili za Engleski nacionalni balet?
- Produkcija je ista, ali su scenografija i kostimografija različiti. Kostime radi Dženisa Pecotić s kojom izvanredno surađujem. Smatram kako je u stvaranju predstave važno surađivati s umjetnicima iz zemlje u kojoj se ona postavlja, zbog drukčijih ideja, boja, kulturnih utjecaja. Za scenografiju je zadužena talijanska scenografkinja i kostimografkinja Roberta Guidi di Bagno, s kojom sam već radio na “Trnoružici”. Za taj je balet HNK, osim koreografije, otkupio i kostime i scenografiju od Engleskog nacionalnog baleta, koje je još trebalo doraditi i prilagoditi. Za “Labuđe jezero” sve se radi u Zagrebu. U usporedbi s produkcijom napravljenom za Royal Albert Hall, ovo je “Labuđe jezero” po broju plesača i scenografiji manje, jer se radi o klasičnoj kazališnoj poornici kao i u slučaju Engleskog nacionalnog baleta.

NACIONAL: Nakon praizvedbe tog baleta u Royal Albert Hallu kritičari su vas optuživali za komercijalizaciju baleta, nazivajući ga zabavnim programom. Kako na to gledate?
DEREK DEANE s talijanskom scenografkinjom Robertom Guidi di Bagno, ravnateljicom Baleta HNK Irenom Pasarić te s kostimografkinjom Dženisom Pecotić - Ne marim za kritike - prve sezone su rekli da to nije umjetnost, druge da nije tako loša, a treće su s ponosom najavljivali povratak uspješnog spektakla. Meni su druge stvari važnije kad radim balet, a to je dovođenje nove publike. Kad sam došao na čelo Engleskog nacionalnog baleta, imao sam osjećaj da ta kompanija stoji, da se u njoj ne događa ništa što bi privuklo nove ljude u gledateljstvo. Nakon prilike da radim predstavu u Royal Albert Hallu želio sam napraviti nešto drukčije; napravio sam kružno gledalište, arenu, doveo žonglere i akrobate… Rezultat je bio najveća baletna produkcija ikad, koja se ove godine postavlja šestu sezonu za redom. Pritom samo polovica od tih pola milijuna gledatelja spada u baletnu publiku - ostali su prvi put gledali balet.

NACIONAL: Iz istih ste razloga u SAD-u radili koreografiju za tri suvremena baleta na glazbu Brucea Springsteena, Paula Simona i Colea Portera?
- Jednim dijelom da, i oni su privukli publiku koja nije baletna. No, i iz drugog razloga: čitav sam život okružen tilom i suknjicama balerina - i ponekad ih zaista poželim spaliti. Sada u Južnoafričkoj Republici radim balet na glazbu Pink Floyda i Beatlesa, što me posebno veseli. Ipak sam proveo 25 godina u strogom Kraljevskom baletu. Za mene su takvi projekti veliko osvježenje.

NACIONAL: Zašto ste odlučili napustiti prestižno mjesto umjetničkog direktora Engleskog nacionalnog baleta?
- Ta je kompanija bila neprestano financijski limitirana - britansko Vijeće za umjetnost, koje nas je financiralo najvećim dijelom, davalo nam je sve manje novca, a bez novca kompanija stagnira. Najveći problemi počeli su nakon smrti princeze Diane koja je bila pokroviteljica Engleskog nacionalnog baleta. Nakon što je preminula, mnogi su se sponzori povukli. Bez nje smo ostali bez publiciteta. Nakon razvoda mi je rekla: ‘Derek, sad imam vremena, nisam više kraljevsko visočanstvo - idemo s kompanijom oko svijeta. Poznam ljude, mogu nabaviti novac, najpoznatija sam žena na svijetu - iskoristimo to’. Tad smo intenzivno radili na velikoj produkciji “Labuđeg jezera”, organizirali smo turneju po SAD-u i Aziji, imali smo sjajnu budućnost. No, onda je poginula i sve je otkazano. Tad sam potpisao novi ugovor na tri godine i kad je umrla znao sam da je to zadnje što ću za njih odraditi. Kad sam čuo za njezinu smrt, prvo sam pomislio na kompaniju - ne na nju. Znao sam da za njih neću moći dalje raditi.

NACIONAL: Princezu Dianu poznavali ste i privatno. Kako ste je doživljavali, kako je na nju utjecao razvod, medijski pritisci?
DEREK DEANE i Lady Diana, dugogodišnja pokroviteljica Engleskog nacionalnog baleta i Deaneova vrlo bliska prijateljica - Na početku poznanstva, 10 godina prije smrti, bila je vrlo povučena i sramežljiva u komunikaciji sa mnom. No, kako smo se upoznavali, postajala je sve otvorenija i toplija. Znala je biti teška, djetinjasta pa i nepouzdana - često je mijenjala raspoloženja. Prije razvoda govorila mi je da dolazi kod nas u balet kako bi pobjegla od svoje ružne svakodnevice. Na dan razvoda također je došla kod nas, tamo se osjećala zaštićeno. Vani se skupilo nekoliko tisuća fotografa, televizijske ekipe, a ona je odlučila provesti dan s nama. Odmah mi je s vrata rekla: ‘Moram ići naprijed, početi ispočetka, naći cilj u životu. Želim biti pozitivna, mogu pomoći tolikim ljudima i napraviti toliko tog sa svojom slavom i moći. Hoću raditi štošta, ne želim biti samo lebdeća bivša princeza’. Bila je nevjerojatno pozitivna, takvu je do tad nikad nisam vidio. Prije razvoda uvijek je bila depresivna i u problemima, sve joj se činilo teško - razvod ju je potaknuo da krene dalje. Imala je čitav svijet pred sobom i bila je odlučna zgrabiti ga.

NACIONAL: Što mislite o teorijama da je Lady Diana ubijena da se majka nasljednika britanske krune ne bi udala za muslimana?
- Mislim kako su te tvrdnje glupost. Mohameda Al Fayeda doživljavam kao čovjeka u dubokoj, dubokoj tuzi, koji je zbog osjećaja odgovornosti poticao takve priče. Ipak se nesreća dogodila kad je Diana izlazila iz njegovog hotela, u njegovom autu, s njegovim sinom i njegovim vozačem. Mislim kako je tuga, ali i krivnja koju je osjećao bila prejaka da je podnese te je zato reagirao tako divlje i govorio o ubojstvima i atentatima. Osobno mislim kako nije bilo šanse da se Diana uda za Dodija Al Fayeda, brak je bio zadnje što joj je bilo na pameti. Vidio sam je dva mjeseca prije smrti i sva je njezina energija bila usmjerena na to što može učiniti u svijetu - to nije bila žena koja je mislila: ‘Moram pronaći muža i udati se’. Uostalom, imala je sve te afere o kojima se pisalo, radila je sve što normalni ljudi ponekad rade. Mislim kako je Mohamed Al Fayed malo izgubio razum te je to bila najgluplja nesreća na svijetu. Volio bih da se radilo o ubojstvu, tad bismo barem znali zbog čega se to dogodilo - ovako ostaje samo ogromna tuga za ženom koja je zaista bila divna i velikodušna i, znam da zvuči glupo, ali imala je ono svjetlo oko sebe koje imaju poneki ljudi.

NACIONAL: Poznavali ste i pokojnu princezu Margaretu, sestru sadašnje kraljice Elizabete II. Kako ste je upoznali i je li zaista bila toliko kontroverzna kakvom su je mediji prikazivali - dovodili su je u vezu s pijankama, drogom, znatno mlađim ljubavnicima?
- Princeza Margareta bila je pokroviteljica Engleskog nacionalnog baleta prije Lady Di. S vremenom ju je to umorilo i jednom me prilikom, prije nego što sam postao umjetnički direktor, pitala što mislim o tom da svoju ulogu prepusti Diani. Rekao sam kako je to odlična ideja i tako je i bilo. Po mom mišljenju bila je krivo shvaćana od strane medija, zadavali su joj mnoge glavobolje: pisali su kako ništa ne radi, voli piti i pušiti i tulumariti cijelu noć. I da, voljela je piti i pušiti, ponekad bismo zbilja i ostali vani cijelu noć, plešući i pjevajući - ali tko to ponekad ne radi? No, istovremeno je bila pokroviteljica mnogih stvari, ispunjavala je svoje obveze kao članica kraljevske obitelji. Na neki je način bila i tragična osoba, imala je puno vrlo nesretnih razdoblja u životu - bila je nesretna u ljubavi, imala puno afera. Bila je u lošem braku i voljela drugog, ali se za njega nije udala jer to nije odgovaralo kraljevskoj obitelji. Upoznao sam je dok sam još bio student u školi Kraljevskog baleta. Kad sam ušao u Engleski nacionalni balet, ušla je u kazalište, vidjela me i pozvala na piće. Mnogima se to nije sviđalo, tad još nisam bio ni prvak baleta. Kasnije me pozvala na večeru, počeli smo se družiti i to je trajalo preko 30 godina. Išli smo skupa u kazalište, imali zajedničke prijatelje, čak su nas i mediji proglasili ljubavnicima. Često smo skupa izlazili pa bi nas fotografi pratili, iskakali iz grmlja. Međutim, ako si u ikakvoj vezi s nekim iz kraljevske obitelji prihvatiš to kao neizbježno.

NACIONAL: Počeli ste plesati vrlo kasno, u 16. godini. Kako je došlo do tog?
- Dugo sam želio biti glumac, kao dijete sam oduvijek bio teatralan: izvodio sam smiješne stvari kod kuće, oblačio se u odjeću roditelja, okupljao prijatelje da postavimo predstavu… Međutim često smo se selili jer mi je otac bio vojni pilot - išao sam u 13 osnovnih škola. S vremenom sam prestao stvarati prijateljstva i povukao se u sebe, znao sam kako ću prijatelja izgubiti brzo nakon što ga nađem. Počeo sam izmišljati prijatelje. U jednom od gradića u kojima sam živio postojalo je umjetničko društvo koje je postavljalo predstave i mjuzikle. Otišao sam na audiciju za mjuzikl “Oliver Twist” i primili su me, ali su rekli kako moram naučiti plesati i poslali me u lokalnu baletnu školu. Nije mi bilo drago, ali sam otišao. Plesao sam u trapericama, nisam želio obući tajice. Ocu je bilo svejedno, bio je vrlo hladna osoba, ali sam to skrivao pred djecom u školi. U baletnoj školi su mi rekli da bih trebao otići u London u dramsku školu ako se želim baviti glumom. Prošao sam na audicijama dviju škola, ali u mom gradiću nitko me nije želio financirati. Tad mi je učiteljica plesa rekla da probam proći audiciju u školi Kraljevskog baleta, za početak. Prošao sam i za to su mi dali novac, ipak je to bio Kraljevski balet. Planirao sam tamo ostati šest mjeseci. Međutim, moje tijelo je od početka radilo točno ono što je trebalo, svi su bili jako iznenađeni. U početku sam teško podnosio takvu disciplinu, nisam želio tamo ostati. No, onda se nešto promijenilo: neprestano su me hvalili, a počeo sam promatrati i velike baletane oko sebe i diviti im se. Odlučio sam dati šansu baletu i uskoro sam postao prvak. U Kraljevskom baletu ostao sam sljedećih 19 godina, do prvih zdravstvenih problema - tad sam se počeo baviti koreografijom i režijom baleta.