PROGANJAN I SLAVLJEN - Nedjeljko Fabrio bio je sumnjičen zbog hrvatskog rodoljublja i simpatija prema Italiji, a povijesni su mu romani dobivali domaća i strana priznanjaAkademik Nedjeljko Fabrio (70), poznati i nagrađivani hrvatski pisac, novelist i dramatičar te profesor dramskog pisma na zagrebačkoj Akademiji dramskih umjetnosti, ovih dana obilježava tri važna događaja: Profil International objavio mu je osam knjiga "Izabranih djela", predsjednik Italije dodijelio mu je visoko talijansko priznanje "Stella solidarieta Italiana", isto koje je svojedobno primio i Predrag Matvejević, a dobio je i Nagradu grada Rijeke za životno djelo. Uz to, "Jadranska trilogija" prevedena mu je na njemački i mađarski jezik. Međutim, stječe se dojam da Fabrio, nekadašnji "proljećar", ratni predsjednik Društva hrvatskih književnika i bivši potpredsjednik Matice hrvatske, koji je 70-ih i 80-ih dijelio sudbinu ušutkanih pisaca, nije doživio priznanje kakvo zaslužuje.

Njegov rad često su pratile različite kontroverze, primjerice, ostavka s dramatičnim tekstom na članstvo u DHK nadaleko je odjeknula. Zatim, skandal s Nobelovom nagradom, koju Fabrio danas komentira sljedećim riječima: "Netko me iz inozemstva kandidirao i na tome je ostalo". Napisao je i prvi roman o Domovinskom ratu, "Smrt Vronskog", koji su neki, poput pisca Miljenka Jergovića, dočekali na nož, a drugi ga proglasili kapitalnim djelom.

NACIONAL: Stječe se dojam kako ste cjenjeniji u inozemstvu nego u Hrvatskoj. Što je tome razlog?
- Nemam taj dojam. Priznat sam koliko zaslužujem. Međutim, zašto me izvjesne medijske kuće izbjegavaju zaista ne znam, no to je njihovo pravo. Dobivene nagrade, osobito one velike europske, lijepa su priznanja i dovoljne su za moj opus. Što se tiče recepcije moje književnosti u inozemstvu, nudim tip literature koji je očito zanimljiv svijetu. To je nedavno potvrdio i ugledni mađarski intelektualac György Dalos na književnom sajmu u Leipzigu. Pažljivo slušavši što sam govorio o romanima iz "Jadranske trilogije", zaključio je kako je ta tematika frapantno bliska i Mađarima. Pišući o Rijeci, gradu koji se u 19. i 20. stoljeću nalazio u sedam država i pod utjecajem slavenske, romanske, germanske i ugarske kulture, nudim temu koju Europa prepoznaje. Moja prednost je u tome što sam to dijelom proživio.

NACIONAL: Što vas je najviše privuklo temi egzodusa nakon Drugog svjetskog rata?
- To zanimanje je vezano uz moju biografiju. Rođen sam u Splitu uoči rata i kao dječak bio sam svjedokom mnogih važnih događaja, od talijanske okupacije do oslobođenja Splita. Sjećam se kolone tenkova, zastava i crteža Staljina, Churchilla i Tita s kojima je oslobodilačka vojska ulazila u Split. Pamtim i vrijeme potpisivanja Ugovora o miru s Italijom u veljači 1947. koji je omogućio da u rujnu iste godine Istra, Rijeka, Cres i Lošinj postanu dio tadašnje Jugoslavije. Tad je gotovo tri tisuće stručnjaka, od brodograđevnih inženjera do graditelja luka i pomoraca, bilo dekretom premješteno u Rijeku. Tako se formirala nova populacija Rijeke, a među njima je bio moj otac, sjajan stručnjak za vađenje brodova. On je izvadio iz mora Titov brod "Galeb" i kompletno ga restaurirao. U Rijeku sam došao kao desetogodišnjak i u idućih deset godina gledao sam kako iz Jugoslavije bježe Hrvati, Talijani, Slovenci i svi oni koji nisu željeli tadašnji istočnoeuropski komunizam. To je za mnoge od njih bilo pogibeljno jer se na granici pucalo. U tom egzodusu do 1955. otišlo je 200 tisuća ljudi iz zemlje, iako Talijani tvrde da je taj broj dvostruko veći. Gledao sam mračni spektakl povijesti i logično je da sam kasnije počeo o tome pisati.

NACIONAL: Temelji li se vaša trilogija na sudbinama vaše obitelji?
EUROPSKI KONTAKTI - Nedjeljko Fabrio sa slovenskim dirigentom Urošem Lajovicem - Da, roditelji moje majke su Talijani koji su u 19. stoljeću došli u Split brodom iz Puglie. Tad su ti Talijani na trabakulima redovito prelazili Jadran i prodavali u splitskoj luci južno voće. Jedan od tih mojih talijanskih predaka zaljubio se u Dalmatinku i ostao živjeti u Splitu. Njihov potomak bila je moja majka koja je nakon udaje za oca ostala živjeti u Jugoslaviji. No, njezini roditelji su 1943. godine s većinom Talijana kamionima pobjegli iz Splita. Na kuhinjskom stolu ostavili su kredom ispisanu poruku: "Zbogom". Mjesecima nismo znali što se s njima dogodilo, a zatim su nam preko Crvenog križa javili da su stigli do Trsta gdje su živjeli do smrti šezdesetih godina. Moj djed je bio drvodjelac i to je nastavio raditi i u Trstu. On je taj mali čovjek, jedan od junaka mojih romana. Majčine sestre i braća također su otišli u Italiju, a ja sam godinama odlazio u Trst kod rodbine. Moj je otac bio dio savezničke vojske i imao je međunarodnu propusnicu pa sam putujući s njim doživio puno tog što sam kasnije opisao u romanima i dramama. Očev praujak Juraj Biankini bio je urednik zadarskog Narodnog lista do 1918. i zastupnik u Carevinskom vijeću u Beču. Ante Fabrio, brat mog djeda po ocu, bio je među studentima koji su u Zagrebu spalili mađarsku zastavu 1895. i za to dobio tri mjeseca strogog zatvora.

NACIONAL: Jeste li već tad odlučili opisati sve te doživljaje?
- Ne, no nisam trebao kao Borghes izmišljati svjetove. Ja samo zatvorim oči i povorka likova, događaja, spektakularnih slika i uspomena počne mi navirati u sjećanje. I danas vidim kolonu Talijana koji su pri odlasku nosili sve, čak i papige, klavire, kornjače i cvijeće s balkona. Pamtim i sliku brijača koji me šišao kao dijete. Tada smo živjeli na Kantridi u maloj dvojezičnoj zajednici u kojoj su bili brodograđevni radnici, obični ljudi. To je bio divan radnički milje. I taj brijač me zvao "barbaro". Kasnije je u sandolini preveslao Jadran i pobjegao u Italiju. To su bile slike neopisivog kaosa, koje nikad nisam zaboravio i morao sam ih kad-tad pretočiti u riječi.

NACIONAL: Jeste li zbog istraživanja egzodusa bili progonjeni?
- Obrao sam bostan 1971. jer sam tad imao u Zadru sjajnu praizvedbu drame "Čujete li svinje kako rokću u ljetnikovcu naših gospara?" koja se nije svidjela ljudima na vlasti te su je ugasili nakon četiri izvedbe. U Rijeci sam 1970. pokrenuo mjesečnik "Kamov" u kojem sam napisao da će 'promicati kulturnu kroatizaciju Hrvatske'. Taj pridjev "kroatizacija" najskuplje me stajao, iako taj časopis iz današnje perspektive nije bio nimalo nacionalistički. Uostalom, nisam ni mogao biti nacionalist: došao sam iz dvojezične obiteljske sredine, čitao sam talijansku literaturu, ali sam bio čestit Hrvat. Čista lica sudjelovao sam u Hrvatskom proljeću i to razdoblje smatram najljepšim danima svoje mladosti. Morao sam napustiti Rijeku i zaposlio sam se kao urednik u Dramskom programu Televizije Zagreb zahvaljujući redatelju Danijelu Marušiću i uredniku kulture Hrvoju Juračiću. To vrijeme poznato je kao "olovne godine" ili "hrvatska šutnja" i ja sam šutio 18 godina. Skinute su mi sve predstave s repertoara, a ja sam se okrenuo uspomenama i u tišini pisao povijesni roman "Vježbanje života".

NACIONAL: No, prvo ste u "Kolu" objavili novelu "Nagrada" o onom brijaču sa sandolinom?
- Da, Igor Zidić je bio urednik "Kola", a objavljivanje te novele bilo je ključno za moj opus. "Vježbanje života" napisao sam 1981., ali sam četiri godine čekao da se netko smiluje i da ga objavi. Kad je konačno objavljen i dalje sam bio nepoželjan, a prvo predstavljanje knjige organizirali su riječki Talijani u svom klubu. Na tome sam im neizmjerno zahvalan. Tad sam se po prvi puta pojavio u javnosti i mnogi su bili time zaskočeni. Zatim je Jure Kaštelan skinuo s mene anatemu i dodijelio mi tad uglednu jugoslavensku Nagradu Željezare Sisak za književnost. I led se otopio. Preko noći sam stekao priznanje, a uskoro je izašlo i drugo izdanje romana. A kad sam objavio "Berenikinu kosu" i "Triemeron", tad je trilogija, koja obuhvaća razdoblje od 200 godina, znači od Napoleona do Domovinskog rata, bila zaokružena.

NACIONAL: Što najbolje pamtite iz Rijeke vašeg doba?
Fabrijeva kći Ariela, profesorica talijanskog jezika, s kćerima Sarom i Noro - U Rijeku su se nakon rata vraćali hrvatski književnici i pjesnici iz egzila: Viktor Car Emin, Nikola Polić, Drago Gervais, Ivo Žic-Klačić, Ljubo Brgić i drugi. Oni su utjecali na kulturni život grada, ali i na moje formiranje. Na gimnazijskim literarnim nastupima upoznao sam Gervaisa koji je 1957. tragično poginuo. U riječkom književnom krugu najosebujnija figura bio je Nikola Polić, brat Janka Polića Kamova, koji je po nekima bio posljednji matoševac. Pripadao je ‘"gričanima", a kasnije je u Rijeci bio direktor susačke knjižnice, smještene u neboderu nedaleko od stana mojih roditelja. Pamtim ga kao slavnog boema, imao je izraziti nos i dugu kosu, a stalno je nosio šešir. U kazalište sam počeo ići s deset godina i tamo sam slušao skladatelje i dirigente Ivana Matečića Ronjgova, Lovru Matačića i Borisa Papandopula, zatim soliste Milana Pihlera, Micu Glavačević, Branka Medanića i druge te dramske umjetnike Veljka Maričića, Martinčevića, Štimca… Kad sam počeo pisati za kazalište, najviše sam se družio s Papandopulom. S njim sam kao libretist surađivao na baletu "Dr. Atom" 1966.

NACIONAL: Koliko je talijansko porijeklo utjecalo na vas?
- Budući sam posjećivao rođake u Trstu, tamo sam uživao u knjižarama koje su danas pojeli kineski dućani. Kupovao sam gomilu knjiga, najviše talijanskih autora, posebno onih koji su obrađivali moje teme - problematiku Rijeke, Istre, Senja, otoka i Trsta. Jednom sam u Trstu kupio debelu knjigu u kojoj su bili objavljeni materijali o egzodusu iz talijanske perspektive. Knjiga je bila prepuna antijugoslavenskih karikatura s Titom i partizanima, geografskih karata sa vrijeđajućim granicama, tadašnjih političkih plakata. Na granici su mi pronašli tu knjigu, izdvojili me iz kolone i dva sata ispitivali. Objašnjavao sam im da sam pisac i da se bavim tim područjem, a oni su moje izjave negdje telefonom provjeravali. Konačno su me pustili s riječima: 'Vraćam vam ovu knjigu jer očito ne služi u propagandne svrhe. Da služi, imali biste ih više'.

NACIONAL: Kazališni vrhunac doživjeli ste u riječkom kazalištu kad je Georgij Paro postavio "Vježbanje života". Hoće li se predstava obnavljati?
- Riječani je žele obnoviti, ali ja im ne dopuštam remake. Predstava je imala povijesni karakter - prvi smo imali bana Josipa Jelačića na sceni pa neka ostane ono što je bila: veličanstvena predstava sa sjajnim Galijanom Pahorom i Nevom Rošić. Praizvedena je 1989., a igrala je više od 80 puta. U Zagrebu je gostovala tri dana pred prepunim gledalištem. Prije gostovanja vladalo je veliko uzbuđenje, a na zgradi HNK-a visjelo je šest zastava koje je Rijeka promijenila u povijesti.

NACIONAL: Bili ste na čelu Društva hrvatskih književnika od 1989. do 1994. Što smatrate najvećim doprinosom DHK?
- Izbori u DHK 1989. bili su prvi slobodni izbori u socijalističkoj Jugoslaviji. Uz mene su bila još dva kandidata - Tomislav Ladan i Slobodan P. Novak, a nijedan od nas nije bio u Partiji. Kad sam postao predsjednik, tražili smo redefiniranje Saveza pisaca Jugoslavije, jednakost u književnom životu, poštenu podjelu inozemnih stipendija, putovanja i prijevoda na strane jezike te da se sjedište Saveza književnika Jugoslavije svake dvije godine seli po glavnim gradovima republika. Naši zahtjevi nisu prošli u Beogradu, a 1990. Savez se raspao kao i nekoliko mjeseci kasnije Savez komunista Jugoslavije. Na skupštinu u Vrnjačkoj Banji nisu došli Hrvati, Slovenci, Kosovari i Makedonci. Mi smo bili prethodnica raspada Jugoslavije. Zatim smo otvorili prostor na Trgu bana Jelačića svim strankama koje su tamo i nastajale. Na istom mjestu vodila se i bitka za vraćanje spomenika bana Jelačića na ondašnji Trg republike. Mislim da sam svojih šest godina odradio najbolje što sam znao, čestito i pošteno, naravno, uz podršku Upravnog odbora u kojem su bili tada najveći umovi Hrvatske, kao što su Tomislav Durbešić, Vlado Gotovac, Antun Šoljan, Vlatko Pavletić i drugi.

NACIONAL: Društvo ste napustili 2002. uputivši mu dramatično pismo zbog obnove rasne ideologije. Je li postojao povod?
- Kad je na čelo Društva došla nova uprava, udaljio sam se kako ih ne bih opterećivao. Tako nisam prisustvovao ni toj fatalnoj skupštini na kojoj je prozvana pjesnikinja i sveučilišna profesorica Sibila Petlevska i to zbog svojih makedonskih korijena. Ja sam tad bio na Visu, a kad sam to čuo odmah sam im uputio pismo s ispisnicom. Takvo definiranje ljudi ne spada u moj svjetonazor. Danas sam s njima u dobrim odnosima, ali još mislim da se to nije smjelo dogoditi.

NACIONAL: U devedesetima su vam neki kolumnisti i fakovci prilijepili etiketu nacionalista. Kako to objašnjavate?
- U Hrvatskoj se etikete lijepe često i lako. S nacionalizmom nisam nikada koketirao, no u meni postoji jaki nacionalni osjećaj, što je sasvim druga duhovna kategorija. Nisam mogao biti nacionalist: odrastao sam u multikulturalnoj sredini, dvojezično sam formiran, čitao sam hrvatske i talijanske pisce… Od mladosti sam bio nacionalno osviješten, no nikad nisam procjenjivao ljude po njihovoj vjeroispovijedi i rasi. Mene danas štošta boli u Hrvatskoj, no nadam se da je to samo prolazna moda i da će nestati. Treba izdržati taj odlazak u desno, koji čestitoj inteligenciji i europskom svjetonazoru ne odgovara.

NACIONAL: Vaš roman "Smrt Vronskog", prvi o Domovinskom ratu, tiskan 1993., neki su proglasili kapitalnim, a drugi su mu odrekli svaku vrijednost. Kako to komentirate?
- Bio sam na ratištu s književnikom Jožom Horvatom na Baniji, vidio sam rat izbliza pa sam napisao roman bez povijesne distance. Bilo je sjajnih kritika, no bilo je i ljudi kojima je smetalo da se piše o Domovinskom ratu koji još traje. Možda im je smetalo što se na humanistički način govori o ratnim sukobima. Naime, zadnje rečenice romana predviđaju smirenje između pobijeđenih i poraženih, što potvrđuje humanizam tog djela. Taj je roman dobio mjesto koje je zaslužio, iako ga ja ne ubrajam u svoja bolja djela. On je dijete jednog ratnog trenutka: šetao sam po ratištu i baš kao pjesnik udaljio se od glavnog sigurnog puta i našao se na blatnoj oranici. Morao sam poskakivati da izbjegnem lokve i blato. I dok sam bio u skoku učinilo mi se da sam ugledao nagaznu minu. U tom sam trenutku vidio smrt. Srećom, to nije bila mina nego neki predmet preostao iz rata. I taj trenutak unio sam u roman.

NACIONAL: Pripremate li novi roman?
- Imam ideju za novi roman koji bi se trebao sastojati od tri različite sudbine. Mene u povijesti ponajprije zanima mali čovjek i njegova osobna sudbina, pad osobnosti u krutu povijest, taj luk koji onda povezuje različite i vremenski daleke sudbine. Kamo sreće da se obistini kako će čovjek biti sretan kad će ponovno hodati četveronoške. To nije blasfemija, to je mudrost.