KIRSTEN DUNST kao Marie AntoinetteNakon mlakog prijema u Cannesu i slabih rezultata na američkim kinoblagajnama, povijesna drama Sofije Coppole “Marie Antoinette” očekivano je zaobišla domaća kina, te sa zakašnjenjem dobila premijeru na DVD-u. “Marie Antoinette” nije veliki film, no ipak je velika šteta što ga nismo gledali u kinima, jer unatoč golemom napretku kućne tehnologije, treće Coppoličino djelce svu svoju vizualnu raskoš još uvijek najbolje može demonstrirati na velikom platnu. Nažalost, vizualna raskoš je otprilike i sve što nam pruža ovaj film, sjajnih prvih 20-ak minuta, no prosječnih sljedećih sat i pol.

Nekoć prezrena kći autorski pokojnog Francisa Forda Coppole, čiju su ulogu u “Kumu 3” svi nezasluženo popljuvali, baš kao i posljednji značajan i solidan film njezina tatice, izrasla je nakon “Samoubojstva nevinih” i “Izgubljenih u prijevodu” u jednu od najzanimljivijih autorica recentne svjetske kinematografije. Iako su i “Samoubojstva” bila dobra, Coppolica je takvu titulu ponajprije zaslužila filmom “Izgubljeni u prijevodu”, briljantnom melodramom u kojoj je demonstrirala rijetko viđeni talent za pripovijedanje u slikama, gradeći dizajnom, bojama i mizanscenom atmosferu, likove i njihove međuodnose, superiorno kao da je riječ o nijemom filmu. Uspjeli početak “Marie Antoinette” pričom, stilom i kvalitetom priziva u sjećanje “Izgubljene u prijevodu”. Marie Antoinette (vrlo dobra Kirsten Dunst), 14-godišnja klinka, koju majka, austrijska carica Marija Terezija, šalje u Francusku kako bi se udala za infantilnog prijestolonasljednika Luja XVI., slična je ženi fotografa koju u “Izgubljenima u prijevodu” tumači Scarlett Johansson - mlada i nezrela cura izgubljena u stranoj sredini, među nepoznatim ljudima i običajima. Prikazujući uz minimum dijaloga njezino napuštanje roditeljskog doma, pripremu za udaju i dolazak na dvor, posebno efektno dočaravši djevojčino ritualno odbacivanje austrijske prošlosti na granici, Coppolica nas gotovo isključivo vizualnim oružjima uspijeva uvući u psihu nezrele no čvrste klinke. Nažalost, nakon vizualno superiornog i psihološki uvjerljivog uvoda, potencijalno intrigantna drama prerasta u konvencionalni ljubić o erotskom buđenju mlade plemkinje, suočene sa seksualno nezainteresiranim Lujom XVI., luksuznim životom Versaillesa, trivijalnim prijateljicama i zavodnicima poput švedskog grofa Fersena, kojem se prepušta, nakon što ipak uspije potaknuti želju u vlastitom suprugu. Raskošni prizori dvorskog života prestaju biti put do unutrašnjosti glavne junakinje i postaju šminkerska pozadina isprazne priče u kojoj Coppolica autorsku nemoć pokušava prodati kao postmodernizam.

Naime, revizionističku priču o nesretnoj francuskoj kraljici Coppolica posve bespotrebno zagrće u postmoderno ruho, maskirajući nedostatak ideja kvaziumjetničkim postupcima, no umjesto da bude slojevitiji i mudriji, njezin film postaje samo prizemniji i banalniji. Neki se vjerojatno neće složiti s takvom ocjenom, no za ozbiljnije rasprave o postmodernom karakteru “Marie Antoinette” Coppolica je ipak morala napraviti nešto više od ostavljanja scenarija nedorečenim, uvrštavanja u soundtrack pop-pjesmica sastava poput The Cure i New Order i obuvanja osamnaestostoljetne kraljice u Converse tenisice.

Nakon gledanja “Marie Antoinette” dulje od filma u sjećanju ostaje pitanje zbog čega je Coppolica uopće odlučila snimiti kraljičinu biografiju. Mladu Coppolicu očito je ponio revizionizam - možda zbog pomodnih razloga, a možda i zato što je i sama bila razmaženo derište, prije vremena bačeno u visoko društvo - pa je poželjela prikazati omraženu kraljicu kao dobroćudnu klinku, nedoraslu ulozi u kojoj se našla. Koncept revizionističkog filma o Marie Antoinette nije nezanimljiv, no Coppolica odustaje od njega čim se radnja zakuha, okrenuvši se univerzalnoj, besmislenoj i neduhovitoj pop-alegoriji o tinejdžerici koja se, umjesto u Versaillesu, jednako tako mogla događati na Beverly Hillsu ili Šalati, prekidajući film prije nego što počnu najzanimljiviji trenuci u životu nesretne kraljice.

Za razliku od razmaženih Marie Antoinette i Luja XVI., koji nikad nisu naučili vladati, Coppolica je naučila režirati, no u površnom i besmislenom filmu poput ovoga, maštovito postavljeni prizori i raskošne mizanscene vraćaju joj se samo natrag kao bumerang, u obliku kiča. Sve u svemu, nakon površne moderne biografije Marie Antoinette, čovjek poželi vidjeti istoimeni raskošni hollywoodski film W. S. Van Dykea iz 1938. koji nipošto nije klasik, ali barem gledatelja zanimljivo informira o životu kontroverzne i giljotirane žene. Krcat izmišljotinama, stari film s Normom Shearer u ulozi Marie Antoinette predstavlja, doduše, kraljicu kao boginju, no ako i laže, onda barem laže smisleno i dramaturški dosljedno, što se za Coppoličino revizionističko djelce nipošto ne može reći.

NAJLUĐI RADIO SHOWKako i priliči vodećem autoru ansambl filmova, pokojni Robert Altman oprostio se od filma i života jednom mozaičnom dramom. Iako inferioran završnim remek-djelima Johna Hustona “Mrtvi“ i Luisa Buñuela “Taj mračni predmet želja“, vrlo dobri “Najluđi radio show“ pozicionira Altmana prilično visoko na morbidnoj ljestvici najzanimljivijih filmskih oproštaja. Duhovito napisan i režiran lakoćom kojom su režirani “Kratki rezovi“, “Gosford Park“ ili “MASH“, “Najluđi radio show“ pati zbog suvišne fabularne linije vezane uz lik Virginije Madsen, no beskrajno šarmantna Altmanova kombinacija ironije i nostalgije, krcata odličnim replikama i superiornim glumačkim nastupima, spada među rijetke filmove za koje će te poželjeti da traju mnogo dulje no što je naznačeno na omotnici DVD-a.

'A Prairie Home Companion'; am.glazbena drama; 2006.
R: Robert Altman
GL: Meryl Streep, Lindsay Lohan, Woody Harrelson, John C.Reilly, Kevin Kline
FILM: 4
DVD: 2

PLES MALOG PINGVINAOscarom nagrađeni “Ples malog pingvina“ uklapa se u visoki standard recentnih dugometražnih crtića poput “Auta“, drugog “Ledenog doba“, “Preko crte“ ili “Pusti vodu da miševi odu“. Štoviše, priča o pingvinu koji doživljava probleme jer je umjesto za pjevanje talentiran za ples, i to step, nadmašuje sve spomenute svojom superiornom filmičnošću, što ne čudi jer njezin glavni redatelj George Miller (“Pobješnjeli Max“) stiže iz igranog filma. Krcat impresivnim akcijskim prizorima, suludim glazbeno-plesnim animacijskim točkama i britkim humorom, u kojem će osim klinaca itekako uživati i odrasli, Millerov prvorazredni crtić bez “petice“ ostaje zbog pretjerane duljine trajanja i scenaristički nezgrapno riješenog povratka pingvina plesača u njegov rodni kraj.
'Happy Feet'; am.anim.film; 2006.
R: George Miller, Warren Coleman, Juddy Moris
FILM: 4
DVD: 3

TEKSAŠKI MASAKR MOTORNOM PILOM: POČETAKNakon nove verzije “Teksaškog masakra motornom pilom“, kultnog horora Tobea Hoopera iz 1974. godine, u videotekama su se istodobno pojavili nastavak starog filma, snimljen 1986., također u Hooperovoj režiji, i recentni “Prequel“ “Teksaški masakr motornom pilom: početak“, u kojem su opisani događaji koji su prethodili Leatherfaceovu izrastanju u monstruma i kanibala. Ukratko, sve osim najzanimljivijeg, originalnog djelca. “Prequel“ je tipični moderni holivudski horor, krvav do koljena ali nimalo jezovit i strašan, jer nas redatelji i scenaristi naprosto ne uspijevaju zainteresirati za bilo koji od likova, pa nam je svejedno hoće li mladi Leatherface rezati svojom motornom pilom zrak ili ruke i noge nesretnih i nezanimljivih junaka.
'The Texas Chainsaw Massacre: The Beginning'; am.horor; 2006.
R: Jonathan Liebesman
GL: Jordana Brewster, Taylor Handley, Andrew Bryniarski, Diora Baird
FILM: 1 i pol
DVD: 2