Ivan Starčević od današnjeg broja više ne piše za Nacional. U ponedjeljak, 28. svibnja, oko podneva, zamoljen je da pokupi svoje stvari i u roku od dvije minute napusti Nacionalovu zgradu. Odluka je donesena zbog moralnih i etičkih načela za koja se Nacional sustavno i beskompromisno bori od prvog dana svoga postojanja. Poštivanje ljudskih prava i dostojanstva svakog čovjeka među najvažnijim su vrijednostima prema kojima se mediji moraju ponašati. To su vrijednosti koje su za mene kao novinara, urednika i izdavača uvijek bile prije svake novinarske slobode na koje se uvijek pozivao naš bivši kolumnist. Isto misle i meni najbliži i najdraži ljudi, koji su gradili taj list od prvoga dana i žrtvovali se za njega, strogo pazeći da se poštuju te vrijednosti. Nismo mogli shvatiti da pod novinarskom slobodom netko podrazumijeva najgrublje vrijeđanje ljudi, izrugivanje njihovim fizičkim nedostacima, ponižavanje po nacionalnoj osnovi, obračunavanje putem novina zbog osobnih frustracija iz prošlosti ili pak neuzvraćenih i nerealiziranih udvaranja. Ili druga krajnost - krajnja servilnost, ulizivanje i dizanje u nebesa prijatelja. Što se dogodilo u ponedjeljak, 28. svibnja, i zašto smo upravo zbog poštivanja slobode tiska i očuvanja digniteta novinske profesije i samoga Nacionala morali izbaciti Ivana Starčevića iz lista? U svojoj kolumni Vijenci i kaktusi Starčević je broj prije u dijelu pod naslovom “Zvijezde pjevaju” napisao: “Glavna stvar u emisiji jest ispadanje jednog para svake subote, to je ono što nas zanima i zbog čega gledamo tu emisiju. Lijepo upalimo televizor, a genijalna HRT proglasi da večeras nema ispadanja, što je isto kao da kupite kartu za nogometnu utakmicu u kojoj su golovi zabranjeni. Ispadanja nema jer je muževna polovica para Iva Visković - Boris Novković odustala, tj. mladom gospodinu s estrade prohtjelo se ostaviti dojam da mu ni dva tjedna tugovanja nisu dovoljna da se vrati svome poslu.” Takvo pisanje i takav odnos prema umiranju i gubitku voljene osobe, odnos bez ikakva pijeteta, nešto je najgrublje i najružnije što sam ikada pročitao u novinama. Budući da sam cijeli prošli tjedan bio na putu, nisam reagirao odmah. Kada sam vidio što je Starčević napisao, bilo me je sramota i kao novinara, i kao urednika, i kao izdavača lista u kojem se može pojaviti takva bljuvotina. A ona se pojavila samo zbog jednoga razloga - što u Nacionalu imamo pravilo da se tekstovi kolumnista ne čitaju jer ne želimo niti u jednom trenutku dovesti pod sumnju slobodu mišljenja i slobodu izražavanja svakoga pojedinca. Od tog pravila nećemo odustati niti u budućnosti, bez obzira na to što očito neki slobodu ne cijene nego je zloupotrebljavaju.

Nakon konzultacija užeg kolegija s odvjetnikom, Starčevića, koji je već pisao kolumnu za sljedeći broj, pozvao sam u sobu za sastanke. Pred glavnom urednicom Nacionala Sinom Karli i odvjetnikom Ivanom Polanom rekao sam mu da smatram kako je krajnje moralno, etički i profesionalno neprihvatljivo na takav način pisati o mrtvim ljudima i osjećajima njihovih obitelji te ga molim da se on u sljedećoj kolumni ispriča Borisu Novkoviću. Starčeviće je to grubo odbio, rekavši da on nije nigdje pogriješio i da se on ne želi ispričati. “Ako je tako”, rekao sam mu, “onda te molim da u roku od dvije minute napustiš zgradu jer je naša suradnja zauvijek gotova.” Njegova bezdušna reakcija još me je više ražalostila. Pri kraju moram ispričati i dodatnu dimenziju cijele priče. Naime, Boris Novković i ja smo obiteljski povezani, zato što se on oženio Lucijom, kćerkom moje sestre Anke. Kada je Novković pobijedio na Dori i plasirao se na Eurosong, Starčević je napao njega i oca mu Đorđa na najgrublji mogući način, prikriveno aludirajući na njihovo podrijetlo i najružnije stvari koje su se događale između dvaju naroda u Drugom svjetskom ratu.

Nad tim tekstom zgražali su se svi - od moje obitelji pa do kolega u redakciji i novinara u ostalim medijima. Bio sam pod užasnim pritiskom da ga izbacim iz redakcije, no nisam to želio učiniti upravo zato da me ne bi netko prozivao zbog nepotizma. Da je u tome stilu i na taj način Starčević pisao o bilo kome drugome, a ne o ljudima s kojima sam povezan obiteljskim vezama, izbacio bih ga istoga trenutka iz redakcije. No kako se radilo o meni bliskim ljudima, nisam ga htio izbaciti, da me on sutra u medijima ne bi optužio za nepotizam. Ništa manje nije bilo neugodno niti njegovo iživljavanje nad nama bliskim ljudima kao što su Rade Šerbedžija, Goran i Renata Štrok, Mirko Galić. Na sve njihove optužbe i pitanja - zašto ih se bezrazložno vrijeđa, imali smo samo jedan odgovor - to je mišljenje našeg kolumnista u koje se mi ne želimo miješati. Slobodne smo novine i Starčević, kao i ostali koji na svojim tekstovima imaju svoje fotografije i svoj potpis, moraju pred javnošću odgovarati za ono što napišu. Za razliku od svih njih koji su živi i mogu se braniti, Đorđe Novković više nije živ i ne može braniti sebe i svoga sina. Isto tako, nitko na ovome svijetu Borisu Novkoviću, kao niti bilo kome drugome tko je izgubio najmilijega, ne može određivati koliko će tugovati za onim koga više nema. Budući da Ivan Starčević nije našao za shodno da se ispriča zbog onoga što je učinio, ja se u ime Nacionala ispričavam Borisu Novkoviću na grubosti i boli što mu je prouzročena takvim pisanjem. Isto tako se ispričavam i svima onima koji su zbog svog fizičkog izgleda, mane ili drukčijega mišljenja bili izvrijeđani u toj kolumni. Sram me je zbog toga jer se sve to dogodilo i neugodno što nisam imao snage da to prekinem davno prije. Znam da ću zbog ovdje napisanih riječi biti najveći neprijatelj i najveća meta za javno pljuvanje Ivanu Starčeviću. To me nimalo ne uzbuđuje, nego naprotiv, čini me sretnim. Naime, zabrinuo bih se da me takav čovjek ikada u životu pohvali.