Većina se savjesnih novinara u jednom trenutku odrađivanja staža i šefovih prohtijeva, koji se katkad eufemistički nazivaju zadacima, nađe pred dvojbom hoće li u potpunosti udovoljiti hijerarhijom nametnutim - što znači i možda neprofesionalnim i neetičkim - pritiscima, ili pak poslušati zov vlastite savjesti i oduprijeti se, štogod bila cijena tome. No, između toga cijela je bogata pa čak i raskošna paleta novinarskih nastojanja da šefu donesu vruću priču i sačuvaju vlastiti integritet (da sad patetično ne spominjem simboličnu "kičmu", romantičarsku savjest ili srcedrapateljnu profesionalnu etiku!), da ispripovijedaju zadanu priču i ne izdaju davno zadana načela.

Vicevi i cinizam

To su situacije o kojima pripovijedaju tri pripovijesti novinarke Lade Žigo. Već od znakovita naslova - Ljudi i novinari - možda i ne kaneći dala je naslutiti presudnu stvar: novinari se razlikuju od ljudi, novinari se ne poistovjećuju s ljudima, novinari su vrsta koja "obrađuje" ljude, ljudi su predmet i objekt istraživanja ljudi - pri čemu su dopuštena sva (zakonska sredstva, a ona koja "samo" podliježu ćudorednom propitivanju i sankcioniranju smatraju se anakroničnima) dostupna sredstva - budući da zbilja nam je takva da ne trpi suosjećanje, slutnje, strpljivost, provjeru, razradu, vrijeme za promišljanje i prespavljivanje…. Ne! Vrijeme je takvo da prvo pucaš, a tek onda pitaš tko ide. Vrijeme je takvo da na udarnoj stranici prvo masnim slovima objaviš kako je netko ubojica, pedofil, mafijaš, zločinac i sl., a tek poslije, ako te baš prisile, tamo negdje u zapećku i na margini tiskaš sitnim slovima tzv. demanti ili nešto slično zato što bi to moglo vlasnika koštati mnogo u slučaju izgubljena sudskog spora (u zemlji u kojoj se svi društveni slojevi izruguju pravosudnom sustavu: niži vicevima, viši cinizmom - kao da ima esencijalne razlike!). Eto, i u tom vremenu novinarka Lada Žigo latila se pisanja pripovjedaka u kojima je s jedne strane željela pokazati kako su vremena okrutna za novinara s dušom i savješću, a s druge kako novinarske forme mogu utjecati na životne forme, ali ponajprije kako želja za senzacijom po svaku cijenu izobličuje samu bit novinarstva, te ugrožava živote onih koji su joj predmetom.

Ništa nije onako kako se čini

U pripovijesti Pedofil (iliti o novinskoj senzaciji) glavna junakinja je odgovorna novinarka senzibiliteta koji se ne uklapa u zadane i nametnute joj parametre "žutila". Od nepotvrđene telefonske dojave mora poći napraviti istraživačku priču o navodnom pedofilu u jednoj zagrebačkoj četvrti. Boreće se sa svojim ljudskim i moralnim načelima, malo pomalo uvlači se u priču o neobičnu starčiću koji dijeli slatkiše djevojčicama u parku i popravlja im haljinice. Kad naposljetku novinarka zadobije njegovo povjerenje i u njegovu turobnu stanu naiđe na moguće dokaze za pedofilsku priču, podlegne vanjskim pritiscima, koliko god njezin unutarnji glas i dalje bio sumnjičav. Međutim, u sjajnom zaokretu priče, doznajemo kako ništa nije onakvo kakvim se čini na prvi senzacionalistički pogled. Lada Žigo vješto slaže priču dodajući pomalo sve intrigantnije elemente koji vode prema detektivskom zapletu, dok istodobno pomnjivo analizira unutarnje monologe svoje junakinje, sve njezine dvojbe, nesigurnosti, nesnalaženja. Doima se kao da je ta odveć osjetljiva duša zalutala u okrutne i nesmiljene novinarske vode, pa je kontrast između njezinih unutarnjih monologa i dijaloga tim oštriji na pozadini redakcijskih uvjeta rada, šefova ustrajavanja na pedofilskoj priči pa i same okoline koja u mnogočemu zavarava izgledom, riječima, stajalištima.

Žrtva medija

Druga pripovijetka, Oholost (iliti o novinskoj kritici), sjajna je literarna analiza suvremenog fenomena tzv. petnaest minuta slave - koja se svakome može dogoditi, čak i pukim slučajem. Glavni junak je mladi neafirmirani umjetnik kojeg počne proganjati ideja i lik iz Balzacove pripovijesti Nepoznato remek-djelo. Život za njega je samo niz osujećenja i poniženja - tako to on osjeća: njegov genij nije prepoznat, a za egzistenciju mora moljakati novac od brata uspješnog poslovnog čovjeka. No, sudbina mu se nasmiješi u trenutku kad preda svoj rad za budući muzej suvremene umjetnosti za koji je novac dao skorojevički bogatun. Na otvorenju se dogodi zgoda poradi koje baš njegov rad u svome izvještaju istakne jedna novinarka. I tako poput kakve stihije krene njegov medijskih uspon na razinu zvijezde. Iz posvemašnje anonimnosti postaje lice s naslovnice. No, na fonu njegove medijske slave odvija se istodobno borba umjetničkih klanova i autoriteta, dok se u njemu samom i dalje odvija dijalog i borba s Balzacovim junakom, slikarom koji je život posvetio tome da naslika remek-djelo za sva vremena. Naposljetku ga duh iz klasične pripovijetke tako obuzme, da i sam pada pod njegov utjecaj: počinje graditi vlastito remek-djelo. U velikom finalu stapaju se Balzacova i priča Lade Žigo. Oholost je pronicava analiza naših kulturnjačkih prilika - s finom ironijom koja govori o neznanju, proizvoljnosti, bahatosti, ulozi pukog slučaja u medijima i sukladno tome ljudskom životu. Mladi umjetnik pada žrtvom ne samo vlastitih slabosti nego i odveć ozbiljnog shvaćanja svoga medijskog statusa. Žigo je vješto ispreplela Balzacovu klasičnu priču s hrvatskom sadašnjicom u kojoj izvještaje pišu neobrazovani novinari, u kojoj o vrijednostima na umjetničkoj sceni odlučuju frustrirani kritičari na temelju sukoba s drugim kritičarima a ne vrijednosti djela, u kojoj si jedan dan zvijezda da bi sutradan bio zgažen poput crva.

Vuk i koza

Treća priča, Duh (iliti o novinskoj reportaži) bavi se pak prilikama u malenu jadranskom mjestu u kojem se mjesni moćnici sukobljuju oko privatnih interesa pri zgrtanju profita od prodaje obale stranim investitorima. Među njih zaluta mladi novinar početnik, još student povijesti i filozofije, koji je dobio zadatak raskrinkati mit o tome kako je jedna kuća u mjestašcu ukleta te da je pohode duhovi. Raspet između onoga što mora poradi novca i činjenice da je usput otkrio ne samo tajanstvenu legendu iz davne prošlosti, nego čak i materijalne dokaze koji je potkrepljuju, mladac nastoji u sebi pomiriti nepomirljivo. Poznati motiv pronalaska drevnog svitka koji ima tajanstvene moći, Lada Žigo upotrijebila je da ispiše zamalo satiričnu priču o malomišćanskom mentalitetu naših dana i psihološki portret još nedužne duše koja se drži svojih načela i vjeruje u neke ideale. A može li vuk biti sit i koza cijela, valja otkriti tek na kraju pripovijesti.

Ironija i kritika

Sve tri pripovijetke Lade Žigo, govore da je autorica pomnjivo izgrađivala svoj književni izričaj. Ne samo što se tematski kretala u miljeu koji izvrsno poznaje čime je mogla i suvereno vladati odabranim motivima, nego je k tome brusila svoj stil i gradila priče vještinom starih majstora. Njezin tekst je tečan, metafore svježe, psihološko portretiranje junaka uvjerljivo i vjerodostojno čak i kad je samo skicirano (ako je riječ o sporednim likovima), vođenje priče je vješto i dojmljivo - jer nagoni čitatelja da žuri prema razrješenju - čak i kad ga od toga odvlače intrigantna promišljanja junaka o zadanoj temi. Dakle, s jedne strane pripovijesti posjeduju zavidnu zanatsku razinu, a s druge pak strane odlikuje ih izvornost u pristupu tematici, uronjenost u sadašnjicu - ali s promišljenim ironijskim i kritičkim odmakom, te jasna svijest autorice kako za umjetničku prozu nije važno samo o čemu se pripovijeda nego i kako. U tekućoj književnoj produkciji pripovijesti Lade Žigo pravo su ugodno iznenađenje i dobrodošlo osvježenje.