Dva su svijeta u starih Hrvata živjela jedan nasuprot drugomu. Sunčani svijet glavnog boga Vida koji on nadgleda jašući na bijelom ždrijepcu, u društvu svojih sinova, dvanaest Sunaca, i mračni svijet noćnog Sunca u kojem stoluje čudovišni Vidov brat Troglav jašući crnog pastuha, kojeg prati horda iz srca tame. Ipak, ma koliko različiti, i Vid i Troglav očarani su Zorom, djevicom koja iznosi na nebo svoje izvezeno zlato, kao sjaj danjeg sunca, i izvezeno srebro, kao trag mlade mjesečine. Zbog te nježne djevice braća se bespoštedno sudaraju svakog dana i svake noći. I premda je Vid uglavnom pobjednik svakodnevnih bitaka, Troglav je jednom na prijevaru, ponudivši Zori kao pratnju po deset janjaca, kozlića, telića, pilića i pačića, namamio djevicu u svoj dvore i zatvorio je. Bez Zore je onemoćala snaga velikog Vida i njegovih dvanaest sinova i sile mraka polako su počele vladati svijetom. Troglav se, nesputan snagom svoga brata, proglasio gospodarom obaju svjetova, koje je zatamnio po svom ukusu, a dok se Vid skrivao u zvjezdanim zakutcima još neosvojenog dijela neba, zaprosio je nevaljali bog Zoru. “O, pusta jada i nesreće, oteo je pusto blago, o, Zoru grabi tmoran i smradan Troglav u pusto nevrijeme, na kraju Noći.“ Tako su ridali Vidovi podanici, dok je bog padao u duboku nesvjesticu. U to vrijeme žalosti za danji svijet razmetni je Troglav, i ne pitajući Zoru, pripremio svadbenu svečanost i zapovjedio svojim rugobnim kuharima da zakolju onih deset janjaca, deset kozlića, deset telića, deset pilića i deset pačića i pripreme večeru za sve nakazne podanike, a posebno za njega i njegovu mladu. Pa je pustio Zoru iz uzništva u velikoj noćnoj kuli i, tako sjajnu da su sve rugobe koje su je pratile morale pokrivati oči i lice, navikle samo na tmine, doveo u vjenčanu dvoranu. Zamrla je Zora od straha vidjevši da je Troglav kani uzeti na silu, a kad je ugledala jela od svojih nježnih janjaca, kozlića, telaca, pilića i pačića, koja su se, poslagana kao hrpa od miješanog mesa koje se dimi, isticala na velikom crnom stolu, obuze je bijes kakav dotad nitko nije osjetio. Dahne ona svoj srebrni i zlatni dah, a iz komada pečenog mesa iskoče sjajni ratnici, oboružani svjetlosnim sabljama, a ona sama stane pjevati tako jako i prodorno da su prepukli svodovi tame i propara ih danje svijetlo.

Troglav i njegove nakaze, koje su već napadali Zorini vitezovi, ustuknuše, a kad sunce grane u njihovu carstvu, položiše oružje, znajući da je njihovoj svemoći došao kraj. Prene se tada Vid iz nesvjestice pa i on sa svojih dvanest sinova Sunaca nasrne na carstvo tmine, ali već na samom pragu zaustavi ga Zora. “Stani i ti, nema više tvojeg jada i tvoje nesreće, tvoj brat sad tuguje jer sam svjetlom u prah spržila sve njegovo carstvo, na kraju Dana. Jer i ti ćeš sada kad si sam na Nebu tražiti moju ruku i vrebati na moju čednost. Stoga klekni i pomiri se s bratom, a ja ću i dalje vesti zlatne čipke tvoga Sunca i srebrne niti njegova Mjeseca i preplest ću ih čvrsto, tako da uvijek slijedite jedan drugoga u slozi, kad god vas ja pozovem.“ I tako, nemajući kud, pomire se braća zahvaljujući Zori, a kako je ostalo nešto od onog pečenog, kuhanog i pirjanog miješanog mesa, sjedoše kao nekoć zajedno za stol, pa kad se oni i njihovi podanici dobro najedoše, pozdrave se braća posljednji put. Jer nakon te večere nikada više Dan nije ulazio u carstvo Noći, niti su noćne tmine zaklanjale Sunčevu svijetlost. Dijeli ih i danas djevica Zora, pletući svoje zlatne i srebrne niti, pjevajući svoje nježne balade.