Već godinama najtvrđe erekcije imam oko vlastitog rođendana. To je, valjda, nešto psihijatrijski. Kao da pokušavam samoga sebe ponovo napraviti. Uostalom, stara je stvar da se ljudi oko vlastitoga rođendana obično dobro osjećaju. Je li tako zbog sjećanja iz djetinjstva, kad smo se posebno veselili upravo tim danima, ili je uzrok dublji i u tome nešto radi naša podsvijest, teško bi se moglo utvrditi bez opsežnijeg istraživanja. Međutim, i bez opsežnih psiholoških i psihijatrijskih studija možemo zdravorazumski ustvrditi da je vrijeme oko rođendana zapravo vrijeme života, vrijeme kada je, za svakog ponaosob, na njegov rođendan, pobijedio život. I tada taj život i organski slavi samoga sebe. Nekome erekcijama, nekome jednostavnom činjenicom da se osjeća dobro kad i nema konkretnih razloga za to, a nekome pak dobrom fizičkom spremom, optimizmom ili navalama energije za koju se nije činilo da uopće postoji. Budući da mi rođendan pada početkom lipnja, u kasno proljeće, razumljivo, upravo mi je to vrijeme najljepši dio godine. To valjda tako bude ljudima, da zavole godišnje doba u kojemu su prvi put omirisali zrak i ne znajući da je zrak i nesvjesni kako miriše. I u takvom povišenom predrođendanskom raspoloženju, u petak navečer, listam novine. I što nalazim? Nešto kao hladan tuš. Jer već sam navikao i dovoljno sam iskusan da znam kako se svako dobro raspoloženje, svaka nenadana sreća ili zadovoljstvo nečim plaćaju. To je unutarnja logika života, kao i rođendanske erekcije.

U novinama sam našao člančić, tek nekoliko redaka o tome kako je 2. lipnja, baš kad sam prvi put udahnuo, Dan otvorenog krematorija koji se organizira u sklopu Tjedna upoznavanja europskih groblja. Djelovalo je to kao mala gorkasta pilula koja je pomutila onaj dobar okus u ustima i u duši kad sam u petak planirao rođendanski roštilj za subotu i sastavljao jelovnik. Osjetio sam vrlo jasno kako mi se nešto iz novina ruga. I meni i mome rođendanu i mojim planovima, s tim krematorijskim otvorenim danom i s tom grobljanskom manifestacijom koja se otvara baš 2. lipnja. Usred ustreptalih vitalističkih energija odjednom se pojavio ovaj mali podrugljivi memento mori koji kao da kaže: “Uspori malo, brale!“ Svaka budućnost je neizvjesna, pa i ona najbliža s krmenadlima na drvenom ugljenu. Uostalom, između roštilja i krematorija i postoje izvjesne sličnosti. U oba slučaja radi se o mesu na vatri. Samo što se jedno veselo pojede, a drugo tužno zakopa u nečemu što nalikuje na keramičku kahlicu. Vječni podsjetnik da se ljudsko biće koje pokapamo u osnovi i ne razlikuje puno od uobičajenoga sadržaja noćne posude. Međutim, razmislimo li malo izvan ovog subjektivnog značenja Dana otvorenog krematorija u kontekstu promišljanja vlastita rođendana, može se reći da čitava ta manifestacija djeluje prilično dobro. Zašto ne pokazati ljudima kako radi jedini krematorij u ovoj zemlji? Uostalom, sama činjenica što više nije na ciglani u Jasenovcu, nego na Mirogoju, i što ne pali zaklane i zatučene maljem, nego one koji su preminuli nakon kratke ili duge bolesti, budi stanoviti optimizam. Približiti ljudima krematorij i pokazati ga kao fakat koji je sastavni dio naših života zanimljiva je ideja. To više što od smrti tako otvoreno zaziremo da nam moraju otvoriti vrata velike spalionice ljudskih ostataka da bismo malo promijenili i vlastiti odnos prema njoj.

Groblja su najčešće ponajljepši dijelovi većine gradova, ali i najslabije posjećeni. Istina, na Dan mrtvih i pred Božić ili Uskrs u tim gradskim kvartovima vlada iznimna gužva, ali inače se stječe dojam da ljudi uistinu ne posjećuju groblja baš često. A na njima vrlo rijetko nalazimo Japance s fotoaparatima ili dječje ekskurzije. Tjedan upoznavanja europskih groblja s razgledavanjima, koncertima i nizom manifestacija lijep je pokušaj da se groblja otvore i kao mjesta življenja izvan uobičajenim posmrtnih ceremonijala. Uostalom, slušati Beethovena ili Gershwina među grobovima moglo bi biti prilično inspirativno. Groblja nas angažiraju i intelektualno i emotivno, a smrt može biti prilično ozbiljan afrodizijak. Stoga nisu uzalud eros i tanatos u našoj kulturi tako čvrsto povezani. Uostalom, rođendanske erekcije pokazuju i to da je život prilično zarazna bolest i da je to epidemija s tendencijom širenja. Smrt se pak pokazuje kao kvasac koji nam pomaže da se taj život oplemeni.

Biološku činjenicu svoje smrtnosti čovjek je pretvorio u kulturu. Nije stoga čudo što arheolozi tako često otkapaju upravo grobove i što se iz grobova tako jasno vidi kako je čovjek živio. Ne bi stoga bilo loše da i mi malo više živimo na grobljima, tim rezervoarima kulture. I ljepote. Doduše, treba reći da ljudi ipak pohode svoje mrtve u grobovima i odlaze ima kao u posjet. Neki češće, neki rjeđe, a to najviše ovisi o dobi. Tradicionalno, stariji su češći posjetitelji groblja i to je normalno i razumljivo. Prema samim grobovima ljudi gaje nekakvu emociju i pijetet, ali su objekti poput krematorija ili mrtvačnice mnogima nevjerojatno odbojni. Grobovi su, naime, mjesta gdje se susrećemo sa svojim mrtvima u uvjerenju da su se smirili, da su upravo ondje gdje bi kao mrtvi trebali biti. Na grobljima pohodimo svoje roditelje, rodbinu, prijatelje, braću, čak i djecu, ali u mrtvačnici i krematoriju zapravo se susrećemo sa smrću u njenom akutnom obliku. U tim je institucijama smrt friška i tamo najviše boli i stoga, ako se želimo suočiti baš s njom u njenoj najintenzivnijoj formi, možemo to najefikasnije učiniti upravo u krematoriju. Rado bih posjetio tu vrijednu ustanovu pa da mi nježno objasne kako se spaljuju ljudi, ali, nažalost, moram ostati kod kuće i peći šnicle na roštilju jer mi dolaze gosti. Nadam se da neće zagorjeti. Šnicli.