Nacional je iz dobro upućenih poslovnih krugova doznao da je za povratak poduzetnika Josipa Radeljaka iz Italije u Hrvatsku u 90-im godinama najzaslužnija njegova pokojna supruga, poznata glumica Ena Begović. Njih dvoje upoznao je Vojko Santrić, poznati poduzetnik koji je radio u Italiji i bavio se naftnim poslovima, kao i raznim poslovima uvoza i izvoza. Nakon što ih je Santrić upoznao, Radeljak i Ena Begović dugo su bili ljubavnici. On je tada bio u braku sa glumicom Desankom Bebom Lončar s kojom je živio u Rimu. Nakon raspada Jugoslavije i stvaranja hrvatske države, on se navodno isprva skanjivao vratiti u Hrvatsku, a u privatnim kontaktima sa Enom Begović često se znao žaliti kako se u Hrvatsku ne želi vratiti, jer mu tu nitko ne želi otvoriti vrata za poslovnu suradnju.

To je navodno tada učinila Ena Begović, koja mu je prema tvrdnjama poslovnih ljudi iz miljea naftnog biznisa početkom 90-ih Radeljaku otvorila vrata Ine. Ena Begović se u to vrijeme već bila upisala u HDZ, svoju popularnost stavila u funkciju političke promidžbe vladajuće stranke, zahvaljujući tomu lakše došla do gradskog stana u Dežmanovoj ulici u Zagrebu, ali i došla u poziciju pokušati utjecati na neke odluke koje su se donosile na visokim političkim razinama. Radeljakovi poslovni konkurenti iz tog vremena tvrde da je on u poslove s Inom, koja mu je neke proizvode prodavala po izuzetno povoljnim cijenama, zapravo došao zahvaljujući tomu što je Ena Begović to zamolila sam državni vrh na Pantovčaku. Ona je bila ljubimica prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana, koga je u par navrata diskretno zamolila da pomogne njenom zaručniku da se vrati u Hrvatsku.

Iz današnje perspektive manje je važno je li izravno Tuđman naredio da se Radeljaku otvore vrata u Ini, ili je to učinio netko od njegovih podređenih. U poslovnim krugovima tvrde da je Radeljak ušao u Inu još dok su u njenom sklopu poslovali Polimeri, dio tvrtke koji se kasnije izdvojio u Dioki. Na čelu tog dijela Ine tada je bio Vinko Radić. Tvrdi se da je Ina tada Radeljaku ispod tržišne cijene prodavala sirovinu za proizvodnju plastične galanterije, koju je on preprodavao u Italiji i tako unosno zarađivao. Ako je to točno, onda ispada da je Radeljak dobar dio novca zaradio povlaštenom trgovinom s državnom tvrtkom, s kojom je uspio ući u poslovni odnos zahvaljujući vezi sa poznatom glumicom. Tvrdi se da je tu unosnu suradnju Radeljaka i Ine upitne zakonitosti prekinuo Andrija Kojaković, jedan od četiri direktora Ine za vrijeme trajanja Domovinskog rata.

Radeljak je danas sredovječni poduzetnik koji je sredinom prošlog tjedna priuštio gledateljima Hrvatske televizije nesvakidašnji reality show. U emisiji Otvoreno skinuo je vjenčani prsten i bacio ga prema Tonkici Kalauz, glavnoj urednici magazina Story, također gošći te emisije. Potom je rekao da mu taj prsten više ne treba, jer on namjerava podnesti zahtjev za rastavo braka od svoje supruge. Informativnu emisiju u kojoj se zapravo trebalo ozbiljno raspravljati o fenomenu ogromnog medijskog interesa za privatnu svađu javnih osoba, Radeljak je tim činom u pretvorio u neočekivanu zabavu za publiku. Nakon toga se većina onih koji su to vidjeli zapitala tko je taj čovjek, koji na tako teatralan i neprimjeren način obavještava svoju životnu suputnicu da s njom više definitivno ne namjerava nastaviti bračni suživot.

Josip Radeljak rodio se 1943. u poduzetničkoj obitelji, ali mu je otac umro kada je imao svega dvije godine, te je odrastao u teškim uvjetima. Njemu bliske osobe tvrde da je suprotno tvrdnjama da je završio rudarsko-geološki fakultet u Zagrebu, zapravo u Splitu završio elektrotehnički fakultet smjera slaba struja. U Splitu je koncem 60-ih godina u samom centru grada uspio ishoditi dozvolu da otvori disko klub Semafor, u komu se moglo plesati do sitnih noćnih sati, što je za ono vrijeme u bivšoj Jugoslaviji bilo izuzetno rijetko. U mlađim danima Radeljak se upoznao i sa Davorom Šternom. Obojica su kasnije bili u naftnom i petrokemijskom poslu, a u mlado doba bavili su se i glazbom. Radeljak je bio menedžer i član grupe Batali. Radeljak je napustio bivšu Jugoslaviju sa 27 godina i otišao u Rim, a uskoro se oženio i sa tada poznatom glumicom Desankom Bebom Lončar, s kojom je bio u braku sve do 1996. Radeljak je u javnosti dugo vremena bio poznatiji po braku sa poznatom glumicom, no po svojim poslovima.

U Italiji se zbližio sa Vojkom Santrićem, uspješnim poslovnim čovjekom koji se, među ostalim, bavio naftnim poslom, živio vrlo raskošno i sa stilom. Prijateljstvo sa Santrićem uvelike je odredilo Radeljakov poslovni, ali i privatni život. U poslovnom smislu pomogao mu je ući u utjecajne poduzetničke krugove, što mu je pomoglo da počne zarađivati. Vjerojatno su poslovi iz tog vremena Radeljaku omogućili kupnju vile u Rimu, koju je nedavno prodao i kupio stan u Rimu, te jednosobnog stana u Crans Montani. Što je zapravo radio i kakve je poslove sklapao, Radeljak nikada nije htio precizirati.

Radeljak je u više navrata govorio da se nakon stvaranja samostalne Hrvatske odlučio vratiti i početi poslovati u domovini. U jednom od svojih javnih istupa ovako je opisao što je i kako počeo raditi u Hrvatskoj:'Iz bivše Jugoslavije otišao sam u Italiju kao mladi inženjer sa 27 godina, jer u Hrvatskoj nisam imao mogućnosti raditi i stvarati kako sam želio. Komunizam je najveća globalna nevolja koja je zadesila svijet. Kad se napokon u ratu rađala nova Hrvatska, bio sam već prestar da odem u rovove i odlučio sam pomagati i pokušati napraviti ono što znam i mogu - nakon 35 godina uspješnog rada u inozemstvu, upotrijebiti sva prijateljstva i veze s vrlo moćnim poslovnim ljudima Europe, te utjecajnim političarima s kojima se svakodnevno i danas družim. Svi su tada htjeli odmah doći, raditi i ulagati u novu perspektivnu Hrvatsku, a ja sam odabirao strateške partnere koji su bili lideri u poslu.'

Još uvijek se ne može jasno razaznati komu je to u Hrvatskoj Radeljak pomogao, jer su javno poznati uglavnom Radeljakovi neuspješni poslovni projekti. U gradnji imidža uspješnog poduzetnika Radeljak posebno vodi računa o svom privatnom životu. Uvijek se emotivno vezivao sa poznate osobe iz svijeta glume ili estrade, koje je dijelom šarmirao svojim imutkom i manirima pripadnika visokog društva, a dijelom time što u privatnom druženju s osobama koje ga zanimaju zna ostaviti dojam ugodne i zabavne osobe.

Još za vrijeme braka sa glumicom Bebom Lončar Vojko Santrić upoznao ga je sa Enom Begović, zbog koje se od Bebe Lončar razveo nakon 23 godine braka. Tu vezu mediji su pratili sa velikim interesom, kao prvorazrednu temu za objavljivanje, što je Radeljaku donijelo dodatni javni publicitet, koji je pokušao kapitalizirati u poslovnom miljeu. Oni koji ga poznaju tvrde da je Radeljaku publicitet stoga odgovarao, ali samo dok se o njemu pisalo onako kako mu je odgovaralo.

Česta prisutnost u medijima Radeljaku se uskoro zamjerila. Doživio je veliku obiteljsku tragediju kada mu je na Braču poginula supruga Ena Begović. Kada su mediji počeli pisati o okolnostima prometne nesreće u kojoj mu je supruga smrtno stradala, novinare je nazivao lešinarima i počeo javnosti pokazivati manje ugodan dio svoje osobnosti. Osobito je bio ljut na one koji su pisali da je nesreću nehotice skrivio njegov sin Leo, koji je tada sa 17 godina vozio auto u trenutku nesreće, a naročito su ga iritirali oni koji su se usudili napisati da je za nesreću zapravo odgovoran on, jer je kao neodgovoran otac dopustio malodobnom sinu da upravlja autom. Kako bi dodatno zaštitio sina od kaznene odgovornosti i kako bi od proizvođača automobila eventualno dobio astronomsku odštetu, Radeljak je angažirao odvjetnike iz ureda 'Sommers, Schwartz, Silver & Schwartz' iz Michigana. Odvjetnici Bob Tyler i Robert Caldwell, trebali su Michiganu u ime Josipa radeljaka započeti sudski proces, u kojem žele dokazati kako je kvar na automatskom mjenjaču u njegovu vozilu uzrokovao smrt Ene Begović. U kojoj je fazi taj postupak nije poznato, ali je svoje pravne napore da ubere odštetu od Chryslera Radeljak vjerojatno kompromitirao i činjenicom da je nedugo potom kupio novi Chryslerov Jeep. Njegov sin je oslobođen krivnje da je skrivio tu prometnu nesreću, iako su neki nalazi sudskih vještaka upućivali na suprotan zaključak. Kako bilo, radilo se o tragediji za koju nije potrebna nikakva sudska kazna, jer je njeni sudionici nisu imali namjeru prouzročiti, a do kraja života moraju živjeti s njenim posljedicama.

Par godina kasnije Radeljak je počeo vezu sa Vlatkom Pokos, nekoć popularnom televizijskom voditeljicom i pjevačicom. O toj su se vezi mediji odmah raspisali, oni su je oboje isprva sa gnušanjem demantirali, a na koncu su se vjenčali i počeli zajednički živjeti. Usporedo sa početkom te veze novine su počele pratiti i Radeljakove graditeljske nezakonitosti.

On je na sedmom katu zgrade na Trgu Petra Preradovića 5, zaštićenoj kao spomenik kulture, protuzakonito otuđio zajedničku terasu svih suvlasnika stanova i na njoj bez građevinske dozvole nadogradio stan. Sudu ga je tužila Srpska pravoslavna crkva, koja je zgradu sagradila. Predstavnika crkve Radeljak je opisao kao 'primitivnu i latinično nepismenu osobu koja skribomanski piše i piše uzurpirajući sve i svakoga svojim bolesnim idejama'. Kasnije mu je zagrebački gradonačelnik Milan Bandić pomogao naknadno legalizirati učinjeno. U Splitu je Radeljak također napravio sličnu graditeljsku svinjariju. U Marasovićevoj ulici 59, na obroncima Marjana, par godina adaptirao je stan tako da mu je komunalni inspektor naložio da sve vrati u prvotno stanje. Okolni stanari su pismeno prosvjedovali, a Radeljak im je odgovorio da on nije vlasnik tog stana, već je vlasnik tvrtka Leora, koju je Radeljak prvotno osnovao, a kasnije prenio u isključivo vlasništvo svoga sina.

Slično se Radeljak ponio i u Dubrovniku. Stan od 200 m2 u Kovačkoj 17 Radeljak je tijekom 1997. i 1998. preuredio tako što je izmijenio vanjski izgled kuće koja je spomenik nulte kategorije. Dosjetio se postaviti ploče od armiranog betona iznad prizemlja, dva kata i potkrovlja, te između etaža izgraditi betonske stube. Niti za jedan od tih zahvata Radeljak nije imao građevinsku dozvolu. Na koncu je u tom slučaju Radeljak osuđen uvjetno na godinu dana zatvora, uz rok kušnje od 4 godine. Radeljak je ondje od početka ignorirao rješenja Konzervatorskog odjela u Dubrovniku i Pododsjeka za inspekcijski nadzor o privremenoj obustavi radova, te je uporno nastavljao s izvođenjem nedopuštenih radova na spomeničkoj baštini.

Istodobno je Radeljak dodatnu pozornost izazivao davanjem nevjerojatnih izjava. U Jutarnjem listu 13. listopada 2004. mirne duše izjavio je da u Hrvatskoj ne posjeduje ništa. To je pod punom materijalnom i kaznenom odgovornošću izjavio i na zagrebačkom Općinskom sudu. Dvanaest dana kasnije, u intervjuu tjedniku Globus Radeljak je na novinarsko pitanje 'Koliko ste privatno nekretnina u Hrvatskoj kupili u proteklih 15 godina?' odgovorio: 'Poprilično, jer je, na žalost, danas u Hrvatskoj samo špekulacija unosan posao i područje na kojem vas svemoćni partitokrati teže mogu zaustavljati'. Istom prilikom Radeljak je otkrio još jedan trik kojim se služi. Mudro se dosjetio da svoje poslove u Hrvatskoj obavlja pod lažnim imenom, što je Globusu potvrdio izjavom: 'Radim sve pod pseudonimom i od tad moji poslovi idu bez problema'. Zato i ne čudi da je Radeljak sve svoje nekretnine, stan na splitskim Mejama, kuću u Supetru na otoku Braču, zagrebačke stanove u Gundulićevoj 55, Masarykovoj 13, te stan usred dubrovačkog Straduna formalno prebacio na tvrtke koje kontrolira, ili članove obitelji. Zato je u više navrata javno izjavljivao da u Hrvatskoj nema ni poslova ni imovine. U nekim sitaucijama bio je naročito raspoložen pa je znao izjaviti i sljedeće:'Nikad se nisam doselio natrag u Hrvatsku niti to namjeravam'. To što je sa suprugom Vlatkom Pokos najveći dio vremena živio u luksuznom stanu na Cvjetnom trgu u Zagrebu, valjda je doživljavao kao izlet.

Još je zanimljivije što je finale njihovih bračnih svađa uslijedilo nakon što je Vlatka Pokos nedavno, nakon što je Radeljak osuđen zbog bespravne gradnje u Dubrovniku, revoltirano izjavila kako se oni zbog svega namjeravaju preseliti u Rim. Ako Radeljak tvrdi da se nikada u Hrvatsku nije ni doselio, onda se nije imao zašto ljutiti na te izjave svoje supruge, osim ako oni cijelo vrijeme zapravo nisu živjeli odvojeno - ona u njegovu stanu u Zagrebu gdje je Radeljak dolazio na izlete, a on u Rimu.

Prije nekoliko godina, još dok se nisu vjenčali, Radeljak je o Vlatki Pokos izjavio sljedeće: 'Vlatka Pokos mlada je, uspješna i ambiciozna žena koja ima srca da stupi u vezu s čovjekom koji nosi breme moje prošlosti i života - u najmanju ruku je jako hrabra. Vjerujem da je sa mnom u iskrenoj vezi, voli moju kćerkicu i ljubav je recipročna, pa ne vidim što je tu čudno. Ako se netko možda brine da je ona možda sa mnom radi novca, tu ih mogu umiriti. Svim ljudima koje volim, kao i sebi, hedonistički nastojim priuštiti što je moguće udobniji život, pa tako ne vidim zašto bi ljupkoj Vlatki uz mene bilo drugačije.'

Njihov izlazak iz zajedničkog hedonističkog suživota, javnost je nedavno upoznala do zadnjeg prljavog detalja. Vjenčani prsten njegove supruge hvatali su gosti po studiju Hrvatske televizije. Vjerojatno je istodobno u stanu prijateljice Snježane Mehun Vlatka Pokos sastavljala popis koliko joj je gaćica i grudnjaka suprug dužan vratiti i to odmah dojavila novinama.

U posljednje vrijeme, čak i prije ovakvog finala trećeg Radeljakova braka, o njegovim poslovnim projektima rijetko se pisalo u pozitivnom kontekstu. Početkom 90-ih pokušao je isposlovati da se Dalmacijacement proda ItalCementu, čije je interese zastupao. Tvrtku je pokušao preuzeti za male novce, čak je isposlovao i potpisivanje predugovora o kupnji, ali mu se uspješno suprotstavila interesna grupa na čelu sa Nadanom Vidoševićem i još nekolicinom lobista, iako su se u toj fazi na strani raznih talijanskih interesa u tom poslu pojavljivali tada utjecajni talijanski političari poput Gianni De Michelisa ili Betina Craxija.

Radeljak nije uspio niti u preuzimanju tvornice ferolegura Dalmacija Dugi Rat. On je koncem 90-ih u ime Accelerie Veneto, talijanskog proizvođača visoko legiranog čelika poslao ponudu za kupnju te tvrtke, ali je ona bila vrlo nepovoljna. Ponudio je malo novca, nije jamčio zadržavanje postojećih radnih mjesta, pa mu u projektu nisu pomogli niti neki dužnosnici Fonda za privatizaciju koji su zagovarali njegove interese. Iako je metalurški dio tvrtke procijenjen na 6 milijuna eura, iako je temeljni kapital bio 118 milijuna maraka, a imovina tvrtke, u kojoj je bilo i 90 000 m2 zemljišta, procijenjena na 10 milijuna eura, Radeljak je ponudio 500 tisuća eura i zapošljavanje 120 radnika. Protiv Radeljakove ponude pobunili su se radnici na čelu sa direktorom Tončijem Kovićem, koji je potom osjetio Radeljakovu naglu narav. Radeljak ga je izvrijeđao i deplasirano optuživao za neke nezakonitosti. Sličan scenarij Radeljak je doživio i u pokušaju preuzimanju Jadranske željezare Split, gdje je navodno također zastupao talijanske interese. Tvrdi se da je za državu posredovao u utjerivanju duga talijanske kompanije Coopconstruttori, koja je pobjegla s gradnje tunela Mala Kapela ne obavivši posao.

Početkom 2003. Radeljak je sa Davorom Šternom u projektu preuzimanja sisačke željezare zastupao talijansku tvrtku ZinchItalia iz Ancone. Taj se slučaj pretvorio u prvorazredni politički skandal. Tadašnji ministar gospodarstva Ljubo Jurčić otvorio je političku hajku na sudionike tog projekta, tvrdeći da ga se u svemu zaobilazilo, da je projekt uvredljiv, jer ne postoje nikakve bankovne garancije za slučaj da se novi strateški partneri predomisle i napuste sisačku željezaru. Početkom veljače 2003. Radeljak je u samo jednom danu više puta razgovarao sa Jurčićem, pokušavajući korigirati ponudu svojih partnera za preuzimanje sisačke željezare. Poručio mu je da su njegovi talijanski poslodavci spremni dopuniti svoju ponudu bankovnom garancijom za obveze koje će preuzeti po ulasku u sisačku željezaru. Na koncu je pobjednik u toj transakciji bio ruski Mečelj, dijelom zahvaljujući i predsjedniku Stipi Mesiću, koji je parafirajući protokol kojim su ruski investitori jamčili ozbiljnost svoje ponude dao visoko, vjerojatno i ključno političko pokroviteljstvo ruskoj tvrtki.

Iste godine, Radeljak se, opet u partnerstvu sa Davorom Šternom, ali i zubarom Borom Maletićem, pojavio kao jedan od zastupnika interesa mađarske kompanije MOL u poslu vezanom za prvu fazu privatizacije najveće domaće naftne kompanije Ina. Kako je MOL uspio pobijediti na tom natječaju, vjerojatno je i Radeljak od toga profitirao. On o svojoj ulozi u tom poslu nije javno govorio, ali je nije niti demantirao.

Usporedo s time, Radeljak je u riječku gradsku upravu koncem srpnja 2003. doveo nekoliko predstavnika ruskih investitora, gdje ih je već čekao Damir Vrhovnik, direktor brodogradilišta Viktor Lenac. Sastali su se sa savjetnicom gradonačelnika za razvoj Natašom Zrilić, koja je rekla da se razgovaralo o mogućem investiranju u gradske projekte. Manje je poznato, što se na koncu od svega eventualno realiziralo.

Godinu dana kasnije, tijekom 2004. Radeljak se pojavio kao jedan od kandidata i za kupnju Slobodne Dalmacije. On je dostavio ponudu za kupnju tog lista u ime zagrebačke tvrtke Slobodni mediji, koja je na zagrebačkom Trgovačkom sudu registrirana samo s ciljem kupnje Slobodne Dalmacije. Radeljak se na prednatječaj javio tvrdeći da je za taj list spreman ponuditi 'fer tržišnu cijenu'. U to se vrijeme neformalno smatralo da bi iza te Radeljakove ponude zapravo mogao stajati Radeljakov osobni prijatelj Ivić Pašalić, na koga se Radeljak navodno oslanjao u većini poslova u kojima je sudjelovao za vrijeme 90-ih. Radeljak je za svog boravka u Italiji, u vrijeme suradnje sa Vojkom Santrićem odlično razvio smisao za razvijanje veza u skrivenim sferama političke moći i utjecaja. Moguće neformalno zbližavanje sa Pašalićem u tom kontekstu za Radeljaka je bilo vrlo logično, jer je Pašalić kao savjetnik predsjednika Tuđmana za unutarnju politiku tada bio jedan od najmoćnijih ljudi u državi.

U razgovoru za Nacional u kolovozu 2006. Viktor Zinčenko, investitor u Sjevernu luku Split, izjavio je da je Dmitrij Železnjak, njegov bivši partner u tom poslu, surađivao sa Radeljakom, ali se od njega ubrzo udaljio, kao i svojedobno Damir Vrhovnik u Rijeci. Ministarstvo zaštite okoliša ukinulo je nedavno tvrtki Sky Plastic International, čiji je suvlasnik, uz Talijana Ettorea Santinija i Radeljakova tvrtka Leora, privremenu dozvolu za skupljanje i skladištenje neopasnog otpada, uglavnom PET ambalaže, u pogonu bivšeg ogulinskog DIP-a u Josipdolu.

Bit će stoga zanimljivo vidjeti hoće li i koliko ovakav izlaz iz trećeg braka Radeljaku negativno utjecati na buduće poslove. Rijetki prijatelji koje još ima nadaju se da će Radeljak smoći snage zatomiti svoj nagao temperament i reducirati javne istupe, kako bi njegova malodobna kćer mogla odrastati bez nepotrebnih trauma.