VRHUNSKI DOBERMANI Miroslav Bedeković jedan je odProšlog je vikenda Zagreb posjetilo 25.000 stranaca i 300 stranih novinara. Razlog je europska izložba pasa Euro Dog Show 2007 održana u 10 paviljona Zagrebačkog velesajma, koju je posjetilo 50.000 ljudi. Na izložbi je sudjelovalo 10.450 pasa i 113 kinoloških sudaca iz cijelog svijeta, a predstavljeno je čak 1050 hrvatskih pasa. Zagrebačka izložba bila je najveća ovogodišnja kinološka manifestacija u svijetu, a po broju pasa nadmašila je i Svjetsku izložbu održanu u Meksiku i prošlogodišnju Europsku izložbu pasa u Helsinkiju. O značaju te izložbe predsjednik Hrvatskog kinološkog društva Damir Skok je rekao: “Dobiti domaćinstvo europske izložbe pasa za hrvatsku kinologiju ima jednak značaj kao što je to u svijetu sporta ugostiti Europsko prvenstvo u rukometu, a sve je rezultat višegodišnjeg lobiranja i kvalitetno organiziranih kinoloških manifestacija i natjecanja. Hrvati su već dugo poznati po uspjesima u kinologiji, a neke od pasmina poput dobermana, bobtaila i američkih staforda uzgojenih u Hrvatskoj poznati su i u svijetu. Osim toga, Hrvatska je jedna od rijetkih manjih zemalja koje imaju toliko priznatih autohtonih pasmina.”

Dalmatinski pas, posavski gonič, hrvatski ovčar te istarski kratkodlaki i istarski oštrodlaki gonič hrvatske su pasmine priznate 1999. Ove je godine završena i procedura priznavanja tornjaka kao hrvatske i bosanskohercegovačke autohtone vrste. Da je hrvatska kinologija u usponu potvrđuje i sve više registriranih pasa i članova Hrvatskog kinološkog društva. Uzgajivači pasa se, rekao je Skok, vrlo rijetko time bave profesionalno.

“Izlaganje pasa na izložbama, bez čega nema uzgoja, zaista je skupo. Međutim taj svijet izložbi i uzgoja je kao nekakav virus od kojeg nema oporavka. Financijske isplativosti nema jer je Hrvatska premalo tržište da bi se novac uložen u leglo ili izložbenog psa vratio. Biznisa uglavnom nema čak ni kod uzgajivača, jer kad se zbroje troškovi hrane, veterinarskih pregleda, putovanja na izložbe i spavanja u hotelima, cijena nekoliko štenaca koliko ste dobili u leglu i utrošeno vrijeme su daleko ispod uloženog. Ljudi koji se time ozbiljno bave i poznati su u svijetu, uglavnom imaju drugi izvor prihoda.”

Jedan od rijetkih primjera izlagača pasa koji nisu i uzgajivači je Zagrepčanka Latica Far. Njezini jorkširski terijeri i njemački patuljasti špicevi poznati i kao pomeranci, kojih ukupno ima 12, prije svega su joj kućni ljubimci. Štence povremeno prodaje kako bi pokrila barem dio troškova izlaganja, ali i držanja njezinih pasa koje je, poput većine dugodlakih pasmina, vrlo skupo njegovati. Šamponi, regeneratori, ulja i ostali preparati za njegu pseće dlake skuplji su, priča, od onih namijenjenih ljudima, a vrijeme potrebno da se za izložbu pripremi jorkširski terijer minimalno je četiri sata. Na Euro Dog Show 2007 Latica Far je vodila samo jednog jorkširskog terijera i jednog pomeranca, a inače izlaže po tri psa. To može značiti i do 12 sati uređivanja pasa, zbog čega nije bila rijetkost da, priča, ne spava i po nekoliko dana. O kozmetici za pse, kada je riječ o jorkširskim terijerima, kaže: “Osim prehrane, koja je važna zbog kvalitete dlake, bitni su i kozmetički preparati. Ima ih nebrojeno mnogo, a koje će vlasnik psa koristiti ovisi o tipu i strukturi pseće dlake.

SAVRŠENA FRIZURA Latica Far-Smojver uz svojeg psa za kojega najsuvremenije kozmetičke preparate nabavlja iz Amerike To znači da svaki moj jorkšir ima svoju kozmetiku, svoj šampon, regenerator, masku za dlaku i ulje za njegu. Samo kupanje podrazumijeva stavljanje prvo jednog šampona, koji skida ulje s dlake, zatim drugog, koji zatvara strukturu dlake. Nakon toga se može i ne mora staviti maska, a na kraju dolazi regenerator. Zatim slijedi feniranje s četkom, pri čemu se dlaka ne smije sušiti najjačom snagom fena. Nakon toga se pas četka, četirima različitim četkama. Dlaka se može i peglati tzv. peglama za kosu koje su iste kao one za ljude. Naravno, treba imati najkvalitetniju, s ionizatorima, a ni fen ne može biti bilo kakav. Uglavnom, tretman pseće dlake gotovo da je isti kao onaj za ljudsku kosu, samo što ni upola ne pazim na svoju kao na njihovu. Jedina je razlika to što ni najskuplja kozmetika za ljude ne stoji toliko puno kao ova za pse. Bočica šampona od 250 mililitara ne može se kupiti ispod 100 kuna, a takva se potroši za dva kupanja zbog čega kupujem doslovno galone. U Europi se malo toga može kupiti i ako želite biti u tijeku s novitetima, morate ih naručiti iz SAD-a, što dodatno košta. Osim toga, i jorkširi i pomoranci su vrlo izbirljivi kad je riječ o hrani. Kupovnu hranu uopće ne jedu tako da svaki dan kuham a imam, recimo, i kuju koja isključivo jede ribu. Voli tunu i brancine, a već oslić teže prolazi. Uz sve to su vrlo skupe i mašnice, ali i prijave za izložbe koje se u europskim zemljama kreću oko 50 eura.”

Kako bi imala vremena posvetiti se izlaganju pasa, Latica Far odustala je od svoje struke za koju se školovala. Diplomirala je na Studijskom centru socijalnog rada pri Pravnom fakultetu u Zagrebu, a magistrirala diplomaciju na Fakultetu političkih znanosti. Rad s ljudima joj, veli, nije činio zadovoljstvo kao rad sa psima. Sve to financira zahvaljujući suprugu koji radi u Njemačkoj u medicinskom osoblju, a povremeno i proda kojeg štenca. No rijetko ima legla, s tim da su legla malenih pasmina iznimno mala, od jednog do dva štenca koji se najčešće moraju izleći carskim rezom. Štene jorkširskog terijera iz njezina legla stoji od 1000 do 1500 eura, a njemačkog patuljastog pinča od 1500 do 2000 eura. To su, kaže, objektivne cijene čistokrvnih pasa tih pasmina s pedigreom te upozorava da manje može stajati samo štene bez rodovnice ili s falsificiranom rodovnicom.

Da uzgoj pasa nije uvijek profitabilan posao ako se radi po kinološkim pravilima potvrđuje i Miroslav Bedeković, jedan od vlasnika uzgajivačnice dobermana “Best of Island” i predsjednik Doberman kluba Zagreb. Uzgojem dobermana bavi se 18 godina i tek je nedavno, kaže, postigao kvalitetu uzgoja kakvoj je stremio te prihode s kojima donekle može živjeti od uzgoja. Nekad se uz kinologiju bavio elektronikom, a i danas dio prihoda dobiva od ugostiteljskog objekta kojeg je vlasnik.
“Svaki odlazak na izložbu vlasnika psa stoji barem 300 eura, a one se odvijaju gotovo svaki vikend. Nagrade nisu novčane, samo dižu cijenu psa odnosno parenja i njegova budućeg legla”, rekao je Bedeković.

Na zagrebačkoj izložbi Bedeković je sudjelovao s čak 13 pasa, a prošle je godine šestero njegovih dobermana ušlo u finale Svjetskog prvenstva u Mađarskoj. Broj uzgajivača pasa u Hrvatskoj je, priča, drastično pao u odnosu na kraj ‘80-ih, kada se on počeo time baviti, što objašnjava sve višim kriterijima u tom poslu. “Svaka pasmina neprestano napreduje i standardi se stalno mijenjaju, tako da čistokrvni psi sve više teže savršenstvu. Zbog toga ih je sve teže, ali i skuplje uzgajati”, rekao je Miroslav Bedeković. “Šampion se stvara od malih nogu. Na izložbama ja prezentiram tog psa te financiram parenje i određujem s kim će se pariti kako bi se održala kvaliteta uzgoja. Ženka se šteni kod mene i iz tog legla vlasnik dobiva jednog štenca. Trebalo mi je 17 godina da dobijem kvalitetnu krv, vrhunsku liniju tih pasa, i na taj način kontroliram što se s tim štencima događa i da li se kvaliteta održava. Zato im cijena i jest tolika, jer kupac za godinu dana dobije ono što sam ja postizao 17 godina.”

Cijena dobermana iz njegove uzgajivačnice je od 1000 do 1500 eura. Bez obzira na visoku cijenu, Bedeković je, tvrdi, vrlo izbirljiv kad treba prodati štene: “Ne dolazi u obzir da štene prodam nekome tko treba psa čuvara, niti nekome tko planira psa držati na lancu. S potencijalnim kupcima prvo popričam, da vidim zašto žele psa i zašto su se odlučili za ovu pasminu. Osim toga, nisu svi psi u leglu jednaki, uvijek jedan ili dva dominiraju i takve ne mogu dati nekome mirnog karaktera. Temperamentnijim ljudima trebaju i temperamentniji psi.”

Kada je riječ o pripremama za izložbu, priča Bedeković, psi se moraju dovesti u savršenu formu. Mjesec dana prije izložbe pse počinje kvalitetnije hraniti i češće istrčavati. Za to postoje i fitness sprave za pse, slične pokretnim trakama za trčanje u klasičnim teretanama. Uoči izložbe, dodaje, psa treba dodatno motivirati, odnosno posvetiti mu više pažnje i nagrađivati ga. Bedeković se ne slaže s mišljenjima onih koji tvrde da su izložbe pasa maltretiranje životinja te tvrdi da “psi uživaju u tome jer će sve učiniti za svog vlasnika ako se prema njemu dobro odnosi”.

Televizijski voditelj Oliver Mlakar i njegova supruga Dunja 25 godina iz hobija se bave uzgojem njemačke pasmine patuljastih šnaucera. Sve to vrijeme njihovi psi neprestano osvajaju nagrade i šampionske titule na izložbama pasa u Hrvatskoj i svijetu, a na kupnju štenaca iz njihova uzgoja nerijetko se čeka i do dvije godine. No bračni par Mlakar i danas tvrdi kako nisu tipični uzgajivači pasa jer ne proizvode štence kako bi na njima zaradili. Iako na samoborskom imanju Mlakara katkad živi i desetak pasa, zna se dogoditi da njihove kujice nekoliko godina nemaju ni jedno leglo. Mlakari ne inzistiraju na novim štencima, nego svoje šnaucerke daju pariti isključivo kada sami smatraju da je to potrebno.

Dunja i Oliver Mlakar toliko su posvećeni svojim psima da su se iz središta Zagreba preselili u Molvice kraj Samobora kako bi njihovi psi mogli slobodno trčati po velikom dvorištu, a osim toga i često putuju na izložbe.

“Nije tu riječ samo o vođenju pasa na izložbe nego o upoznavanju novih ljudi, upoznavanju svijeta i druženju s onima koji razmišljaju poput nas. Sa psima smo proputovali cijelu Europu i to nas i dandanas toliko veseli da smo jednako uzbuđeni prije svakog puta. S nekim ljudima koje smo tako upoznali ne družimo se samo na izložbama nego se često i privatno posjećujemo, pa ćemo i za vrijeme Euro Dog Showa ugostiti prijateljicu iz Danske kod koje smo mi lani gostovali i jedan bračni par iz Italije”, rekla je Dunja Mlakar koja je prošle godine na međunarodnoj izložbi u Njemačkoj iz ringa sa svojim šnaucerom išetala kao vlasnica najljepšeg psa manifestacije. Papar-sol šnaucer imena After Eight de Illyria tako je postao pobjednik najuglednije svjetske specijalizirane izložbe šnaucera i pinčeva.

Prije samih izložbi psi Dunje i Olivera Mlakara ne prolaze nikakve posebne pripreme jer na izložbe idu često pa su uvijek u najboljoj formi. Šišanje i trimanje nužno za tu pasminu Dunja Mlakar radi sama. Posebne dresure također nema jer su se psi Mlakara, kako oni kažu, već odavna naučili na putovanja automobilom, gungulu na izložbama, ringove, boksove i sve s čim se susreću izložbeni psi.

Crni ruski terijeri jedna su od najrjeđih pasmina u Hrvatskoj. Ti veliki, pokatkad i 70-ak kilograma teški obrambeni psi potječu iz Rusije, no pouzdaniji detalji o njihovu podrijetlu i danas su nepoznati. Razlog tomu je činjenica da su crni ruski terijeri nastali za potrebe ruske vojske i policije te KGB-a, pa malo tko zapravo zna koje su sve pasmine križane kako bi se na kraju dobio, po mnogima, jedan od najpouzdanijih, najinteligentnijih i najstabilnijih obrambenih pasa današnjice.

Troje velikih ljubitelja te pasmine, Zagrepčani Željka Bišćan, Miroslav Krušlin i Tajana Bašić, posljednjih su godina postali veliki prijatelji upravo zahvaljujući crnim ruskim terijerima. Tajana Bašić priznaje da je njen život potpuno podređen njenom psu.

“Nikita je postala središnji dio mog života i nije me sram priznati da je ona sinonim za razmaženog psa. Sa mnom ide doslovce svuda i neprekidno je u šetnji i u parku iako pred kućom ima veliki vrt. Zbog nje sam na ljetovanje počela ići u post sezoni, a i tada odlazimo na divlje plaže kako bi se Nikita mogla dobro iskupati”, ispričala je Tajana Bašić. Na pitanje što je to tako fascinantno u crnim ruskim terijerima da je po jednog otišla čak u Rusiju odgovara: “Mi vlasnici tih pasa katkad se pomalo i bojimo pričati koliko su ti psi posebni, jer nas drugi ljudi počnu gledati u nevjerici. No reći ću da je riječ o neopisivo pametnim psima koji se odlikuju snažnom moći zapažanja i procjenjivanja situacije, ljudi i drugih pasa. Zanimljivo je da, iako su jako temperamentni, u kontaktu s drugim psima i ljudima smireni su i općenito vrlo stabilni. Unatoč njihovoj veličini, spretnosti i eksplozivnoj snazi oni ne napadaju osim ako brane vlasnika ili svoj posjed. Taj pas vlasniku ulijeva veliku sigurnost jer znate da će vas u svakom trenutku moći obraniti, ali da je istodobno odmjeren u svojim reakcijama i da neće napraviti nikakav incident.”

NAJLJEPŠI DALMATINCI Damir Skok proglasio je na Euro Dog Showu 2007 najljepše europske dalmatince na specijalnoj izložbi te autohtone hrvatske pasmineTajana Bašić u razgovoru priznaje da nije osobita ljubiteljica izložbi pasa, ali na njih je išla zbog obaveze prema ruskim uzgajivačima. Nikita je tako u protekloj godini bila na tri izložbe, dvije CACIB-a i jednoj CAC-a, koje su bile preduvjet da osvoji takozvani mladi šampionat Hrvatske u ljepoti. Tajana Bašić danas sumnja da će Nikitu i dalje voditi na izložbe. Priznaje da je jedan od razloga za to i živost njezine ruske terijerke koja, kako kaže, jednostavno ne uživa u gunguli tipičnoj za takva događanja. Osim toga, kada je riječ o ruskim terijerima u Hrvatskoj, Tajanu Bašić ljuti što ih se, kako kaže, pokušava prikazati kao pretjerano agresivne pse: “Zbog priče o KGB-u u Hrvatskoj te pse kupuju nekakvi čudni ljudi koji od njih žele napraviti opasne bodyguarde koji će drugima biti nekakva prijetnja u njihovim dvorištima. Njihovo poticanje agresivnosti tih pasa nije u skladu s pasminom i to je ono što mi najviše smeta jer, na žalost, zbog takve fame crni ruski terijeri često odlaze u ruke krivim ljudima.”

S tim se slažu Miroslav Krušlin i Željka Bišćan, dugogodišnji prijatelji koji su na imanju u Stubičkim Toplicama zajednički osnovali jednu od rijetkih specijaliziranih uzgajivačnica crnih ruskih terijera u Hrvatskoj. Ondje je prije nešto više od pet tjedana njihova terijerka Wendy okotila čak 10 štenaca, što je i prvo leglo crnih ruskih terijera uzgajivačnice “Heart For You”. Prvog štenca kupili su u Finskoj i nazvali Don. Kada je s prijateljem Miroslavom jednog predvečerja šetala jednim zagrebačkim parkom, Don je, veli, prvi put u životu zastao kod dvojice mladića i ozbiljno zarežao na njih.

“Prekorili smo ga, a on je unatoč tome još jednom zarežao. Nismo znali zašto pa smo nastavili dalje. Don je zaostao za nama, pa ga, kada smo se u povratku opet približili toj dvojici, nije bilo na vidiku. Dva mladića su tada krenula svaki svojom stranom nama u susret i u polumraku nas počeli okruživati. U tom trenutku Don je dojurio k nama i mladići su naglo odustali od svoje namjere”, ispričala je Željka Bišćan uvjerena da je njezin pas te noći prepoznao lopove i prije nego su oni pokušali napasti nju i njezina prijatelja u parku u kojem takvi napadi nisu rijetkost.

“Kujicu Wendy nabavili smo prije tri i pol godine u Varšavi, a Hearta, koji sada ima dvije godine, kupili smo u Moskvi. Oni su upravo dobili deset visokokvalitetnih štenaca, što je zapravo i prvi korak u našem uzgajanju te pasmine”, rekao je Miroslav Krušlin. On i Željka Bišćan kažu da izložbe pasa imaju svoj smisao. Na njima se vidi i potvrđuje kvaliteta uzgojnog psa i kontinuitet njegove kondicije. Stoga izlažu svoje pse kako bi potvrdili njihovu kvalitetu, a time i kvalitetu svojeg uzgoja. Do sada su, što s Wendy što s Heartom, bili na dvadesetak izložbi u Hrvatskoj i okolnim zemljama. Na njima su osvojili brojne nagrade i nominacije koje su do sada rezultirale osvajanjem šampionata Hrvatske i BiH te otvaranjem šampionata Slovenije i međunarodnog šampionata.

Rastužuje ih, kažu, što i kod nas kao i u svijetu postoje oni koji pse na izložbe vode radi svog vlastitog dokazivanja, ali i činjenica da se neki uzgajivači prema svojim psima odnose nimalo pohvalno: “Žaloste nas postupanja nekih inače poznatih uzgajivačnica koje pse proizvode kao da su komadi cigle, drže ih u boksovima po cijele dane i ne brinu se o kvaliteti njihova života. Nedavno smo čak i udomili odraslog crnog ruskog terijera kojega je jedna uzgajivačnica odbacila zbog displazije kukova i dala nekom preprodavaču. Pas je bio vrlo zapušten, prljav i izgladnio, sama kost i koža. Visokokvalitetni čistokrvni psi u nekim uzgajivačnicama često prolaze puno gore od pasa u azilima”, zaključili su Željka Bišćan i Miroslav Krušlin.
Umirovljenica Mirjana Vasiljev posljednjih 16 godina uzgaja tornjake, koji su tek ove godine službeno priznati kao hrvatska i bosanskohercegovačka autohtona pasmina. Zbog toga im je cijena od oko 300 eura još uvijek niska u usporedbi s drugim čistokrvnim psima, jer tu pasminu još treba standardizirati strožom kontrolom uzgoja. Mirjana Vasiljev uzgojem pasa bavi se već 30 godina, a prije tornjaka je uzgajala velike crne šnaucere i srednje crne pudle. Jedan je od prvih uzgajivača tornjaka u Hrvatskoj.

“Početkom ‘90-ih ostala sam bez šnaucerice, a pudla se razboljela i trebala sam uzeti nove pse. Tad sam čula za tornjake i, iako nisam voljela dugodlake pse jer sam živjela u stanu u Zagrebu, zainteresirali su me. Odselila sam se na selo i počela ih uzgajati. Tada se na tu pasminu, s obzirom na to da nije bila priznata, gledalo kao na obične džukce. Mene su zaintrigirali baš zato što su prirodna pasmina, koja nije nastala križanjima poput većine. U međuvremenu je počeo rat i štence tornjaka je uzimala vojska, međutim to je propalo jer su oni pastirski psi, navikli na slobodu i velike prostore, a ne na strogu dresuru. Za tu pasminu se pokušavalo napraviti standarde još ‘70-ih, što se nastavilo i 80-ih i ‘90-ih. No to je sve ostalo na pričama, nije se vodila kontrola s kim se pare, a tornjacima nisu dali ni da hodaju po izložbama. Postupno smo nas nekoliko uzgajivača približili ljudima te pitome i miroljubive pse, a mnogima je tada puno značilo to što su to hrvatski psi i s vremenom ih je bivalo sve više.”

Mirjani Vasiljev trebalo je, priča, 15 godina da postigne uzgojnu liniju kakvu sada ima, a njezin mužjak Tor aktualni je šampion Hrvatske i BiH. Iako imaju dugu dlaku, pripreme tornjaka za izložbu, kaže, nisu zahtjevne. “To su psi koji ne mogu živjeti u stanu, pa nema opasnosti da im centralno grijanje uništava kvalitetu dlake. Treba ih, naravno, kvalitetno hraniti, ali ne visokokaloričnom hranom jer to nisu psi koji mnogo trče nego moraju puno hodati. Ne treba ih ni često kupati jer su prirodno čisti i imaju takvu dlaku da svaka zmazanoća s nje jednostavno spadne - treba ga samo iščetkati. Što se odgoja tiče, treba ga socijalizirati od malena jer je to pas koji ima svoje ja i nema u genima ponašanje na komandu. On je stoljećima bio slobodan na poljima i proći će još vremena dok se genetski ne prilagodi gradu: 15 - 20 godina koliko se uzgaja za to je malo”, ispričala je Mirjana Vasiljev koja veli da, kada je o financijskoj strani uzgoja riječ, od toga ne može živjeti. Od uzgoja, tvrdi, žive samo šverceri i uzgajivači koji svoje pse loše hrane, pare svako tjeranje i drže u boksovima.

Mladi splitski glazbenik Milo Stavros, sin pjevača Jasmina Stavrosa, psima se bavi od djetinjstva. Unatoč tomu što ima vrhunske, dresirane pse iz šampionskih legla, s njima ne odlazi na izložbe. Njegova dva američka stafordska terijera, sedmogodišnji Staky i dvoipolgodišnji Grom, izgledaju i ponašaju se kao pravi šampioni svoje pasmine, no bez nagrade na izložbi službeno to nikad neće postati. Njihov vlasnik priznaje da nimalo ne mari za to: “Ne treba mi naklonost nekog kinološkog suca da bih sebi ili drugima dokazao da su moji psi zaista vrhunski. Bavim se njima zato što ih volim i u njima uživam, a ne zato da bih ih šetao po izložbama, njima se hvalisao i kitio se kojekakvim trofejima. Na izložbama dominiraju ljudi kojima su psi samo objekt za zaradu novca ili pak lutke koje maltretiraju pretjeranim uređivanjima.” Takav stav Milo Stavros izgradio je, objašnjava, još kao dječak. Na njega je utjecalo negativno iskustvo s kinološkim sucima i izložbama pasa na koje je počeo ići još kao 14-godišnjak sa svojim prvim psom, mužjakom Kerry Blue terijera. Riječ je o pasmini koja ni danas nije česta u Hrvatskoj, a ‘90-ih, kada je Stavros svog psa vodio na izložbe, ti su psi bili prava rijetkost.

“Tada je tih pasa bilo dvadesetak u Hrvatskoj, a jedini naš uzgajivač doslovce je imao monopol i suci su nagrade davali isključivo njegovim psima. Nakon petnaestak izložbi shvatio sam da je previše namještaljki, nagradu su nepravedno dobivali uvijek isti ljudi, a ja sam uvijek ostajao bez nje pa tako nisam mogao doći u poziciju da parim psa s kujicom njegove pasmine. Ulagao sam u sve to puno vremena, truda i ljubavi, ali nakon svega sam odustao pa ni danas svoje pse ne vodim na izložbe.”

Stavros se prije sedam i pol godina sprijateljio se s vlasnicima najbolje hrvatske uzgajivačnice stafordskih terijera “Diva Sting” te je iz jednog od njihovih šampionskih legla kupio svog prvog staforda Stakyja. Prije dvije i pol godine od istog je uzgajivača uzeo još jedno štene pa danas u posebnom boksu uz zgradu u kojoj živi u Zagrebu Staky i Grom žive zajedno.
“Stafordi su me oduševili jer kad nešto rade, žele to napraviti do kraja. Njih ne zadovoljavaju polovične polusatne igre i šetnje. Oni su psi nevjerojatne snage i energije koju moraju ispucati da bi se normalno razvijali. Suprotno mišljenjima, oni nisu krvoloci. Riječ je o psima koji su itekako svjesni svoje snage, ali je nemaju potrebu dokazivati napadajući druge pse. To je njihov iskonski karakter, ali naravno da on može biti poremećen ako se vlasnik njima dovoljno ne bavi. Ako staford ne ispuca tu silnu energiju, ako ga se redovno ne istrčava, on postaje nervozan i tada može doći do situacije da se na nekoj livadi počne dokazivati sukobima s drugim psima.” Zato je, dodaje Stvaros, iznimno važno da vlasnik staforda od početka bude svjestan da ima zahtjevnog i moćnog psa i da njegov odgoj i dresuru prilagodi takvom karakteru.

A dresirati psa te pasmine nije lak posao, što priznaje i sam Stavros. Zbog njihova izraženog osjećaja dominantnosti, vlasnik staforda može ga izdresirati tek ako mu, kako se kaže, uspije “slomiti karakter”. “Mora im se pokazati tko je gazda i ne smije mu se dopustiti da se inati i manipulira, a to je strašno teško. Njima u odgoju treba čvrsta ruka, ali ne daj bože u smislu batinanja nego u smislu postavljanja autoriteta. Vlasnik tako snažnog psa ne smije si dopustiti da ga ovaj ne posluša kad mu nešto naredi. Uspostavljanje takvog odnosa sa stafordima naporan je i katkad mučan posao, ali kad jednom uspostavite pravila ponašanja, ona traju zauvijek”, objasnio je Milo Stavros kojem je to, čini se, pošlo za rukom.

Cijelo vrijeme razgovora na jednoj trešnjevačkoj livadi punoj drugih pasa njegova dva staforda gledaju samo svog vlasnika i u trenu reagiraju na svaku njegovu naredbu. Umaraju se tek nakon sat vremena neprestanog trčanja. Takav trening njihov im vlasnik priušti bar dva puta dnevno. Ujedno priznaje da u odlasku u šetnje možda uživa i više od svojih pasa.
“Odlazak u prirodu i bijeg iz betona jedan je od glavnih razloga zbog čega uopće imam pse. Kad god imam vremena, odvedem ih na nekoliko sati nekamo u šumu, na planinu ili livadu, da mogu nesmetano trčati, a u isto vrijeme ja punim baterije i odmaram se od gradskih gužvi”, zaključio je Milo Stavros.