GÉRARD DEPARDIEU i Cécile de France kao ljubavni par Prije koju godinu našao sam se na T-Comovu svečanom domjenku u bivšoj sokolarskoj zgradi, nekadašnjem plesnjaku preko puta HNK, gdje su okupljene yuppieje i sredovječne poslovnjake trebali zabaviti Massimo Savić i Gabi Novak uz pratnju orkestra Matije Dedića. No samozadovoljnoj gomili u odijelima i kravatama do Massima i Gabi bilo je koliko do lanjskog snijega, okrenuli su im leđa i prepustili se “ugodnom čavrljanju“. Iznervirani Massimo nakon nekog vremena kriknuo je u mikrofon: “Hej, ljudi, ovo je Gabi Novak!“, aludirajući na zvjezdani sjaj legende zabavne glazbe s ovih prostora, ali sve što je postigao bilo je da se nekoliko glava okrenulo i vjerojatno upitalo - što ovaj tip hoće? I tako su se Massimo i Gabi morali pomiriti s općom ignorancijom koja je pratila njihov nastup te ga odraditi kao gažu dostojnu provincijskih zabavljača, pri čemu im je vjerojatni pozamašni honorar ipak mogao pružiti neku utjehu. Protagonist filma “Kad sam bio pjevač“, Alain Moreau (utjelovljuje ga Gérard Depardieu), nema tih problema.

U francuskom provincijskom gradiću on sa svojim sastavom nastupa na plesnjacima za ljude koji su odavno prerasli dob za odlazak u disko i među kojima se mnogi s nostalgijom sjećaju zlatnog doba šlagera i Sanrema. U kasnim pedesetima, povećeg trbuha, ali uredan i njegovan, Moreau uglavnom pjeva za vlastite vršnjake i vršnjakinje koje ga prepoznaju na ulici i nerijetko traže autogram, no njegovi dometi uvijek su ostali u lokalnim okvirima i, za razliku od Gabi Novak, nikad nije upoznao dane slave. A što je stariji, sve se više suočava s angažmanima poput nastupa uz matricu u staračkim domovima ili onih gdje funkcionira kao glazbena dekoracija na ručkovima u “finim“ klubovima, gdje nitko ne obraća pažnju na njega. Nije mu ugodno, ali gaže odrađuje profesionalno i s dignitetom, jer kako zvijezda nikad nije bio, ne osjeća onu vrstu frustracije s kakvom su se na T-Comovoj proslavi morali suočiti Gabi i Massimo. Alain Moreau blag je čovjek svjestan svojih prednosti i nedostataka, a onda, kad to možda više nije očekivao, dogodi mu se ljubav. Ona prava, radosna, zanosna, koja čovjeka podiže iznad zemlje, a izvor joj je, sasvim logično, u svježem i privlačnom biću koje zrači - mladoj ženi dječački kratke kose, velikih, intenzivno plavih očiju i lijepo izrezanih usana, u najboljoj francuskoj tradiciji samosvjesno-lomljivo-zagonetne žene-djeteta. Pomalo nalik istoimenoj nesretnoj junakinji Hitchcockova “Psiha“, Marion (Cécile de France) agentica je za iznajmljivanje i prodaju nekretnina, tridesetak godina mlađa od Alaina, koji ju ipak uspije šarmirati na jednom svom nastupu, iako se u početku činilo da kod nje nema nikakve šanse.

Iste noći njih dvoje završe u krevetu, ali bez brige - ovo nije još jedna neuvjerljiva priča u kojoj starčići poput Jeana Gabina, Johna Waynea ili Seana Conneryja s lakoćom osvajaju srca djevojaka koje bi im mogle biti kćeri i unuke (jasno, većina tih priča nije afirmirala snagu ljubavi koja ne poznaje biološke granice, nego je kanonizirala patrijarhalno-gerijatrijsku društvenu i erotsku moć starih nad mladima, podjednako djevojkama i mladićima, a u podtekstu su mogle sadržavati i kriptoincestuozne tonove po liniji otac - kći). Depardieu ovdje nije ikona koja glumi samu sebe poput Gabina, Waynea ili Conneryja (gledateljima je velika disproporcija u godinama erotskih protagonista lakše prihvatljiva ako muški dio para utjelovljuje glumačka legenda), premda je činjenica da junaka tumači “karizmatična“ glumačka osobnost, naravno, implicitno prisutna, no nimalo ne opterećuje narativ utezima izvanfikcijskog svijeta. Dakle, Alain i Marion provedu noć zajedno, ali ujutro ona odlazi bez pozdrava, očito shvativši čitavu stvar kao jednokratnu avanturu. Alain, međutim, dotaknut trakama ljubavi, ne pristaje na ulogu ljubavnika za jednu noć, povrijeđen je, ali i odlučan da pronađe Marion, da uspostavi neki odnos s onom za koju mu je srce zakucalo kao možda nikad od davnih dana rane mladosti. A odnos koji to dvoje usamljenih, istovremeno samosvjesnih i ranjivih ljudi mogu uspostaviti jest onaj što se kreće rubom prijateljstva i ljubavi, sklizne u tek profesionalno motivirano poznanstvo (Alain traži novu kuću, a Marion mu pokazuje raspoložive nekretnine), onda se opet uspne do bliskosti srodnih duša, ali nikako da zadobije cjelovitost. Presudnu ulogu u njemu ima Marion, mlada i privlačna, ona određuje stupanj distance i prisnosti, odlučuje o vrsti i intenzitetu relacije, o onom što želi, a što ne, no o tome ni sama ne može donijeti konačan sud.

Mogućnost i priroda erotskog odnosa mlade žene na pragu tridesetih, koja iz mladalačkog ulazi u rano srednje životno razdoblje te se suočava s novim stanjem stvari (znakovito je da je s društvom počela svraćati na plesnjake za sredovječne i starije parove, a tu je i sinčić iz propale veze za kojeg se skrbi) i muškarca na izmaku sredovječnosti, koji više nije predaleko od stanovnika staračkih domova kojima povremeno pjeva - to je tema trećeg cjelovečernjeg filma ne odviše poznatog 35-godišnjeg scenarista i režisera Xaviera Giannolija.

Giannoli svom predmetu prilazi ozbiljno, ne zanima ga ni artificijelni pristup u kojem bismo protivno intuiciji i zdravom razumu trebali povjerovati da se rasna mlada žena može poput djevojčice zaljubiti u muškarca na rubu prve starosti, pri čemu taj muškarac ne izgleda kao Robert Redford ili Al Pacino, što bi bacilo drukčije svjetlo na čitavu stvar, a još manje je zainteresiran za “realnije“ varijante u kojima tzv. sponzoruše ulaze u erotske aranžmane iz čiste financijske računice. Giannolija zanima ljubav, ali u specifičnoj složenosti kad je riječ o protagonistima koje razdvaja ponor godina. Jer svaka čast svježini srca i duha, ali ignorirati u takvom odnosu faktor biologije, kako se to, s implicitnom perverznom nasladom, znalo činiti u klasično kinematografsko doba Amerike i Francuske, bilo bi krajnje neozbiljno.

CÉCILE DE FRANCE I Mathieu Amarlic u filmu 'Kad sam bio pjevač'A u Giannolijevu filmu, kako maloprije natuknuh, ne radi se samo o radu biologije, nego i o fizičkoj ljepoti: Alain Moreau nije samo dvostruko stariji od žene u koju je zaljubljen, on je i čovjek velikog trbuha, izrazitog nosa, po iole standardnijim kriterijima lišen svake značajnije tjelesne privlačnosti. Rekoh već da Depardieu u ulogu ne unosi, barem ne eksplicitno, vlastitu karizmu, kako to npr. redovito čini Jack Nicholson i tako si i u osmom desetljeću života osigurava seksepil, pa ni s te strane nema pomoći. Alain Moreau isključivo unutarnjim sadržajem, svojim senzibilitetom, dostojanstvom i dobrotom može privući Marion. No koliko god sadržaj oplemenjivao oblik, duša sublimirala tijelo, združeni rad velike dobne razlike i fizičke osrednjosti za mlađi i privlačniji dio para silna je prepreka u mogućnosti postizanja posve prodornog i cjelovitog erotskog osjećaja. Marion nesumnjivo osjeća za Alaina, svjesna je svih njegovih vrlina, drag joj je i voli ga, ali to je ona vrsta ljubavi u kojoj prijateljski osjećaji dominiraju nad erotskima, što nije najbolja osnova erotskog ljubavnog odnosa.

Pošten pristup temi velike dobne razlike između ljubavnih partnera rijedak je, i za to Giannoliju treba odati priznanje. Ovaj osvajač Zlatne palme, ali za kratki igrani film (“Intervju“ iz 1998.), odličan je i u tretmanu glumaca, njegova kamera zaljubljena je u lijepo lice Cécile de France i film od toga mnogo dobiva, a poseban bonus je izbor pjesama, među kojima su i takvi biseri kao što je Gainsbourgova “L’anamour“ te Mogolova i Lunerova “Una lacrima sul viso“ u neponovljivoj izvedbi Bobbyja Sola. Giannoli ima osjećaj za delikatnost odnosa koji opisuje, kreirao je i nekoliko vrlo dojmljivih prizora, no u cjelini njegovu ostvaraju nedostaje ekstraordinarniji oblikovno-stilski dodir koji bi film iz sfere poštovanja dostojnog prenio u sferu izvanrednosti. “Kad sam bio pjevač“ solidan je rad u kojem je sve na svojem mjestu i kakvim bismo bili silno zadovoljni da je nastao u hrvatskoj kinematografiji, ali od rijetkih francuskih filmova koji zalutaju na naš repertoar očekujemo još više.