Objavljeno u Nacionalu br. 604, 2007-06-12

Autor: Dean Šoša

VIDEO

Izbori za šefa mafije

'APARTMAN' je gangsterska drama o izborima u ogranku honkonške mafije i brutalna alegorija o temelju demokracije

SUKOB DVAJU klanova događa se na ulicama Hong KongaSUKOB DVAJU klanova događa se na ulicama Hong KongaAmerički blockbusteri poput trećih “Pirata s Kariba“ ili “Čovjeka-pauka“ prikazuju se često usporedo u našim i stranim kinima, ali kad su u pitanju zanimljivi neamerički filmovi, za svijetom najčešće kaskamo godinama. Tako su, recimo, “Izbori“ glasovitog honkonškog redatelja Johnnyja Toa, snimljeni 2005., u hrvatskim kinima prikazani tek prije nekoliko mjeseci, na drugoj Reviji azijskog filma, iako je To u međuvremenu snimio njihov nastavak, još dva cjelovečernja filma i trećinu “Tie saam gok“, čije su preostale dijelove režirali Ringo Lam i Tsui Hark.

Domaći kino repertoar uistinu nije bio življi još od kraja 80-ih, ali u posljednjih desetljeće i pol, ne računamo li dvije “Revije azijskog filma“, u kinima je prikazano manje dalekoistočnih ostvarenja nego što ih je samo To režirao. Sudeći prema slaboj posjećenosti nedavne, vrhunskim filmovima krcate druge “Revije“, situacija će biti još gora.

“Izbori“, koji su ovih dana napokon stigli u videoteke, prvorazredna su honkonška roba, gangsterska drama prikazana u službenoj konkurenciji u Cannesu i nagrađena ključnim filmskim priznanjima u domovini. Njihov početak, kad se djeca i žene mafijaša zabavljaju dok oni razgovaraju o poslovima, asocira na nezaboravni početak Coppolina “Kuma“, dok završna sekvenca ribolova na rijeci priziva u sjećanje Tadićev “Ritam zločina“. Vrlo dobar film čiji ćete nastavak smjesta poželjeti naručiti preko interneta.

Tema filma su redoviti izbori u jednom ogranku honkonške Trijade, tijekom kojih se tradicionalno bira šef mafije, na mandat od dvije godine. Kandidati Big D (Tony Leung Ka Fai) i Lok (Simon Yam) nastoje osigurati glasove starih glasača potkupljivanjem, obećanjima i prijetnjama. Prvi, psihopatski nastrojen nasilnik, nudi im mladost, prodornost i nove ideje, dok drugi, obiteljski tip i samohrani otac jednoga dječaka, nudi sigurnost i tradicionalnost. Nakon što Lok osvoji većinu glasove, Big D se pobuni i izazove sveopću strku, uzbudivši svojim djelovanjem čak i policiju, koja ne dira mafijaše, sve dok njihove unutarnje borbe ne iziđu na ulicu.

Johnny To osmislio je “Izbore“ kao alegoriju na način funkcioniranja suvremenog kapitalističkog društva. Iako se u filmu bira novi šef mafije, nije teško pročitati da To cilja puno dalje od mafije i analizira prirodu svih izbora.

Baveći se kupovinom glasova, lobiranjem, prijetnjama i krvavim sukobima dvaju ogranaka jedne Trijade, To zapravo analiza temeljnu instituciju na kojoj počiva demokracija. Alegorija je iznimno brutalna i efektna i gledatelji koji još uvijek dvoje ima li smisla izlaziti na sljedeće parlamentarne izbore nakon Toova filma komotno mogu ostati kod kuće. Nažalost, ispod fascinantne značenjske “nadgradnje“ filma ne kriju se dovoljno čvrsti narativni i redateljski temelji. Prije svega, priča “Izbora“ nije baš najsretnije ispričana. Nakon gledanja u kinu žudno sam iščekivao DVD izdanje kako bih provjerio jesu li neka nerazumijevanja rezultat moje kronične nesposobnosti brzog razaznavanja desetaka različitih istočnjačkih fizionomija ili Toova narativnog nemara. Čini mi se da je krivac ipak To. “Izborima“ očajnički fali neka od lekcija koja je Hitchcock rado dijelio sugovornicima poput Truffauta, koje se tiču izbjegavanja neumjerenog uvođenja novih motiva i likova te gomilanja imena koja će slika tek kasnije pokazati. Toov film muku muči upravo s takvim zanatskim propustima a teškoj prohodnosti kroz priču dodatno kumuje i pretjerano mračna kamera Siu-keung Chenga (također snimio i Toove “Vijesti dana“), koja umjesto željenog umjetničkog efekta filmu donosi tek dodatni narativni kaos.

Nakon godina podcijenjenosti honkonške kinematografije i žanrovskog filma uopće lijepo je da najprestižniji festivali poput Cannesa u program ponekad uvrste i jedne “Izbore“, no treba biti pošten i reći da je publicitet koji su u kulturnom establishmentu dobili “Izbori“ više rezultat pomame koja posljednjih godina vlada za azijskim kinematografijama negoli iskrenog interesa festivalskih krugova za ovakve filmove. Da ih je umjesto Kineza snimio neki američki redatelj, smjestivši radnju u Chicago ili Los Angeles, “Izbore“ bi izbornici Cannesa odbacili s prezirom i ostavili žanrovskim zanesenjacima, kojima su ponajprije i namijenjeni.

Apocalypto

Nakon “Apocalypta“ može se reći da je Mel Gibson izrastao u jednog od najintrigantnijih autora suvremenog američkog filma. Njegovi darvinistički stavovi i neviđen prezir prema civilizaciji nisu baš svima po volji, ali redatelj ih ovaj puta u film ugrađuje uistinu briljantno. Majstorski režiran i okrutan poput prirode u kojoj se događa, povijesni triler “Apocalypto“ vraća nam davno izgubljenu vjeru u mogućnost filmskog medija da transponira gledatelje u daleka vremena i svjetove. Previše “desno“ da bi osvojio Oscare i prestižne festivale, čak i da nije bilo Gibsonova pijanog antisemitskog istupa, “Apocalypto“ je jedan od najuzbudljivih i najoriginalnijih povijesnih filmova uopće, nakon kojega žanr više nikada neće biti isti.

Kraljica

Poput svih ostalih filmova nominiranih ove godine za Oscara, i doku-drama “Kraljica“ Stephena Frearsa bolja je od nepotrebnih Scorseseovih “Pokojnih“. Decentno bilježeći odnos Tonyja Blaira i kraljice Elizabethe II. u doba Dianine pogibije, Frears stvara začudno, duhovito i slojevito djelce o odnosu tradicije i suvremenosti, prirodi vlasti i medija. Igrani dijelovi filma, protkani suptilnom ironijom, toliko su životni i uvjerljivi da se dokumentarne snimke medijskog oplakivanja princeze Diane doimaju lažnima. Da je Helen Mirren genijalna glumica, znalo se davno prije “Kraljice“, no hitno treba revalorizirati opus Stephena Frearsa, odličnog britanskog filmaša koji se unatoč brojnim vrhunskim djelcima rijetko spominje kao značajan autor.

Obučena da ubije

Dok se na kioscima prodaje “Lice s ožiljkom“, u videotekama se napokon pojavio još jedan klasik Briana De Palme. Danas, kad je oponašanje u teoriji odavno zamijenjeno pojmovima “citatnost“ i “metafilmičnost“, De Palmino zagledavanje u opus Alfreda Hitchcocka, svojedobno nominirano za 3 zloglasne Zlatne maline, ne može se okarakterizirati drukčije nego kao antologijski prilog filmskoj postmoderni. Da je “Obučena da ubije“ bravurozno režiran film, napet i jeziv nakon više gledanja, mogli smo se bezbroj puta uvjeriti na državnoj televiziji, ali nikada u ovakvoj slici i zvuku. Da sve ipak ne protekne u superlativima, valja reći da DVD izdanje antologijskog De Palmina filma nema ni jedan jedini dodatni prilog.

Vezane vijesti

Demi Moore više nije gđa. Kutcher na Twitteru

Demi Moore više nije gđa. Kutcher na Twitteru

Američka glumica Demi Moore, koja je službeno u studenom objavila da se rastaje od Ashtona Kutchera nakon tri godine braka, odlučila je da njezino… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika