Srećko JurdanaLjupki zagrebački park Bundek zamalo je - nakon utakmice Hrvatska - Rusija - dobio i viši društveni smisao kao poprište masovne bitke hrvatskih i ruskih navijača, koji su se mobitelima dogovorili za obračun upravo na toj steriliziranoj cvjetnoj oazi. Prosperitetni Rusi na utakmicu nisu doduše stigli tenkovima nego taksijima (možda se na to lagano trznula Lenjinova mumija), ali naoružanje im je za navedenu prigodu ipak bilo tradicionalno solidno: bokseri, noževi, kvarcom premazane rukavice itd. Mobitelima dogovoriti mjesto i vrijeme za masovnu internacionalnu bitku hladnim oružjem - to još u zagrebačkoj kolijevci nogometa doista nismo vidjeli, i fascinirani promatrač može u opisanome povodu samo uskliknuti staru socijalističku parolu: Tehnika narodu!

Na marginama hrvatske nogometne reprezentacije uočavaju se i drugi nesvakidašnji fenomeni. Njen izbornik Slaven Bilić - na primjer - zarađuje tragično premalo, tako da je u slobodno vrijeme prisiljen reklamirati bulevarske novine, što je u raskošno plaćenoj svjetskoj izborničkoj branši svakako egzemplar. Osim toga, nije više jasno predstavlja li ta reprezentacija državu i naciju, ili trećerazredno pivo koje se preko nje bjesomučno reklamira. Sve upućuje na to da je nacionalni tim zapravo tim pivovare, koja se nasilno identificirala i s njegovim dresovima, i s oznakama državnoga grba, i s navijačkim pjesmama, a pod kontrolu je stavila i nacionalnu televiziju koja je prijenos utakmice Hrvatska - Rusija počela sa zakašnjenjem čekajući da završi idiotska pivska reklama. Takav oblik divljačkoga marketinga, kojem nitko nije u stanju odrediti mjeru, u kojem je nogomet bezrezervno stavljen u funkciju alkoholizma, i u kojem se jedno pivo okusa usporedivog s okusom sibirskoga samogona preko svih medija slobodno predstavlja kao sinonim za nacionalnu vrstu, može se proučavati kao hrvatsko specijalno civilizacijsko dostignuće na planu sporta i zdravlja.

Gdje je nogomet, tu je i Milan Bandić, koji je na spomenutoj utakmici po običaju sjedio uz Vlatka Markovića, ali Bandić je i tamo gdje je tramvaj. Pustio je zadnjih dana u pogon novu ZET-ovu tramvajsku seriju i u tom povodu na ulici otpjevao zagorsku popijevku. Za razliku od pivskih reklama uoči utakmice, televizija je - nažalost - emitirala samo djelić te glazbene točke. Gospodin Bandić koristi svaku priliku za osobnu promociju, ne bez razloga. Trese se nakon SDP-ovih izbora na kojima je doživio debakl. Njegov sukob sa Zoranom Milanovićem postao je - popularno rečeno - transparentan.

Energičniji nego što se očekivalo, Milanović je zadnjih dana u javnosti nastupio sa stavom da Hrvati iz Bosne i Hercegovine ne smiju glasovati na izborima u Hrvatskoj, što je - razumljivo - provociralo oštru kontrareakciju Sanadera i njegovih uzdanika. “Hrvati tisuću godina žive u BiH kao konstitutivan narod”, kaže Milanović, “i tamo se moraju boriti za ostvarivanje svojih građanskih prava.” Njegovoj dedukciji nema se što predbaciti. Na izborima u Hrvatskoj pravo glasa treba imati onaj tko u Hrvatskoj živi, tko u njoj plaća porez i izravno na vlastitoj koži osjeća posljedice blagodati koje mu nude ekipe na vlasti. Taj problem je star koliko i hrvatska mlada demokracija, i Milanović ga je sad prvi put podigao na principijelnu razinu. HDZ-u je odgovaralo maksimalno sudjelovanje Bosanaca i Hercegovaca na izborima u Hrvatskoj, jer njima su mogli prodavati državotvornu nit, a Račan se s time nije želio previše konfrontirati (kao što se, uostalom, nije želio previše konfrontirati ni s bilo čim drugim).

Milanovićevu eksplicitnost na temu glasovanja dijaspore i kvazidijaspore prihvatit će s odobravanjem hrvatski građanski slojevi koje agresivna inkorporacija vanjskoga faktora u hrvatsku internu scenu odavno već iritira, i pripadnici mlađeg urbanog naraštaja koji čini Milanovićevo idejno-političko težište. Za ljude profila srodnog Bandiću, međutim, teza da Bosna nema što tražiti na hrvatskim izborima predstavlja crvenu krpu. Bandić je javno izrazio negodovanje, poručujući kako se o tim stavovima “moralo najprije usuglasiti vodstvo stranke”. I Ljubo Jurčić razmišlja na sličnoj liniji; za njega je o Bosni također potreban “konsenzus”. Može se pretpostaviti da se Jurčić usprotivio Milanoviću slijedeći u prvome redu svoj račanovski instinkt koji mu govori da se prema egzaktnim političkim pitanjima nikada ne treba postavljati otvoreno, a kamoli radikalno. Kod Bandića je vjerojatno stvar za nijansu banalnija: on se interesno i populistički izravno referira na prekobrdsku podršku, i egzistencijalno ga ugrožava svaka ideja koja utjecaj te njegove baze dovodi u pitanje.

Gospodina Milanovića ne treba prihvaćati bez opreza ili zadrške: u svojim uvodnim nastupima najavio je i neke kadrovske promašaje. Sa stavom o dijaspori, međutim, on je otvorio ne samo osjetljivu predizbornu frontu prema HDZ-u, nego i prema silama u SDP-u koje su HDZ-u idejno bliske. Znao je vjerojatno kako će u Bandićevom društvu odjeknuti stav o nužnosti eliminacije bosanskohercegovačkih Hrvata iz hrvatskog izbornog procesa, i u svjetlu te spoznaje njegov istup mogao bi se shvatiti kao početak političke artikulacije raskola koji je na površinu izbio na izbornoj konvenciji. Neki promatrači smatrali su da Milanović u sadašnjoj fazi mora zbog predizbornih razloga izbjegavati bilo kakve sukobe s Bandićem i njegovom strujom. Sam Milanović, međutim, ostavlja dojam da ga ideološko pseudojedinstvo stranke suviše ne opterećuje. Po tome je - nesumnjivo - mlad i moderan, a možda mu to donese i profite.