Zoran FerićZdenka Babić Petričević, zastupnica HDZ-a, u Saboru je uvrijedila zastupnicu SDP-a Milanku Opačić rekavši joj da nema pojma o majčinstvu i ljubavi jer nije rodila svoje dijete, nego odgaja posvojeno. Luka Bebić, koji je predsjedavao saborskoj raspravi, nije se na vrijeme snašao i nije kaznio taj vulgarni ispad koji danas ne samo da ozbiljno šteti stranci zastupnice Babić Petričević, nego i parlamentu i razini parlamentarne rasprave. Ali zato je, čim se stvar zakotrljala u medijima, istupio premijer Sanader rekavši kako bi bilo lijepo da se zastupnica Babić Petričević ispriča zastupnici Opačić. I u ovom slučaju premijer Sanader nalazi se u vatrogasnoj ulozi sprečavajući da te male vatrice, uz velike požare i afere, ozbiljno naškode rejtingu stranke u delikatnom predizbornom razdoblju. Iako je afera s vozačem ministra Kalmete nanijela stranci neusporedivo veću štetu, ispad Zdenke Babić Petričević pokazuje prilično važnu stvar koju je javnost sklona zaboraviti ili potisnuti u drugi plan. A to je da HDZ nije samo premijer Sanader, uljuđeni europski političar velikih sposobnosti uvjeravanja i znatnoga šarma, nego i stotine onih koji europskome glancu usprkos ne mogu promijeniti svoje, najblaže rečeno, primitivne stavove mišljenja, a kako vidimo i istupe. Tko se danas još sjeća don Ante Bakovića i njegovih militantnih pronatalitetnih istupa kojima je i u ono vrijeme više šokirao negoli mobilizirao hrvatsku javnost?

Tko se dobro sjeća svih vulgarnih mačističkih izjava iz redova zastupnika tada vladajuće stranke? Pamtimo li još uvijek idiotske homofobne izjave koje su nas sve zabavljale, kao i teorija o heteroseksualnom svemiru? Vjerojatno pamtimo, ali premijer je svojom pojavom i djelovanjem uspio nešto od toga amortizirati, prigušiti, učiniti manje vidljivim. U principu, za ove Vlade HDZ je bio poprilično lišen vulgarnoga primitivizma koji je krasio istupe zastupnike spomenute stranke u vrijeme kad je prvi put bila na vlasti. Uostalom, prisjetimo se samo da je don Anto Baković bio samo pijun jedne agresivne natalitetne politike koja se poklapala s novonastalom nacionalnom osviještenošću početkom 90-ih. Rađanje je stavljeno u isti koš kao i slušanje “Vile Velebita“ ili mahanje hrvatskom zastavom. I uistinu, priča o hrvatskoj bijeloj kugi i srpskoj, albanskoj ili muslimanskoj dominaciji u broju potomaka urodila je djelomično plodom pa su neki ljudi stvarno pomislili kako bi trebalo imati više djece. Međutim, tada je to zapravo značilo više Hrvata. Bio je to doprinos naciji, narodu, kolektivu, oplođivanje i rađanje pretvorilo se u neku općedruštvenu stvar. U to vrijeme često sam susretao ljude koji su mi govorili: “Što ti još i čekaš? Zašto još nemaš djece?“ Pri tome se onaj bez djece, onaj tko se štiti gumicom ili bilo kojim drugim sredstvom, zapravo proziva kao neka posebna vrsta nacionalnoga izadajice, nekoga tko nije spreman žrtvovati dio svoga života i energije za popunjavanje praznina u ranjenom nacionalnom ponosu jer smo mali narod i mali jezik. Rađanje je bilo svedeno na politički problem i na neki način diktirano od politike. Znalo se da su oni koji imaju više djece bolji Hrvati, da su to osviješteni i požrtvovni ljudi koji naciju ili nacionalno stavljaju ispred vlastitog života. Ili, da su svoj život u stanju upregnuti u jedan takav općenacionalni program.

Natalitetnu propagandnu mašineriju, u koju se logikom svojih vrijednosti i onoga za što se inače bori, uključila i Katolička crkva, naravno, nisu slijedile i odgovarajuće socijalne mjere. O novom i budućem životu sve se više pričalo, a sve se više i očitije zanemarivao onaj već postojeći. Budući ljudi bili su važniji od postojećih. Ljudi su gubili živote u ratu, gubili posao i egzistenciju, tvrtke su propadale ili bile kriminalno privatizirane, a ljudi legalno popljačkani i ostavljeni u siromaštvu. Vrlo brzo ta se natalitetna propaganda pokazala strahovito licemjernom političkom strategijom koja je, začudo, živjela prilično dugo. Jednoj obitelji sa sedmero djece pomagalo se javno, uz kamere i bljeskanje reporterskih aparata, dok je deset drugih obitelji koje nemaju sedmero ni desetero, nego troje ili dvoje djece, grcalo u siromaštvu. To nije samo vrijeme javnoga djecoljublja, to je i vrijeme javne vjere koja se pokazivala i ispovijedala poput partijske pravovjernosti u ranom komunističkom razdoblju. Krunica se tada pojavljivala kao gotovo neizostavni ukras na retrovizorima mafijaških automobila. Čitavo je društvo pumpano licemjerjem, a udio tada vladajuće partije bio je u tome golem.

U međuvremenu iz stranke je ispao Pašalić, ispao je i Glavaš koji je omogućio Pašalićevo ispadanje, učinilo se da je stranka krenula drugim putem. Dobar dio hrvatskih građana barem je mislio tako. Pa i oni koji nikada neće biti HDZ-ovi glasači. Ali ovakvi ispadi simptom su primitivizma, arogancije i vulgarnosti koje se kao znatan potencijal još uvijek kriju u toj stranci i koje vodstvo stranke ni sam predsjednik ne mogu uvijek neutralizirati. Duhovni je to potencijal koji se, čim se političke prilike malo promijene, može eventualno opet pretvoriti u onaj teško probavljivi HDZ s početka 90-ih. Stranka može promijeniti čelnog čovjeka, predsjedništvo, upravna tijela, može promijeniti retoriku, ali ne može sve svoje članove i simpatizere. U tome je osnovni problem. Dobrom dijelu hadezeovaca još je biologija previše važna da bi mogli razmišljati demokratski i proeuropski. Teorija tla i krvi, zemlje i gena, kamenih ili drvenih, svejedno, još vlada mentalnim sklopom dobrog dijela Hrvata koji se vezuju uz vladajuću stranku. Ispadi poput ovoga Zdenke Babić Petričević relativno su slabi simptomi uistinu opasne bolesti.