Srećko JurdanaU trenutku kad su dobroćudni promatrači pomislili da je sa sklapanjem pakta Sanader - Bandić o izgradnji nepotrebne sportske dvorane u Zagrebu definitivno završio još jedan napeti hrvatski politički tjedan, stigle su vijesti o velikome istjerivanju đavola u Hrvatskome fondu za privatizaciju. Nema mira među maslinama, zaključiti će narod. Sedam anonimnih ali poduzetnih političkih privrednika i odvjetnika strpano je filmskom brzinom iza brave, osmoga love. Prije negoli spontano čestita gospodinu Sanaderu na odlučnosti u borbi s korupcijom, svaki oprezniji analitičar domaće zbilje mora razmisliti o pozadinskim nijansama vezanim za fenomen aktualne čistke u HFP-u.

Sanaderu je u adventu izbora nesumnjivo bila potrebna nekakva pozitivna politička senzacija koja bi mogla terapeutski utjecati na loš javni status njegove vlade. U prvome redu, dakle, sam termin objave velike kriminalističke operacije u HFP-u gotovo da je politički znakovitiji od operacije kao takve. Za Sanadera je prije svega važan njezin politički efekt, koji će iz fokusa javne pažnje ukloniti neugodan slučaj Kalmeta i šofer, i druge stvari. Istraga oko malverzacija u HFP-u vodi se navodno već godinu dana, a tek sad je bombastično lansirana u javnost, može se pretpostaviti: i zato što je premijeru esencijalno potreban nekakav predizborni antikorupcijski trijumf i poboljšanje imagea. Zbog istog je razloga, uostalom, on nedavno najavio smanjenje poreza na tisak. Odluka je također za pohvalu, no dobije li Sanader izbore, jasno mu je da uvijek taj porez može vratiti na standardnu razinu.

O. K. Sama činjenica da se neka policijska akcija koristi u predizborne svrhe ne mora toj akciji oduzeti njezinu pozitivnu društvenu vrijednost. Trebalo je - nesumnjivo - napokon zabiti kandže u truli HFP. Kod Sanadera se, međutim, uočavaju određene proceduralne kontradikcije. Sanaderovi istupi u povodu hapšenja u HFP-u ne samo da izravno upućuju na promidžbeni pragmatizam koji toj operaciji daje specifičnu političku intonaciju, nego su i začuđujuće arbitrirajući. Izjavio je kategorički da ministri koji po zadatku nadziru poslovanje HFP-a - ima ih navodno čak četiri - s pljačkom i uzimanjem mita nemaju nikakve veze, kao što nikakve veze s tim nema ni aktualni šef HFP-a (stanoviti Grga Ivezić), koji je pošteđen prosekucije iako su njegovi glavni ljudi u pritvoru. Kako to gospodin Sanader zna? Pa istragu ne vodi on, nego policija i Državno odvjetništvo. Sam je to izjavio na televiziji. Čestitao je agentima koji su se predstavljali kao korumpiranju skloni poduzetnici, i naglasio kako je Vlada umiješana u slučaj isključivo preko kreiranja političkoga i financijskoga ozračja nužnog za realizaciju akcije, i nakon toga je odmah amnestirao, abolirao i izuzeo od bilo kakve odgovornosti svoje najvažnije ljude koje je osobno postavio u HFP.

---

Sanaderov kategorički arbitrirajući istup izaziva nedoumicu prema njegovim stvarnim namjerama. Proglasio je HFP de facto najvećom kriminalnom organizacijom u državi, a u isto vrijeme od svake krivnje oslobodio najvažnije ljude te organizacije. To bi eventualno mogao učiniti državni odvjetnik, premda ni on bez poteškoća i provociranja javnih kritika, a premijer nikako. Potpuno je nejasno kako su to potpredsjednici Fonda mogli en masse namještati natječaje za prodaje tvrtki, fabricirati cijene nekretnina i prilagođavati ih klijentima koji im nude mito, davati u zakup poslovne prostore bez naplate najamnine, voditi sudske sporove oko nacionaliziranih zemljišta i nakon završetka parnice prepuštati ta zemljišta svojim privilegiranim ljudima, a da o svemu tome pojma nema ni osoba koja po funkciji potpisuje sve njihove papire i odluke - tj. predsjednik Fonda - kao ni utjecajni ministri koji poslovanje Fonda izravno nadziru.

Po mišljenju mnogih Sanaderovih političkih oponenata te se priče mogu prodavati maloj djeci. Sanader je otvorio Pandorinu kutiju čiji sadržaj želi zadržati pod kontrolom, ali to nije uspjelo ni mitološkome Epimeteju, pa teško da će i njemu. Zanimljivo je da u Upravnom odboru Fonda djeluje - uz ostale - i Božidar Kalmeta, koji također ni o čemu nije imao pojma, kao što pojma nije imao da se njegov osobni vozač i drugi njemu vrlo bliski ljudi bave ucjenjivanjem i namještanjem državnih poslova. Za jednog utjecajnog ministra, Sanaderova najvažnijeg čovjeka, malo je previše neugodnih stvari o kojima on nema pojma. Ni Ivić Pašalić svojedobno ni o čemu nikada nije imao pojma, i tada su mu neki komentatori postavili logično pitanje čime se on, kao Tuđmanov najvažniji savjetnik, zapravo bavi. Ta obrana ignorancijom paradoksalna je i kompromitantna sama po sebi: ako čovjek na čelu jednoga hijerarhijskoga niza nema nikakvih spoznaja o tome da je taj niz zapravo razgranata kriminalna organizacija, onda je - u najmanju ruku - upitna njegova kvalificiranost za odgovornu dužnost koju obavlja.

Upravo je to ideja na kojoj danas galopira Sanaderova opozicija. Ako ministri nisu krali, odgovorni su zbog nekompetentnosti u razotkrivanju krađe - poručuju iz HNS-a, tražeći da se Vlada povuče. Zoran Milanović smatra da Sanader - mimo svih normi - pokušava politički profitirati na aferi koja pripada u redovan djelokrug rada policije. To je točno. HDZ sad agresivno traži čestitke i hvalospjeve, i kliče sam sebi u trenutku dok su još potpuno nepoznati smisao i dosezi operacije u HFP-u. Ta operacija ima svoju vrijednost: u određenoj mjeri na naciju djeluje katarzično, no hoće li se ona doista proširiti na visoke razine pretvorbenoga kriminala, to ostaje enigma. Sanaderova preliminarna zaštita šefa Fonda i svih s Fondom povezanih ministara sugerira da premijer želi osvojiti publiku na galamu, a zapravo taktizira i razmišlja u prvome redu o sigurnosti vlastite političke infrastrukture.

STUPAC TJEDNA

Boris Maruna

Umro je Boris Maruna, hrvatski veleposlanik u Čileu, pjesnik, javni lik, nesvakidašnja i zanimljiva osoba. Po mladalačkoj sklonosti fremtu usporediv je s ranim drugom Titom, od čijeg je režima još 1960. pobjegao glavom bez obzira. Godinama je živio na američkim kontinentima, u Španjolskoj, i tko zna gdje sve još. Po svjetonazornome opredjeljenju ostavljao je dojam ljevičara desnog profila. Izrazito nacionalno orijentiran, nacionaliste nije trpio. Tuđmanizam mu je organski išao na živce. Bio je humanist i pošten čovjek. Imao je sposobnost brzoga prepoznavanja pojedinih karaktera po sitnim detaljima, karakterističnu za senzibilne i inteligentne ljude. Raspolagao je i zavidnom erudicijom. Moglo se s njim satima razgovarati o raznim temama. Volio se monološki sjećati društvenih značajki zadarskoga zaleđa u kojem je rođen. Iako niz godina fizički bolestan, duhom je uvijek bio mlad i sklon pustolovinama. Već s teškim respiratornim sindromom putovao je po Andama, i nakon toga se tjednima nastojao rekuperirati.
Njegov stih posvećen prvoj ženi od koje se rastao, “Kad bolje razmislim, draga, dvije najgore stvari koje su mi se u životu dogodile bile su ti i Jugoslavija”, mogao bi ući u specijalnu antologiju hrvatske ljubavne lirike. Bio je duhovit, ironičan, otvoren, ponekad epski glagoljiv, ponekad koncizan, uvijek prisan, blag, komunikativan, i neponovljiv. Dragi Boris Maruna.