Objavljeno u Nacionalu br. 606, 2007-06-26

Autor: Srećko Jurdana

SUROVA POLITIKA

Epizodisti su krivi za propast filma

Srećko JurdanaSrećko JurdanaU moralnom društvu odvažnih ljudi - u kakvom živimo - teroristi mogu dijete gotovo nasmrt pretući pred očima tisuća promatrača koji će se praviti da ne vide što se događa, da sebi ne bi slučajno zakomplicirali dan. Trend brutalnih bezrazložnih premlaćivanja u Hrvatskoj i dalje je u uzletu. Na prepunom osječkom kupalištu pomahnitali boksač (Miralem Šehović) tukao je već onesviještenog trinaestgodišnjeg dječaka dok nije pao u komu, i nitko od nazočnih rekreativaca nije se osjetio pozvanim da malome objektu iživljavanja pritekne u pomoć. U Splitu su dvojica bandita palicom teško pretukli dječaka pred njegovom školom. Žrtva se bori za život. U Importanneu kod zagrebačkog kolodvora trojica terorista čovjeka su bez ikakvoga povoda premlatili stolicama i razrezali razbijenom bocom, a u pomoć mu nisu htjeli priteći čak ni dežurni zaštitari, plaćeni za održavanje reda i sigurnosti. Može se zaključiti da život i fizički integritet u Hrvatskoj ne vrijede ni opuška. Egoizam bez premca i ravnodušnost prema nasilju vrijednosti su kojima nas je obdarilo moderno doba. Prije sedamnaest godina bili smo siromašni, ali spremni na žrtvovanje za određena načela. Danas smo siromašni, uz specijalan dodatak da nas žrtvovanje za elementarna humanistička načela zanima koliko i lanjski snijeg.

Ako govorimo o pojedinim značajkama hrvatske kolektivne psihologije, razvoju spomenutog iznimnog egocentrizma nesumnjivo je pogodovao podivljali kapitalizam začinjen prljavom pretvorbom, kakav od 1990. determinira hrvatsko društvo. Vrijednost načela srušio je Tuđmanov režim, koji se sam njih nije pridržavao ni u društveno minimalnoj mjeri, i ono što se u Hrvatskoj na političko-psihološkome planu danas događa - to je zapravo borba za restituciju tih načela, ali na način koji neće strukturalno uzdrmati stupove društva formirane u tuđmanizmu. Aktualna afera oko Hrvatskog fonda za privatizaciju zoran je primjer takvog filistarskog reformističkog pristupa.



Ta afera ne umire s pritvaranjem njezinih selektiranih protagonista. U svojoj supstanci, ona nije mnogo više od Sanaderova predizbornog alibi-poteza. Sanader bi taktički bolje postupio da se nije toliko osobno eksponirao u njezinoj elaboraciji. Njegova medijska agresija odjeknula je loše: nije silazio s ekrana, aktivirao je sve svoje novinarske povlađivače i ulagivače da ga prikažu kao vrhunskoga borca protiv kriminala, i postigao samo to da je većina građana operaciju Fond u anketama doživjela kao hadezeovski predizborni manevar koji neće bitno utjecati na popravljanje opće slike hrvatskoga društva. Stvar je psihološki razumljiva. Premijer je na jednoj strani nastupio kao Eliot Ness koji u državi osobno istjeruje pravdu - i u tom kontekstu, usput rečeno, marginalizira vlastitoga šefa policije, odnosno ministra unutarnjih poslova - a na drugoj stavio je publici jasno na znanje da se akcija ne odnosi na jake političke figure koje već godinama kontroliraju različite segmente hrvatske pretvorbe.

Tko će vjerovati čovjeku koji u borbi protiv kriminala otvoreno nameće diskrecijski pristup i unaprijed iz nje eliminira ciljeve koji za njega mogu biti neugodni? Ne branimo u ovoj analitici poziciju SDP-a, koji Sanadera oštro napada kao blefera. SDP je već imao svoju priliku, koju je ležerno prokockao, što ga dakako ne sprečava da sad traži novu. Pokojni Račan ne samo da ništa nije učinio na planu prosekucije ekonomskoga kriminala izvedenog u tuđmanizmu, nego je pod njegovim blagoslovom izvedeno i nekoliko dodatnih pretvorbenih ili intervencionističkih operacija koje po metodi i financijskome opsegu ne zaostaju za zvjezdanim trenucima Tuđmanovoga determiniranoga kaosa. Ta neslavna konformistička prošlost SDP do određene mjere diskreditira u njegovoj današnjoj kritičnosti prema Sanaderu.

Činjenica je da Sanaderov represivni sustav sad po političkoj odluci nešto pokušava i provodi, no činjenica je i da tu intervenciju kompromitiraju preliminarna ograničenja koja joj je gospodin Sanader nametnuo. “Tri tenora uskoro će dobiti orkestar”, optimistički je nedavno izjavio predsjednik Mesić u kontekstu nastavka operacije Fond, no ako i dođe do toga, prilično je izvjesno da se orkestru neće priključiti dirigenti. Otvoreno rečeno, za likove koji su trenutačno u pritvoru u široj javnosti jedva da je tko čuo. Matanović, Gotovac, Peša, Petlevski, Paradajzer, Piplović itd. - ta imena publici ne znače ništa, iako njih proglašavaju glavnim krivcima za cjelokupnu pretvorbu, to pomalo ostavlja dojam kao da se za propast filma s redateljskom legendom i glumačkim zvijezdama optužuju karakterni epizodisti.

Sanader se, dakle, doveo u položaj filmskoga kritičara koji tvrdi da je Al Pacino bio odličan, i da su scenarij i režija fantastični, ali da film nije postao box-office trijumf zato jer je gledaocima na živce išao Pacinov šofer. Pacinov šofer - prigodna aluzija ili metafora - može publici ići na živce, ali ona je dramski fokusirana na njegovoga gazdu. U aktualnome hrvatskome filmu nije zanimljiv Danijel Miočić; zanimljiv je Božidar Kalmeta. Zanimljivost je svojstvo i privilegij glavnih uloga, a činjenica da se hrvatskoj publici pokušava sad prodati potpuno suprotan dramski pristup, govori ponešto o podcjenjivačkome odnosu scenarista. Suvišno je tu svako daljnje pametovanje. Potpredsjednici Hrvatskoga fonda za privatizaciju i njihova kabala davali su svoje papire na pregled i potpis pretpostavljenome, tj. predsjedniku Fonda koji ih je prosljeđivao na pregled i potpis Upravi i ministrima, koji su ih prosljeđivali na sljedeću instancu, o čemu u ovom trenutku ne želimo spekulirati. U svakom slučaju, pokušaj da se dramska radnja ograniči na špicu filma, djeluje apsurdno.

STUPAC TJEDNA

VLADIMIR PUTIN

U Zagreb je stigao Vladimir Putin, predsjednik Rusije, da s hrvatskom stranom porazgovara o snažnijem otvaranju hrvatskoga investicijskoga tržišta ruskome kapitalu. Posebno je - u tom kontekstu - zanimljiva Družba Adria, još uvijek aktualna iako su je bez pravoga razloga pokušali dokrajčiti razni ekološki lobiji, a osim njih i američki pritisci.
Gospodin Putin moćan je predsjednik, koji Rusiji želi vratiti ili potvrditi njezin imperijalni utjecaj. Nema tu, nažalost, mnogo prostora za ljudska prava. U njegovoj zemlji nekažnjeno se ubijaju novinari koji istražuju malverzacije režima - Ana Politkovskaja i drugi - i Putin mora biti svjestan da se to u svijetu doživljava s gnušanjem. Protivnici režima ubijaju se i izvan Rusije, kao što se vidjelo na slučaju Aleksandra Litvinenka, sadistički otrovanoga polonijem. S gospodinom Putinom svakako se može razgovarati o obostranim interesima, ali mogu mu se postaviti i neka neugodna pitanja o represivnosti njegovoga režima.

Vezane vijesti

Putin idućeg tjedna na turneji po Bliskom Istoku

Putin idućeg tjedna na turneji po Bliskom Istoku

Ruski predsjednik Vladimir Putin posjetit će slijedećeg tjedna Jordan i Izrael, kako bi izložio stajališta Moskve o velikim krizama u regiji,… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika