DAVOR ŠTERN u jednom se trenutku života dvoumio hoće li se nastaviti baviti glazbom ili će se posvetiti struci, ali ga je odgovorio otac koji je silom prilika za života bio glazbenikMario Vukelić, Zagrepčanin koji je 20 godina sudac Visokog trgovačkog sudu u Zagrebu pretprošlog je tjedna u zagrebačkom kafiću Buldog promovirao album “Još samo ovaj put”. Riječ je o kompilaciji na kojoj je dvadesetak izvođača, znanih imena hrvatske glazbene scene, otpjevalo pjesme za koje je stihove i glazbu napisao ovaj pravnik, a na promociji su se pojavili Tony Cetinski, Jasna Zlokić, Zrinko Tutić, Husein Hasanefendić i drugi. Mario Vukelić pokazuje da je na glazbenoj sceni sve više onih kojima glazba nije osnovno zanimanje i svakodnevna profesija. Tako je, primjerice, stihove i glazbu pjesme koja je predstavljala Hrvatsku na ovogodišnjoj Euroviziji napisao jedan menadžer, a prateći bend Dade Topića osnovao je i u njemu na natjecanju u Finskoj svirao predsjednik uprave jedne strane banke u Hrvatskoj.Ta dvojica menadžera, Damir Farkaš i Drago Vidaković, samo su jedni od mnogih hrvatskih liječnika, pravnika, profesora i biznismena koji novac što su zaradili radeći posao za koji su se školovali i koji je njihov glavni izvor prihoda, ne oklijevaju uložiti u financiranje vlastitih glazbenih projekata.

IMario Vukelić, sudac Visokog trgovačkog suda u Zagrebu, već se 20 godina uz pravo, paralelno bavi skladanjem glazbe i pisanjem stihova, a njegove pjesme izvođene su i nagrađivane na gotovo svim domaćim festivalimaako je prvenstveno pravnik, Mario Vukelić gotovo se jednako dugo bavi skladanjem i pisanjem stihova. Njegove pjesme izvođene su i nagrađivane na gotovo svim domaćim i ponekim stranim festivalima, a među ostalima pjevali su ih Ivo Robić, Tereza Kesovija, Ibrica Jusić, Krunoslav Kićo Slabinac, Jasna Zlokić, Mišo Kovač, Tony Cetinski, Massimo Savić i Krunoslav Cigoj. Ovaj zagrebački sudac koji je u svojoj glazbenoj karijeri surađivao i sa skladateljima poput Zrinka Tutića, Đorđa Novkovića, Rajka Dujmića, Nikice Kalogjere, Stjepana Mihaljinca, i koji je 1985. objavio zbirku poezije kaže:

“Ljudi izražavaju sebe na tisuću različitih načina. Za mene su to poezija i glazba. Većinu svojih pjesama stvaram svirajući gitaru pa riječi i glazba nastaju istodobno. Napisana ili ispjevana, poezija je poezija, pjesma je pjesma. Začudili biste se kako neki od tekstova zabavnih pjesama funkcioniraju kao sjajni stihovi odnosno poezija u najboljem smislu te riječi. Moji stihovi su i oslikani. Ivan Lacković Croata i Josip Generalić napravili su slike na teme iz nekih mojih pjesama.” Vukelić nije zajubljenik u glazbu postao slučajno. S obzirom na njegovo glazbeno školovanje sviranja klavira i klasične gitare, s glazbenicima se, priča, družio još od školskih dana. No prvi ozbiljni projekt ostvario je s kompozitorom Daliborom Paulikom i tenorom Krunoslavom Cigojem.

“Naša pjesma ‘Dobro jutro Zagreb’, osvojila je 1987. nagradu na zagrebačkom festivalu. Prvu nagradu na Zagreb Festu ‘89 osvojio sam s pjesmom ‘Kad odu svi’ u izvođenju Jasne Zlokić zajedno s Đorđem Novkovićem, Nikicom Kalogjerom i Željkom Pavičićem. Uslijedila je i nagrada na Splitskom festivalu ‘90. s Terezom i niz nagrada na mnogim festivalima.” Vukelić priznaje kako mu je posebno zadovoljstvo pisati za djecu. Za njih tvrdi da su najiskrenija, ali i najzahtjevnija publika. Tako mu je jedna od najdražih nagrada ona koju je osvojio na Dječjem Zagreb Festu i to s pjesmom koju je otpjevao njegov sin Filip.

“Najveća nagrada je kad osjetite da ste vašom pjesmom nekog dotaknuli. Pjesma vas prepoznaje u drugima i druge u vama. Nepoznati postajete bliski. Najveća nagrada je pjesma”, dodaje ovaj zagrebački pravnik. Kao jedan od svojih najdražih projekata izdvaja pjesmu “Can you close your eyes to me“, posvećenu djeci u ratu, inspiriranu jednom pričom iz Hrvatske.

“Na moje stihove Rajko Dujmić je skladao glazbu, a Jakov Sedlar režirao spot u kojem pjevaju djeca i to na engleskom, njemačkom i hrvatskom jeziku. U spotu smo uz dozvolu Francisa Forda Coppole koristili dijelove filma ‘Apokalipsa sada’, a on je 1991. i kasnije prikazivan na mnogim svjetskim tv-postajama. Kroz priču o stradanju djece poslali smo poruku o ratu u Hrvatskoj i to je ono što za mene ima veliku važnost”, priča Mario Vukelić.

“Biti sudac ne znači samo primjenjivati zakon, već i postupati u skladu s humanim i etičkim načelima. I istodobno biti kreativan. Nije li to i više nego jasna poveznica s glazbom i poezijom,” kaže Vukelić o povezanosti prava i muzike. Vukelićeve kolege, tvrdi on, nikada nisu s čuđenjem gledali na njegovu glazbenu karijeru. Po njegovu mišljenu tu ionako nema ničeg čudnog jer je, podsjeća, među pravnicima oduvijek bilo i književnika i skladatelja - od Mažuranića, Gjalskog, Kovačića, Lisinskog, Gotovca...

Predsjednik Hrvatske turističke zajednice Niko Bulić prvu pjesmu 'Prošlo je sve' uglazbio je još 1972., a na svom prvom autorskom albumu jednu je skladbu i sam otpjevaoDubrovčanin Niko Bulić, dugogodišnji predsjednik Hrvatske turističke zajednice također je skladatelj i tekstopisac čije su skladbe izvodili poznati hrvatski pjevači. U travnju ove godine izdavačka kuća Hit records objavila je album “Stranice ljeta” na kojem Bulićeve pjesme izvode Oliver Dragojević, Tereza Kesovija, Mladen Grdović, Ibrica Jusić, Ivo Pattiera, klape Maestarl, Raguza, te Najbolji hrvatski tamburaši. Čelni čovjek Hrvatske turističke zajednice, kaže kako je cijela njegova obitelj bila vezana uz glazbu.

“Moja je majka pjevala kao slavuj, a otac je bio odličan plesač. Ujaci su izvrsno svirali harmoniku, a moj stariji brat Mirko već je 30 godina glazbeni voditelj klape Maestral. Ja sam za školskih i studentskih dana pjevao i plesao u folklornom ansamblu Linđo", kaže Bulić.

“Iako nisam notno pismen, kad god bih pisao pjesme melodija bi živjela u meni. Prvu pjesmu koja se zvala ‘Prošlo je sve’ uglazbio sam još 1972. i tada ju je pjevao član klape Maestral Željko Njinić. I prvu objavljenju pjesmu ‘Serenade’ pjevala je ta klapa, a kasnije ju je s njima pjevala i Tereza Kesovija”, kazao je Bulić. On je surađivao s Đelom Jusićem i Stipicom Kalogjerom, a ideju za prvi autorski album dobio je, kaže, u glazbenom studiju Dražena Žanka.

“Oko prvih notnih zapisa pjesama pomogao je moj brat Mirko pa su tako relativno brzo napravljene i demo snimke. Pjevače sam pojedinačno zvao i ponudio im pjesme objasnivši im da bih volio napraviti autorski album. Nakon nešto više od godinu dana album je i objavljen. Na njega sam ponosan i zahvalan sam pjevačima koji su mi pomogli, a koji su ujedno i prave zvijezde hrvatske glazbe,” kaže Bulić.

NIKO BULIĆ s nekima od glazbenika koji su se odazvali njegovu pozivu da sudjeluju u nastanku albuma 'Stranice ljeta'Na “Stranicama ljeta” jednu kompoziciju otpjevao je i sam Bulić, no poručio je da se više neće upuštati u to: “Svatko treba raditi ono što zna. Moje pjesme u izvedbi Olivera, Tereze, Ibrice i drugih, a u obradi Nikše Bratoša, Remija Kazinotija i drugih zvuče bolje nego kada ih pjevam ja. Ipak to ne znači da ih u dobrom društvu ja neću rado otpjevati. Ali na CD-u želim da moje pjesme pjevaju samo najbolji. I na ovogodišnjem Splitskom festivalu Tereza Kesovija nastupit će s mojom pjesmom ‘Serenada Splitu’", najavljuje Niko Bulić.

“Od mojih profesionalnih početaka u hotelu Croatia u Cavtatu, zatim u dubrovačkom Babinom kuku pa sve do danas pjesma je sastavni dio mog svakodnevnog posla. Kad u svijetu promoviramo Hrvatsku, posebice na hrvatskim večerima, često uz klapu znam zapjevati s pozornice. O situacijama kada klapa ili tamburaši dođu do stola gdje sjedim s poslovnim partnerima da i ne govorim”, iskreno će Niko Bulić.

Davor Štern, bivši ministar gospodarstva i nekadašnji generalni direktor INA-e, od srednjoškolskih se dana uz uspješnu poslovnu karijeru, bavi i glazbom. Od 1968., kada je imao prvu ljetnu gažu s Ivicom Perclom, svirao je klavijature u raznim zagrebačkim rock’n’roll bendovima, a i danas sa svojom grupom svira u zagrebačkim klubovima, poput Buldog cafea i puba Big Mama. Krajem ‘60-ih izdao je i nekoliko albuma s grupom Zlatni akordi s kojom i danas povremeno svira, a koja je 1999. nakon 30 godina pauze izdala album “Povratak ruku”. Klavir je počeo svirati u osnovnoj muzičkoj školi, a u srednjoj je već počeo zarađivati svirajući električne orgulje. O svojim glazbenim počecima kaže:

PODUZETNIK Davor Štern bavi se konzultantskim poslovima i počasni je konzul države Filipini, ali i dalje uživa u glazbi i vrlo često svira, i to klavijature i bubnjeve“Prvu gažu imao sam s Ivicom Perclom na otoku Ugljanu, bili smo prvi s električnim instrumentima. Konobari su nam isključivali struju jer im je bilo glasno, naviknuli su na violinu i kontrabas. Tada sam bio četvrti razred srednje škole, išao sam u srednju muzičku školu i shvatio da se tako može fino zaraditi. Svirali smo na plesnjacima, imali koncerte u Studentskom centru, bili smo zvijezde. Bio sam neko vrijeme u orkestru ‘Osamljeni’, da bi nakon toga zamijenio Dragu Mlinarca u Grupi 220 kad je otišao u vojsku. Kad se vratio u bend, počeo sam svirati u Vili Rebar, tada poznatom zagrebačkom restoranu u kojem se i plesalo. Tamo sam svirao od ‘70. do ‘73. i te su gaže već bile profesionalne. Studirao sam na Rudarsko-naftno-geološkom fakultetu, paralelno sam počeo raditi kao pripravnik u INA naftaplinu, ali sam i dalje svirao u tom restoranu, pristojno zarađujući. Svaku smo večer svirali do ponoći, a dizao sam se u pola šest i odlazio na bušotinu u Ivanić Grad. Bio sam u mladom braku i trebala nam je svaka zarada.” Na koncerte Zlatnih akorda u Studentskom centru dolazilo je, kaže, i 2000 ljudi, a bili su plaćeni po broju posjetitelja. Po nastupu je zaradio koliko i njegova majka za čitav mjesec.

“Cure su pisale naša imena po haustorima, bilo je to pravo ludilo. Nije bilo televizije, interneta i droga, a muzika je ljudima ispunjavala veliki dio života.” Kada je počeo ozbiljnije raditi u INA-i, prestao je održavati koncerte jer nije imao vremena, a pri donošenju odluke hoće li nastaviti glazbenu karijeru ili se posvetiti struci pomogao mu je otac:

“Kad su ocu ‘45. oduzeli tvornicu MTČ u Čakovcu kojoj je bio vlasnik, nakon što je proveo dvije godine u koncentracijskom logoru Mathausen i nakon što je prvu obitelj izgubio u Auschwitzu, nije imao što drugo raditi osim svirati violinu. Kako je na konzervatoriju završio studij violine, ostao je muzičar čitav život. Kad sam ‘67. dobio ponudu, tada već poznate prve postave Novih fosila, da s njima odem na turneju u Rusiju, pitao sam oca što misli. Rekao mi je: ‘Ako sad odeš na taj put, više se nikad nećeš vratiti studiju.’ Objasnio mi je da, ako se netko želi baviti muzikom, cijeli život mora biti u vrhu - što je jako teško postići. Ja sam bio talentiran, ali ne kao, recimo, Oliver Dragojević koji s godinama dobiva na kvaliteti. Nisam želio završiti svirajući u nekom opskurnom kafiću ili na svadbama. Muzički život je ljepši od poslovnog, ali sam se nakon razgovora s ocem odlučio za poslovnu karijeru.”

Davor Štern je kasnije nastavio svirati “iz gušta”, a glazba mu je najviše značila za rada u Rusiji gdje je svirao u orkestru s nekoliko Finaca. Strani ambasadori u Sovjetskom Savezu nisu, kaže, puštali Ruse u ambasade i on je s tim orkestrom često nastupao na diplomatskim zabavama svirajući rock’n’roll, te finske pjesme. U to vrijeme su se u Rusiji počeli otvarati i kafići sa živom glazbom u kojima su znali nastupati „iz zabave“. O tome što mu je glazba u tom periodu značila kaže: “Tko ne voli glazbu ne voli ni život. Sviranje mi je uljepšalo život, ali mi je i pomagalo za najvećih opterećenja i stresova zbog posla. Sjeo bih za klavijature i već za pola sata sve negativno izbacio van. Glazba me spašavala u krizama kad sam, za 15-godišnjeg boravka u Rusiji ondje živio sam, jer sam preko glazbe sklapao prijateljstva. Muzika je znala biti i presudna u poslu: kad bih nekom ruskom biznismenu u neformalnoj atmosferi odsvirao rusku romansu, Amerikanac koji se borio za isti posao kod tog Rusa više ne bi imao šanse.”

Kad se ‘94. vratio iz Rusije ponovno je počeo svirati sa Zlatnim akordima, ali se razišao s nekima od njih jer su „naginjali hard rocku“ koji je njemu manje zanimljiv. Oni, kaže, i danas nastupaju pod imenom Stop, dok je Štern s ostatkom nastavio svirati rock’n’roll obrade iz ‘60-ih pod imenom Superstary. Na nastupima uživa gledati vršnjake koji “i danas plešu kao u ‘60-im” - jedina je razlika, kaže, što su ih nekad tražili da sviraju lagano “jer je to bio jedini način da se upozna djevojku”, a danas se protiv toga bune. Kada je u Dubrovniku, svira gotovo svakodnevno u kafiću dubrovačkog trubadura Marka Breškovića, klavijature i bubnjeve.

“Koliko puta se u tom kafiću desilo da nekakav turist sasvim neočekivano izvuče iz ruksaka saksofon i počne svirati kao Stan Getz, ili netko od gostiju odlično zapjeva ili zapleše. To su predivni trenuci u kojima se stvaraju kontakti i prijateljstva koji uljepšavaju život. Žao mi je jedino što mlađe generacije kod nas odbacuju takvu zabavu, moja djeca također, a ni na Zapadu se to više ne može vidjeti. Zato svi stranci koji se nađu na našim tulumima, na kojima uvijek sviramo i pjevamo, ostanu u šoku koliko se Hrvati znaju dobro zabavljati.”

Šime Mihatov, donedavni šef Klinike za unutarnje bolesti Kliničke bolnice Sestre milosrdnice jedan je od osnivača muškog zbora Zagrebački liječnici pjevači u kojem je više od 30 godina pjevao solo dionice basaI zagrebački kardiolog Šime Mihatov, donedavni šef Klinike za unutarnje bolesti Kliničke bolnice Sestre milosrdnice, svoju je liječničku karijeru isprepleo glazbom. Kao jedan od osnivača muškog zbora Zagrebački liječnici pjevači, u kojem je solo dionice basa pjevao 34 godine, kaže da je pjevajući obišao čitavu Hrvatsku i veliki dio Europe. S tim je zborom izdao nekoliko ploča i CD-a, gostovao u mnogim europskim gradovima te održao više od 350 koncerata, a nastupao je i uz velikane operne glazbe poput mezzosopranistice Ruže Pospiš-Baldani. O tome kako je do toga došlo Mihatov kaže:

“Nekolicina nas zaljubljenika u pjevanje okupili smo se 1968., da bismo ‘71. službeno formirali taj zbor pod vodstvom profesora Rudolfa Matza, našeg poznatog violončelista i pedagoga. Postavio je zbor na noge, a idejni začetnik bio je primarijus Viktor Bojić, bivši inetrnist hematolog u bolnici Sveti Duh te jedan od poznatih violončelista. Uz njega je važnu ulogu odigrao i profesor Josip Zergollern, ortoped na Svetom Duhu koji je diplomirao pjevanje na konzervatoriju. U početku nas je bilo desetak, okupljali smo se u našim domovina na probama, a s vremenom je broj narastao. Kasnije nam se pridružio i moj mlađi kolega kardiolog profesor Bergovec, koji je nakon nekog vremena preuzeo muzičko vodstvo koje traje do danas.”

Mihatov je kao brucoš 1958. počeo učiti solo pjevanje kod Zlatka Šira, poznatog tenora i pedagoga. Do toga je došlo slučajno, kad ga je za pjevanja s društvom jednog ljeta, čuo profesor s Muzičke akademije i rekao mu da mora pokušati školovati svoj glas.

“Na moru smo često pjevali uz gitaru klapske pjesme i serenade i kad me čuo pozvao me k sebi da me posluša uz klavir. Rekao je da imam perspektivan glas te me preporučio profesoru Širu. Za mene je solo pjevanje bilo otkriće novog područja, ostao sam zapanjen kad sam vidio što sve mogu sa svojim glasom pod stručnim vodstvom. Upoznao sam ljepotu i ozbiljnost tog posla i uvidio da se znojem i mukom mogu postići izvanredni rezultati. Kod profesora Šira sam upoznao i Joška Fabrisa i mnoge druge operne pjevače i liječnike glazbenike. Kasnije smo osnovali i Glazbeno društvo hrvatskih liječnika, u kojem su se okupljali svi liječnici koji su se bavili glazbom, ali i oni koji su, poput skladatelja i dirigenta Nikice Kalogjere, završili medicinu ali se nisu njome bavili. On je napisao mnogo skladbi za naš zbor, organizirao puno naših koncerata te uredio mnogo aranžmana, a pred smrt je poželio da mu pjevamo na pogrebu. Iz okvira našeg zbora je, recimo, iskočio i naš kolega makarski stomatolog Luciano Batinić, koji je izrastao u prvorazrednog basa i danas je u stalnom sastavu solista Zagrebačke opere.”

Mihatov nije nikada razmišljao o tome da se počne profesionalno baviti pjevanjem, ali ga je ono “ispunjavalo izuzetnim zadovoljstvom i motiviralo na rad”, a predstavljalo mu je i “relaksaciju od kardiologije i svakodnevnog spašavanja života kao vrlo napornog i odgovornog posla”. Pjevanjem se, kaže, povezao s mnogim kolegama liječnicima ne samo u Hrvatskoj već i u inozemstvu, što mu je donijelo nova poznanstva ali i mogućnost da se savjetuje s kolegama i izmjenjuje iskustva vezana za profesiju. U njegovoj se obitelji oduvijek pjevalo i smatra da su oni koji se ne bave glazbom “siromašniji za jedan segment ljepote i zadovoljsva koje život pruža”.

Ivo Josipović, profesor na Pravnom fakultetu u Zagrebu i saborski zastupnik, istodobno je i skladatelj s diplomom Muzičke akademije u Zagrebu koji od studentskih dana vodi dvostruki profesionalni životGlazbom se gotovo čitav život bavi i profesor na Pravnom fakultetu u Zagrebu i saborski zastupnik Ivo Josipović. Osim što je doktor pravnih znanosti, Josipović ima i diplomu zagrebačke Muzičke akademije gdje je diplomirao kompoziciju. Od tada se bavi skladanjem uz svoj akademski, pravni i politički angažman, a u sferi glazbe se nalazio na mnogim značajnim pozicijama: bio je direktor Muzičkog biennalea Zagreb, glavni tajnik Hrvatskog društva skladatelja te docent i predavač na Studiju kompozicije zagrebačke Muzičke akademije. U svojoj glazbenoj karijeri skladao je za razne hrvatske orkestre i ansamble poput Zagrebačke filharmonije i Zagrebačkih solista, a s kolegama iz Društva hrvatskih skladatelja je početkom ‘90-ih radio na formiranju hrvatskog sustava zaštite autorskih prava, spojivši tako oba svoja zvanja. O dvostrukom profesionalnom životu Ivo Josipović govori:

“Taj paralelizam je kod mene počeo još u osnovnoj školi. Pohađao sam osnovnu i srednju muzičku školu, iako sam u nekim periodima mislio odustati jer mi je bio draži nogomet. Potkraj gimnazije sam, pak, planirao studirati fiziku, ali sam upisao pravo, a potom i kompoziciju kao jedini đak, jer se samo jedan i primao. Tijekom čitavog studija bio sam jedini student kompozicije u Hrvatskoj. To je zvanje tada bila potpuna egzotika.“

Bio je svjestan, kaže, da se od glazbe ne živi lako, zbog čega se i odlučio na paralelne karijere. Roditeljima je ipak trebao dokazati da može i jedno i drugo pa se “jako trudio da na oba fakulteta ima dobre ocjene”. Prvo je diplomirao pravo i zaposlio se na Općinskom, a zatim na Županijskom sudu u Zagrebu. Diplomirao je i na akademiji, ali mu je ubrzo nakon odsluženja vojnog roka ponuđeno da postane asistent na Pravnom fakultetu u Zagrebu - gdje radi do danas. U tom se periodu, priznaje, “našao na prekretnici između skladanja i prava”:

“Razmišljao sam o tome baviti li se glazbom, ali mi se tada dogodio značajan poticaj: sa 28 godina prijavio sam se na jedan međunarodni natječaj za kompoziciju i dobio nagradu Europske radijske unije za skladbu ‘Samba da camera’. Nakon toga su uslijedile i neke narudžbe Europske radijske unije i to mi je bila motivacija da se nastavim baviti skladanjem. Paralelno sam radio na Pravnom fakultetu, a kasnije sam povezao pravo i glazbu ojačavši s kolegama Hrvatsko društvo skladatelja te se angažiravši u Hrvatskom društvu za autorska prava.”

Njegovi kolege pravnici su se, priča, znali šaliti da je bigamist zbog svoje dvostruke karijere, a zahvaljujući jednom od Muzičkih biennala Zagreb za neke kolege je ostao “onaj koji svira na biciklima”:

“Zgodno je što se neki kolege i danas sjete jednog biennala s kraja ‘70-ih, kada je nas nekoliko studenata akademije pozvano da nastupimo kao izvođači u jednom projektu koji je uključivao sviranje na biciklima. Bicikli su bili okrenuti naopako, dobili smo partituru na kojoj su bili nacrtani kotači s uputama gdje i kako treba udarati, a autor skladbe je modulirao zvuk - što je u konačnici zvučalo kao puno velikih afričkih bubnjeva. Na izvedbu su došli moji kolege pravnici, danas suci Ustavnog suda, profesori i uspješni odvjetnici, i čudili se kako to da se svira na biciklima. Tako sam do danas ostao onaj koji svira na biciklu.”

Bavljenje glazbom je utjecalo i na njegovu pravničku karijeru, utoliko što ga je discipliniralo. “Radi se o poslovima koji zahtijevaju različite načine razmišljanja; glazbu doživljavam na emocionalnoj razini, a pravo na racionalnoj. Njihovo prepletanje je i jednoj i drugoj profesiji dalo novu dimenziju, drugi stil razmišljanja. No ono što mi je studij glazbe najviše dao su radne navike.”

Srećko Krile, stručnjak za tehnologiju prometa i profesor na Sveučilištu u Dubrovniku, ujedno je i stihopisac, skladatelj, pjevač i gitarist te član Hrvatske glazbene unijeNa ovogodišnji natječaju za hrvatsku pjesmu Eurovizije skladbu “Neženje” poslao je i Dubrovčanin Srećko Krile. Autor glazbe i stihova ove šaljive pjesme, koja govori o tome kako je muškarcima zapravo teško naći ženu kakvu bi željeli, profesor je Sveučilišta u Dubrovniku i stručnjak za tehnologiju prometa koji je još od dječačkih dana pokazivao interes za glazbu. Uz svoju profesorsku karijeru Krile je danas i stihopisac i skladatelj, gitarist i pjevač koji, kako kaže, već godinama nastupa na glazbenim priredbama u Dubrovniku. Glazbeni hobist koji u nastupe često uključuje i svoje studente kaže: “Kao desetogodišnjak sa zborom sam nastupio u oratoriju ‘Jeanne d’Arc’ Arthura Honeggera na Ljetnim igrama u Dubrovniku i prvi put osjetio čar pravog, profesionalnog nastupa pred velikom publikom i uz pravi orkestar. Sjećam se da sam nekoliko godina kasnije, također na Ljetnim igrama, nastupao i u ‘Seviljskom brijaču’, a kad mi je bilo petnaestak godina, počeo sam odlaziti na sate klasične gitare.” Krile dodaje kako je usporedo počeo slušati rock ‘n’ roll pa su se tako počeli širiti i njegovi glazbeni interesi. Krile je bio i član nekoliko dubrovačkih klapa, a nakon svega toga pojavila mu se, kaže, želja da usavrši solo pjevanje.

“Pjevanje je poseban zanat i mislim da bi ga trebalo shvaćati ozbiljno. Zato sam se i ja, doduše tek u drugoj polovici tridesetih godina života, odlučio ozbiljno posvetiti solo pjevanju. Učio sam ga kod poznate dubrovačke profesorice Milke Padovan. U tom, rekao bih klasičnom školovanju, prošao sam sav repertoar, a pokazalo se da bi moj tenor bio i profesionalno respektabilan da sam ga usavršavao ranije”, ispričao je Krile. Unatoč pohvalama njegovu glasu, ovaj je Dubrovčanin odustao od eventualne karijere solo pjevača klasične glazbe. Za to je, kaže, bilo prekasno, a Krile se, priznaje, kao obiteljski čovjek nije usuđivao zanemariti, a kamoli napustiti svoj svakodnevni posao i profesorsko mjesto na Sveučilištu.

“Tako je moja karijera pjevača klasične glazbe završila nakon nekoliko solo koncerata u Dubrovniku. No kako sam u to vrijeme često išao na kongrese vezane za svoju profesiju, ondje bih na gala večerama znao zapjevati. Znalo bi se tada dogoditi da dogovorim po koji gažu jer je ljudima pasalo to što izvodim repertoar od klasičnog, preko evergrina i zabavne glazbe i to sve uz gitaru. Na nekim me nastupima počela pratiti i kći Marina koja svira flautu pa je dojam bio još bolji. Takvi nastupi su mi pomogli da bolje osjetim puls publike”, ispričao je dubrovački profesor, ujedno i član Hrvatske glazbene unije koji do danas, kako tvrdi, ima nekoliko “registriranih” autorskih pjesama. Krile kaže kako je skladati počeo dosta kasno te da nije jedan od onih kantautora koji se od mladosti bave poezijom.

“U mladosti sam bio više tehnički orijentiran. Tek u četrdesetima osjetio sam potrebu da se izrazim na osobniji način. Danas sam zadovoljan onim što pišem i skladam iako sam svjestan da to produkcijski treba puno bolje uobličiti. Nisam profesionalac, nemam ni vremena ni novca da bih odlazio po glazbenim studijima i ulagao u produciranje glazbe. No, da bih volio i na taj način usavršiti svoju glazbu, svakako bih”, kazao je Krile. Pomalo je, kaže, razočaran što mnogi ljudi njegovu glazbu uspoređuju s onim što rade profesionalni glazbenici. “Žao mi je što ljudi gledaju samo krajnji rezultat, a ne sagledavaju tvoj napredak od trenutka kad si počinjao do onoga do čega si na kraju dogurao.

Nastojim se u svom glazbenom djelovanju primaknuti profesionalnoj razini, naravno uz daleko skromnije uvjete i ulaganja. Možda griješim što u sve ne ulažem puno novca, jer izgleda da je danas sve postalo menadžement i da morate ulogom stvoriti neki rezultat kojim ćete potom povratiti uložena sredstva. U mojem načinu je glavni pokretač entuzijazam, a ne novac”, ispričao je profesor dubrovačkog Sveučilišta i dodao kako kolege s fakulteta na njegovo bavljenje glazbom gledaju sa simpatijama, iako im je ono što on radi, kako kaže sam Krile, “zapravo daleko”.