SANADER I DRNOVŠEK - Prilièna nonšalantnost osjetila se kod hrvatskog premijera kad je izjavio da se po konvencijama ne smije prisluškivati strane državnikeSlovenska obavještajna služba SOVA vjerojatno raspolaže zbirkom podataka od najmanje 200 tisuća hrvatskih mobilnih i fiksnih telefonskih pretplatnika s njihovim imenima i prezimenima, te brojevima njihovih telefona bez obzira je li broj tajan ili javno dostupan. Nacionalu je ovaj šokantan podatak rekao izvor blizak hrvatskim sigurnosnim službama. Slovenskim obavještajcima preko slovenske tvrtke Cetis iz Celja dostupan je trenutačno ispis svih odlaznih i dolaznih poziva na telefonu hrvatskih pretplatnika koji imaju ugovor s Optima Telekomom ili tvrtkom Portus, jer obje hrvatske tvrtke račune svojih pretplatnika obrađuju u celjskom Cetisu koji je od slovenske države u posljednjih desetak godina dobio sve važnije poslove povjerljive naravi.

Ubace li se raspoloživi podaci o ciljanim hrvatskim pretplatnicima, te njihovim pozivima, u obavještajni računalni analitički program Watson koji detaljno povezuje sve linkove i veze među sugovornicima, tada se sasvim otvoreno može reći kako SOVA ciljano prisluškuje ne samo pojedince u državnom vrhu već sve njihove stranačke kolege, poznanike, ljubavnice i slično. To znači da SOVA bez problema može prisluškivati određenu skupinu hrvatskih građana, bilo da se radi o političkoj, kriminalnoj ili gospodarskoj skupini.

Tehnički gledano, ako telefon hrvatskog pretplatnika nije kriptiran i zaštićen, prisluškivanje nije nikakav problem, jer su Slovenci opremljeni vrlo modernim prislušnim uređajima i analizatorima signala tvrtke Rohde&Schwarz koji se vežu na glavni optički kabel iz Ljubljane prema ostatku bivše Jugoslavije. Upravo veliki broj neidentificiranih osoba i brojeva telefona koji su se pojavljivali tijekom slušanja međunarodnih linija bio je značajan problem u otkrivanju, koga se zapravo prisluškuje i tko je s druge strane žice. Ovako, Slovenci su odradili izvrstan posao i preko tvrtke Cetis ovladali ogromnim količinama informacija s preciznim podacima o vlasniku svakog broja telefona i njegovim sugovornicima.

Podatak da SOVA posjeduje veliku zbirku podataka hrvatskih telefonskih pretplatnika posljedica je hrvatske gluposti iIZTOK PODBREGAR bivši šef SOVA-e i bliski suradnik Janeza Drnovšeka nebrige za nacionalnu sigurnost, jer kako drukčije objasniti činjenicu da je hrvatskim telekomunikacijski operaterima dopušteno da obradu podataka s telefonskim računima i njihovo tiskanje povjeravaju stranim tvrtkama. Radi se o tome da hrvatski operater Optima Telekom, s više od 200 tisuća korisnika, i u manjoj mjeri Portus, podatke dostavljaju slovenskoj tvrtki Cetis-Zg u 100-postotnom vlasništvu Cetisa iz Celja. Korisnici Optime su i neke državne institucije i poduzeća.

Cetis je u Hrvatsku ušao s najjeftinijom ponudom usluga tako da je izbacio iz utrke za poslom hrvatsku državnu tvrtku AKD. Nacionalovi sugovornici tvrde kako je cijena nevjerojatno niska i očito je da slovenska država subvencionira iz nekih fondova rad ove tvrtke. Cetis je tvrtka od posebnog slovenskog državnog interesa, jer već desetak godina od slovenske države dobiva poslove izrade putovnica, viza, naljepnica za automobile, registracijskih pločica, osobnih iskaznica, te popis stanovništva i ne treba dvojiti da je tvrtka pod nadzorom slovenskih tajnih službi. Cetis trenutačno pokušava iste poslove dobiti od najvećeg hrvatskog operatera T-HT-a čime bi Hrvatska bila potpuno premrežena slovenskim obavještajnim prodorom.

Druga velika pogreška hrvatskog protuobavještajnog sustava jest činjenica da je njemačka tvrtka Rohde&Schwarz iz Münchena isporučila koncem devedesetih skupu i sofisticiranu prislušnu opremu hrvatskim tajnim službama i to preko generalnog zastupstva Rohde&Schwarz u Sloveniji na čijem je sada čelu Tomaž Meglič koji ima u Zagrebu tvrtku Testiranje i mjerenje sistemi d.o.o, a tvrtku S-TMM Sistemid u Ljubljani. Praktično, to znači kako slovenske tajne službe znaju za cjelokupni asortiman prislušne opreme tvrtke Rohde&Schwarz koje koriste hrvatske tajne službe i na taj način puno lakše znaju kako zaobići sigurnosne sustave u Hrvatskoj pri prisluškivanju ili odbiti hrvatske obavještajce u nastojanju da špijuniraju slovensku stranu. Protuobavještajni sustav u Hrvatskoj nije uspostavljen već dugi niz godina, a sve je počelo s Radoševim ispadima i odavanjima državnih tajni bez posljedica. Ministar obrane Jozo Radoš prouzročio je početkom 2002. skandal iznimno štetan za hrvatsku nacionalnu sigurnost, jer je samoinicijativno bez konzultacija s vrhovnim zapovjednikom, naložio da se s transkripata razgovora Slobodana Miloševića, snimljenih elektronskim prisluškivanjem hrvatskih tajnih službi, kako bi tjedniku Globus učinio dostupnim materijal koji je dotad imao oznaku vojne tajne “strogo povjerljivo”. Globus je objavio transkripte, što bi učinile, s obzirom na ekskluzivnost dokumenta, i svake druge novine.

JOZO RADOŠ kao ministar obrane razotkrio je osobne podatke stotina hrvatskih obavještajaca objavivši ih u Vojnom vjesnikuNakon što su objavljeni transkripti Miloševićevih telefonskih razgovora, srpska strana poduzela je mjere kojima je zaštitila svoje ključne telefonske komunikacije, nakon čega je Hrvatska ostala bez najvažnijeg izvora informacija. Potom je Radoš u službenom glasilu MORH-a, Vojnom vjesniku, od 31. siječnja 2002. dopustio objavljivanje popisa približno deset tisuća kandidata za stambene kredite MORH-a i pritom razotkrio strogo čuvane osobne podatke stotina pripadnika Uprave SIS-a, Obavještajne uprave Glavnog stožera OSRH, Nacionalne središnjice elektroničkog djelovanja, najmoćnije tajne službe, zatim Uprave za obavještajno analitičke prosudbe MORH-a, 350. obavještajne bojne itd. Prilična nonšalantnost osjetila se i kod premijera Sanadera koji je ustvrdio kako se ne smiju prisluškivati strani državnici, jer tako piše u međunarodnim konvencijama. U konvencijama isto tako piše kako je zabranjeno špijuniranje na teritoriju druge države premda svi jako dobro znaju da to sasvim legalno rade i pripadnici hrvatskog HIS-a ugrađeni u hrvatska veleposlanstva u svijetu. Koliko je slabo poznavanje obavještajne problematike i kod najodgovornijih ljudi u hrvatskoj državi pokazala je i izjava bivšeg ministra unutarnjih poslova Šime Lučina koji je izjavio kako se Sanadera nije moglo prisluškivati u Hrvatskoj već samo ako je nazvao u Sloveniju što je potpuno netočno, jer niti Ratko Mladić u bijegu nije zvao Hrvatsku, pa su ga naši obavještajci uspjeli snimiti. Snima se apsolutno sve što ide kroz zrak, samo ovisno od toga kakvom se opremom raspolaže. Vrijeme je da svi najviši državni dužnosnici prilikom preuzimanja vlasti detaljno budu upoznati s mogućnostima ovakvog djelovanja stranih službi i da se na vrijeme zaštite.