Srećko JurdanaDužnosnik Bandić obavijestio je zadnjih dana publiku kako je posjetio New York, i u New Yorku njegovu staru jezgru Manhattan, i kako ga je tamo fascinirao podatak da se dopušteno parkiranje na ulici plaća i do trideset dolara po satu. “To ćemo uvesti i u Zagrebu”, radosno je najavio gospodin Bandić, smatrajući da je napokon pronašao način na koji će Zagrepčane približiti modernim trendovima. Može se u tom povodu primijetiti da Bandićeve takse već dulje vrijeme oduševljavaju sve zagrebačke kozmopolite. Parkiranje je u Bandićevoj metropoli šesnaest kuna po satu, odvoz automobila “paukom” - najkurentnijom privrednom granom u državi - osamsto ili tisuću sto kuna, cijene svih drugih komunalnih usluga rastu astronomski, po čemu se stanovnici Zagreba apsolutno približavaju svojim razvijenim zapadnim uzorima. Bandić može trijumfirati; Manhattan mu je danas gotovo pod prozorom.

Spomenuti trendovi savršeno su razumljivi u kontekstu socijalnih potreba gospodina Bandića i njegovoga tima. Mediji su objavili da se godišnji reprezentativno-logistički izdaci čelnika Zagrebačkoga holdinga - čuvene Bandićeve operativne izmišljotine - zaokružuju na šesnaest milijuna kuna, i ta se dostojna brojka svakako mora odnekud namiriti. Namiruje se preko građana, koji su na činjenicu da žive u Zagrebu prinuđeni plaćati junačke feudalno-socijaldemokratske namete. Pisalo se u novinama da samo Mate Kraljević - u spomenutome holdingu šef Zagreb-parkinga (tj. “pauka”) - na osobnu reprezentaciju troši dvjesto-tristo tisuća kuna godišnje, što je dotični prokomentirao izjavom da se stvar mora provjeriti jer je u kompjuterima vjerojatno došlo do nekakve greške. Poznato je da su kompjuteri izdajnički izum, no ako društvene potrebe komandanta univerzalnoga zagrebačkoga parkirališta, evidentirane preko njegove službene kreditne kartice, koštaju i samo polovicu navedene sume, jasno je da se građani Zagreba - ne bi li te potrebe podmirili - moraju financijski izjednačiti s građanima New Yorka. Isključivo u smislu davanja, doduše, a ne u smislu mogućnosti zarađivanja, ali i to će ih nesumnjivo ispuniti ponosom. Već sama činjenica, uostalom, da Zagrepčane nitko drugi nego gospodin Bandić na zajedničku žlicu uvodi u svijet, objektima toga kolektivnoga eksperimenta daje ugodan osjećaj posebnosti.

Netko će možda s čuđenjem zaključiti da Bandićeva organizacija Zagreba autora ove kolumne zanima nešto više od HDZ-ove političke terevenke u sportskoj dvorani Cibone, i bit će pritom u pravu. HDZ je stari i prepoznatljivi produkt hrvatskoga folklora, Bandić je zanimljiv kao opipljiva zagrebačka svakidašnjica, koja se s tim folklorom nalazi u neobičnoj duhovnoj vezi. Toliko zasad o toj specifičnoj komparativnoj sociotematici. Inače, na spomenutom HDZ-ovu derneku razgalile su se duše, a pala su i obećanja. Bit će posla, bit će projekata, rast će doplatci, rast će božićnice, siromašni će dobiti kraljevstvo nebesko, a na izborima će glasovati i šesnaestogodišnjaci, što je svakako u stilu s infantilnim ugođajem Sanaderove kampanje.

---

Uz promjenu partijske himne i slogana, standardno grljenje sa sportašima i pjevačima, i vojnički pozdrav “Služimo narodu!”, Sanader je najavio i apsolutno sigurnu pobjedu na izborima, poručujući pritom kako će se “boriti za svaki glas”. Kontradikcija je ovdje evidentna. Ako HDZ sigurno pobjeđuje, ako je to aksiom, ogorčena borba za svaki glas nije mu nužna. Na izbore može izići ležerno. Problem je, međutim, u tome što HDZ u ovom trenutku gubi. Ankete mu daju osamnaest posto, nasuprot SDP-ovih trideset. Analitičari zaključuju da se hrvatski varirajući građanski centar u velikoj mjeri prebacuje na stranu SDP-a, što je nesumnjivo proizvod spoznaje da se ta stranka definitivno počela udaljavati od Račanove oprezne kalkulantske politike, postavljati u napadački položaj i zauzimati nedvosmisleni stav prema kritičnim društvenim problemima.

Osim toga, Sanaderu je slabo pomogla akcija Maestro. Strpao je iza brave skupinu anonimnih korumpiranih birokrata i proglasio ih krivcima za cjelokupnu pretvorbu, a paušalno oslobodio odgovornosti sve svoje najvažnije ljude koji su tim birokratima zapovijedali. Publika je tu taktiku s dobrim razlogom doživjela kao proziran propagandni manevar, a ne kao početak velikoga obračuna s hrvatskim ekonomskim kriminalom. Sanaderov režim nakrcan je aferama kao brod, a ni za jednu od njih premijer nije ponudio drugi komentar ili objašnjenje osim izjava da njegovi ministri sa svim tim pljačkama nemaju veze - bez obzira na to što sjede u upravnim i nadzornim odborima opelješenih tvrtki - i svađalačkoga prebacivanja težišta na oporbu koja bezrazložno nastoji kompromitirati njegovu poštenu vladu zato što joj je stalo do vlasti.

Cjelokupnu štetu Sanader sad pokušava staviti pod kontrolu raznim taktičkim ustupcima, zaustavljanjem pretvaranja poljoprivrednoga zemljišta u graditeljsko u nekim dijelovima Dalmacije itd., a osim toga i bjesomučnim otvaranjem novih cesta. Uz Sanadera, jednu je nedavno u promet pustio i Božidar Kalmeta, uz ostalo i zato da restituira političku vrijednost svome imenu i publici pokaže da ga ne straše “klevete i laži”. Cesta će svakako oraspoložiti njegovoga šofera: kad iziđe iz zatvora, gazdu će komfornije odvesti do cilja. Na cestama danas stjecati poene, to djeluje prilično arhaično. One su nekoć bile isključivo proizvod specijalnih ideološko-političkih odluka, ali danas će ih - kao polugu razvoja - graditi svaka vlast, bez obzira na predznake, i HDZ se tu nema čime posebno dičiti. Kalmetu, uostalom, hvataju i na cijeni tih cesta. Ivica Pančić kontinuirano ga napada zbog namještanja natječaja i umjetnoga napuhavanja troškova, nekakve papire o tome dao je i Državnome odvjetništvu, a gospodin Kalmeta nema na to drugoga - konkretnoga - odgovora osim besadržajnih poruka o političkoj zlobi i uroti SDP-a.
Hoće li HDZ-u pomoći njegov - kako ga je Zoran Milanović ironično nazvao - “bogat kulturno-umjetnički program” iz sportske dvorane? U svakom slučaju, Sanader osim populističke agresivnosti nema mnogo drugih aduta u kartama koje drži. Osim toga, možda mu je jasno da će HDZ teže od SDP-a podnijeti eventualni gubitak izbora, jer lojalnost svojih članova u znatno većoj mjeri od SDP-a zasniva na interesnoj utilitarnosti, i u tom kontekstu galama je gospodinu Sanaderu nešto kao lijek za dušu.

Zagorec i Sejšeli

Na temelju komunikacije s Mesićevim savjetnikom za nacionalnu sigurnost može se shvatiti da Vladimir Zagorec nije samo osumnjičena osoba, nego i važan potencijalni svjedok protiv drugih koji su se, rame uz rame s njim, na iste načine borili za Hrvatsku. Stvari su složene. Od Tuđmana je Zagorec dobio neviđeni broj odlikovanja - ni sam Tuđman nije ih možda imao u tolikoj količini - a uz njih i vreće novca, ali na Sejšele zasad nije uspio pobjeći, iako je tamo pokušao nabaviti luksuznu morsku utvrdu. Razumljiva je njegova potreba da se pred dosadnim hrvatskim i austrijskim pravosuđem skloni u raj na ovome svijetu, ali problem je u tome što raj na ovome svijetu ne postoji, čak ni za Paris Hilton, pa ni za Vladimira Zagorca.