Zoran FerićSida je prošloga tjedna opet pohodila naš medijski prostor. To nije uobičajeno i premda svakih 12 sekundi u svijetu jedno ljudsko biće umre od te bolesti, široka se javnost protiv pandemije bori na najneobičniji način: šutnjom. Sida se, naime, u zadnje vrijeme pojavljuje u medijima jedino kad se dogodi neko veliko otkriće, koje bi moglo značiti i kraj te pošasti što je tako neočekivano zadesila svijet na kraju 20. stoljeća i vratila čovječanstvu smrtonosnu spolnu bolest nakon što je i sifilis postao izlječiv, ili u vezi s nekim skandalom. Budući da otkrića nisu česta kao što bismo voljeli i kao što se nadamo da će biti, o sidi se već dugo u medijima čuje najčešće kad se pročuje da je netko nekoga namjerno zarazio. Takvi monstruozni slučajevi mobiliziraju javnost podsjećajući na ono najgore u čovjeku i šireći strah od zaraze, a pritom znatno smanjuju prag tolerancije prema većini bolesnih kojima nije ni nakraj pameti da nekoga namjerno zaraze, nego samo žele što normalnije proživjeti ostatak života. Strah od side je strah od čovjeka, ne bojimo se virusa samog, nego onoga tko ga može prenijeti. Čovjek tako postaje opasno biološko oružje, a ako mu je uz tijelo bolesna i duša, nastaju problemi. Sida se prošlog tjedna u našem medijskom prostoru pojavila zbog dva razloga. Prvo, u Njemačkoj su uspjeli potpuno ukloniti virus HIV-a iz ljudske stanice. Budući da se danas postojećim sredstvima može samo ograničiti širenje virusa i smanjivati njihov broj, ovo je jako važno otkriće. Ali put od otkrića mogućeg lijeka trajat će desetak godina.

U situaciji u kojoj se svakih 8 sekundi zarazi jedna nova osoba, deset godina je jako dugo. U Africi, gdje ni postojeći lijekovi nisu dostupni, i dalje će umirati milijuni prije nego što čovječanstvo iznađe odgovarajući lijek. Kad su u pitanju sida i rak, dobre vijesti uvijek imaju neko sudbonosno “ali“ zbog kojega će se masovno umiranje nastaviti. Kao da nam svako novo otkriće govori sve jasnije da je univerzalan i jedinstven lijek za liječenje tih bolesti od nas još jako daleko. Drugo, izvjesna Jelena Hodžić špricala je zaraženom krvlju zid svoje kuće iz koje je trebala prisilno biti iseljena obitelj ratnoga invalida Marka Slamara. Nezadovoljna što se deložacija nije provela, nego je odgođena za 20. srpnja, žena je prijetila krvlju za koju je rekla da je zaražena HIV-om i hepatitisom, a tom je opasnom supstancom napala i sudskog zapisničara dirajući ga po ranici na ruci. Ova drama ne znam koji put pokazuje da osnovna opasnost za druge, kad je sida u pitanju, nije toliko bolest tijela koliko bolest duše. Policajci nisu mogli spriječiti napad krvlju. Jer kad netko počne špricati zaraženu krv, normalan se čovjek povuče i makne što dalje, makar bio i policajac, a jedino sredstvo kojim snage reda mogu djelovati u takvim slučajevima jest vatreno oružje.

Iako naši policajci nose pištolje, ne vjerujem da bi pucali po ženi koja krvlju malja zidove ili tapša sudske činovnike. Međutim, ako je krv stvarno bila zaražena, radi se o pokušaju ubojstva, a sama ampula s opasnim sredstvom trebala bi se tretirati kao vatreno oružje. Uvjeren sam da u takvom slučaju policija ima pravo pucati da zaštiti sebe i druge. Što bi bilo da je žena izvadila škorpion i počela po ljudima špricati olovom? Vjerujem da bi je vrlo brzo skinuo neki od policajaca. Tako bi se trebala tretirati i zaražena krv ili šprica. Stvar je jednostavna. Ako policajac zna da se radi o zaraženoj krvi, ima pravo upotrijebiti vatreno oružje. I šlus. Virusi izazivaju smrt kao i meci. Jedina je razlika što to čine sporije. Osim toga, svaki napad zaraženom krvlju trebalo bi kažnjavati vrlo strogo, kao pokušaj ubojstva, a ustanovi li se da se napadnuta osoba zarazila, i kao ubojstvo. Ovdje je svakako postojao i predumišljaj, jer je žena sve isplanirala i donijela zaraženu krv. Valjalo bi odmah nakon takvog napada zamrznuti svu imovinu napadača dok se ne pokaže je li stvarno nekoga zarazio. Ako jest, iz te imovine trebalo bi platiti žrtvi barem dio liječenja. Ucjene zaraženom krvlju zasad nisu kod nas učestale i bilo bi lijepo da tako i ostane.

Međutim, ne bi se valjalo samo nadati i pouzdati u ljudsku svijest, nego djelovati strožim propisima i policiji dati slobodnije ruke. Pokaže li se pak da krv prolivena zbog odgode deložacije obitelji Marka Slamara nije zaražena, ženu bi trebalo vrlo strogo kazniti visokom globom ili zatvorskom kaznom zbog malignog uzbunjivanja javnosti. Trebalo bi joj naplatiti sve one napore i kampanju koja traje godinama, a kojom se pokušava zaražene tretirati kao ravnopravne i neopasne članove društva od kojih ne treba bježati i kojih se ne treba bojati. Trebalo bi joj naplatiti sve napore aktivista i ljudi dobre volje koji rade na tom pitanju i u budućnosti. Neka vidi da HIV nije zajebancija. Jer napadnuti sudski zapisničar, ako je zaražen, lijeku se može nadati tek za deset godina.