Stjepan Mesić na sastanku s ruskim poduzetnikom Mikhailom FriedmanomRuski predsjednik Vladimir Putin požalio se svojem hrvatskom kolegi Stjepanu Mesiću prilikom nedavnog Energetskog summita u Zagrebu na loš odnos hrvatskih vlasti prema ruskim tvrtkama i na velik otpor prema ruskom kapitalu. Pri tom je dao nekoliko primjera kada su ruske tvrtke zbog takvog odnosa morale otići iz Hrvatske. Putinov avion nije ni odletio iz zagrebačke zračne luke, a hrvatski su mediji počeli analizirati razloge takvog odnosa prema ruskim tvrtkama i navoditi primjere tvrtki koje su bile primorane otići iz Hrvatske zbog niza administrativnih poteza koji često nisu jasni ni hrvatskim poduzetnicima.

Rusija je u 14 godina u Hrvatsku uložila 34,2 milijuna eura, za 1,1 milijun manje od Britanskih Djevičanskih Otoka, a za 2 milijarde i 726 milijuna eura manje od Austrije. Primjer pomalo zaboravljenog pokušaja ruskog ulaganja, koje je trebalo biti i najveće, jest projekt Brijuni rivijera u koji su čak milijardu dolara zajednički trebali uložiti moskovska Alfa Banka i Deutsche Bank. Na čelu Alfa Banke je Mihail Friedman, ruski oligarh i bliski Putinov prijatelj, koji na Forbesovoj listi zauzima 45. mjesto najbogatijih osoba na svijetu. Marijan Kostrenčić je sa svojom konzultantskom kućom Intel surađivao na projektu. Kostrenčić je dioničar građevinske tvrtke INGRA i predsjednik nadzornog odbora Večernjeg lista, a o tijeku projekta Brijuni rivijera priča:

“Izradili smo kompletnu studiju po uzoru na sličan projekt na Costi Esmeraldi. Friedmana je primio i predsjednik Stjepan Mesić koji nam je obećao pomoć. Ja sam osobno s planom upoznao premijera Ivu Sanadera i ministra Božidara Kalmetu. Međutim, nikada nije stigao odgovor iz Vlade. To je ono što me ljuti. Alfa Banka je jedna od najvećih u svijetu, a o Deutsche Bank da ne pričam. To su vrlo ozbiljni poslovni ljudi koji zasigurno nisu očekivali ovakav odnos. Nakon što su uložili oko milijun i pol eura u izradu projektne dokumentacije i kada su vidjeli s kim imaju posla, jednostavno su se odlučili povući jer su Hrvatsku smatrali neozbiljnom zemljom gdje se ne isplati poslovati. Smatram da prema Rusima postoji određena politička predrasuda. Priznajem, i sam sam imao određene rezerve, ali sam se brzo uvjerio da je riječ o ozbiljnim profesionalcima. Sve su to velike firme, a ja se više ne želim upuštati u ovako velike projekte kada je u pitanju rad s državom”.

U međuvremenu je područje Brijuna, gdje je trebao biti realiziran projekt, kupila Hypo banka koja planira graditi luksuzni resort kod Savudrije i Barbarige, koji bi trebali biti dovršeni do 2008.

Marijana Tuškana, ruskog lobista u Hrvatskoj, i suvlasnika Optima Grupe Maksima Kijaška nitko nije ozbiljno shvaćao kada su za Viktor Lenac nudili 15 milijuna dolaraRusija je nakon pada Berlinskog zida 1989. godine izgubila utjecaj u svijetu kakav je imala ranije. Trebalo je proći nekoliko godina velike gospodarske krize da bi došlo do preslagivanja na gospodarskoj sceni. Velike državne kompanije koje su upravljale ogromnim prirodnim resursima prešle su u ruke nekolicine bivših državnih dužnosnika koje je ruska, ali i svjetska javnost počela nazivati oligarsima. Ta prvobitna akumulacija kapitala na ruski način dovela je unazad nekoliko godina do poboljšanja gospodarskih pokazatelja. Danas cijela Europa ovisi o ruskom plinu. Pri tom su neki od oligarha postali toliko moćni da su počeli pokazivati i političke ambicije, ali im je politika, koja ih je dovela do velikog bogatstva, znala pokazati gdje su im granice. Vladimir Putin znao se obračunati s takvima, poput Mihaila Hodorkovskog, naftnog tajkuna koji je završio u zatvoru zbog utaje poreza.

Predsjednik Putin je predsjedniku Mesiću tijekom razgovora predočio primjer ruskog poduzetnika Dondukova koji je 19 puta putovao iz Rusije u Hrvatsku kako bi realizirao projekt na Hvaru. Kad je dvadeseti put došao, lokalne vlasti dale su mu nove uvjete za dobivanje dozvole. Poznat je i slučaj Viktora Vekselberga, ruskog multimilijardera koji na Forbesovoj listi zauzima 44. mjesto najbogatijih u svijetu i koji je Dubrovniku ponudio izgradnju koncertne dvorane, na što je ipak dobio odgovor gradskih vlasti, i to negativan. Ruski Rosneft odbijen je prilikom privatizacije Ine uz obrazloženje da u privatizaciji ne mogu sudjelovati tvrtke u državnom vlasništvu.

Moćni koncern AFK Sistema u vlasništvu milijardera Vladimira Jevtušenkova u izgradnju turističkog kompleksa na južnom dijelu otoka Mljeta planirao je uložiti 109 milijuna eura. Ubrzo su upoznali hrvatsku praksu da kupljeno zemljište ujedno i ne znači definitivno pravo vlasništva. Naime, oko spornog zemljišta počela je sudska bitka između lokalne i centralne vlasti. Nakon što je općina Mljet, na čelu s načelnikom Nikolom Hajdićem, prodala zemljište Jevtušenkovu za 2,8 milijuna kuna, Županijsko državno odvjetništvo u Dubrovniku osporilo je tu prodaju pod izlikom da je ta zemlja u vlasništvu Hrvatskih šuma, dakle u državnom vlasništvu. Jevtušenkov čeka razrješenje ovog spora i još uvijek nije odustao od projekta. Radovan Volmut surađivao je s Jevtušenkom oko kupnje zemljišta, a poznat je kao osoba kojoj se obraćaju istočnoeuropski milijarderi koji žele investirati u nekretnine u Hrvatskoj. O svojem iskustvu s ruskim poduzetnicima priča:

BORIS MEDVEDEV, zamjenik ruskog veleposlanika, stručnjak je za gospodarstvo pri ruskom veleposlanstvu“Sistema je izišla na natječaj na kojem je pobijedila. Uredno je uplatila novac i spremala se na realizaciju projekta. Odmah nakon toga počele su priče o sumnjivom imidžu te kompanije, a radi se o vrlo ozbiljnoj i moćnoj kompaniji koja je izlistana na njujorškoj i londonskoj burzi. Ne mogu točno tvrditi da su odustali od posla, ali znam da je Jevtušenkov vrlo razočaran. Mogli su od cijele priče napraviti prvorazredni skandal, ali to nisu napravili. Morate znati da je Rusija jako bogata zemlja, a priče o superbogatašima i ne drže vodu. Imate iznimno bogate ljude, ali već sada u Rusiji postoji jedna vrlo jaka srednja klasa. Rus, baš kao i svaki drugi poduzetnik, kada vidi da na jednom mjestu njegov kapital ne prolazi odlazi negdje drugdje gdje će ga nesmetano oploditi. Rusi su postali jako selektivni u skladu sa svojim gospodarskim napretkom i ako već plaćaju, žele da to bude najbolje. U Rusiji se unazad deset godina sve promijenilo i Hrvatska ne može računati na tradicionalne veze pa na taj način ostvarivati poslove. Uvjeren sam, međutim, da će se poslovi Rusije i Hrvatske sigurno poboljšavati, ali za ljubav je potrebno dvoje”.

Jedan od najpoznatijih primjera je i prodaja sisačke Željezare ruskoj tvrtki Mečelj. Nakon što su 2003. u Željezaru uložili 38 miljuna dolara, shvatili su da je tehnologija zastarjela i da je cijela tvornica u lošem stanju, zbog čega su se nakon nekog vremena odlučili povući. Iz Mečelja su tvrdili da su sve pokušali, ali da jednostavno nije išlo i da profili proizvoda koji su se radili u sisačkoj željezari nisu bili njihova osnovna djelatnost. Zato je njihova osnovna djelatnost ono čime se bavi splitska Željezara za koju je Mečelj ponudio 74 milijuna kuna ulaganja u tri godine, kao i zapošljavanje novih radnika. Tvrdili su da je njihova ponuda za 22 milijuna dolara veća od ponude poljskog Zlomexa, kojem je Hrvatski fond za privatizaciju odlučio prodati Željezaru. Nekoliko mjeseci kasnije, tri potpredsjednika Fonda završila su u pritvoru zbog nezakonitosti u poslovanju, a premijer Ivo Sanader najavio je njegovo raspuštanje. Slučaj Mečelj posebno boli Ruse jer je ta tvrtka dobila najgori imidž u Hrvatskoj zbog povlačenja iz Siska, iako je riječ o tvrtki koja zapošljava 80 tisuća ljudi u više europskih zemalja i izlistana je na njujorškoj burzi.

IVLADIMIR PUTIN, predsjednik Rusije, prigovorio je svom kolegi Stjepanu Mesiću zbog odnosa hrvatske administracije prema ruskim ulagačimaako prevladava dojam da svaki Rus u Hrvatskoj nailazi na probleme, ipak je to više slučaj s krupnim kapitalom koji dobiva veću medijsku pažnju. Mali ruski poduzetnici, koji imaju manja ulaganja, ne nailaze na neke velike i nerješive poteškoće. Takav je primjer i Andrej Soroko koji je kupio hotel Vali kraj Crikvenice: “Prije ovog posla bavio sam se trgovinom vrijednosnih papira, potom sam odlučio negdje uložiti svoj novac. Prvo sam želio uložiti u Estoniji, ali sam došao u Hrvatsku i tu sa svojim partnerom, također Rusom, kupio ovaj hotel. U ovoj zemlji ipak je jako dobro izgrađena infrastruktura, a nalazi se u centru Europe. Kada je u pitanju rad s osobljem, puno je lakše nego u Rusiji i nikada nisam zažalio što sam došao tu”.

Kada su Leonida i Jevgenij Valentinovič kupovali tvrtku za iskorištavanje i obradu kamena Batolit nisu znali da kupuju kamenolom u Šibeniku koji neće moći u cijelosti iskorištavati zbog nedonošenja prostornog plana. Prostorni planovi u Hrvatskoj često znaju kočiti donošenje bilo kakve gospodarske strategije nekog kraja i često služe za zadovoljavanje apetita pojedinih političkih moćnika. Tvrdili su da su 25 puta tražili odgovor lokalnih vlasti u Šibeniku o dozvoli iskorištavanja. Nedjeljka Klarić, gradonačelnica Šibenika pak tvrdi da to ne odgovara istini: “Nije istina da nisu dobili odgovore. Svaki put su primljeni i nisu bili zakinuti za bilo kakvu informaciju. Ako su očekivali da ću ja osobno izići iz zakonskih okvira, kao i gradsko poglavarstvo, onda su se prevarili. Na lokaciji Dubrava postoji već jedan kamenolom i ja ne mogu izići pred ljude i reći im da će im u dvorište doći još jedan koji će im smanjiti kvalitetu života. Kamenolom je rana u okolišu”.

Ruski milijarder Vladimir Jevtušenkov kupio je na Mljetu zemljište za 2,8 milijuna kuna s namjerom gradnje turističkog kompleksa, ali mu država osporava vlasništvoZanimljivo je da Rusija nema gospodarsku komoru ili neki drugi oblik predstavništva koji će promicati njihove gospodarske interese u inozemstvu, za razliku od Austrije koja ima izgrađenu cijelu mrežu svojih gospodarskih komora u Europi pa tako i u Hrvatskoj. Zamjenik ruskog veleposlanika u Zagrebu Boris Medvedev kaže da im nisu ni potrebni: “Pa pogledajte Bugarsku, Rumunjsku, Srbiju ili Makedoniju. Ni tamo nemamo nikakvih komora pa svejedno naš kapital nailazi na pozitivan odgovor. Samo je naša naftna kompanija Lukoil u te zemlje uložila preko milijardu i pol dolara. U Hrvatskoj smo imali pokušaje ulaganja velikog kapitala, ali svi ti pokušaji su propali. Više smo puta razgovarali s predstavnicima hrvatske Vlade, ali problemi nisu riješeni. Još uvijek postoji veliki interes ruskih poduzetnika za Hrvatsku. Pri tom mislim samo na ozbiljni, veliki kapital. Trebat će još raditi na stvaranju zdrave poduzetničke klime jer kapital ide samo tamo gdje mu je lijepo, a koliko god Rusi simpatizirali Hrvate, moramo biti svjesni da kapital ne poznaje osjećaje, ali ni granice. Najveći problem predstavlja ishođenje dozvola i papira za gradnju. Ja ne vidim apsolutno nikakav politički razlog stopiranja ruskog kapitala u Hrvatskoj. Svaki ulazak stranog kapitala često se koči u Hrvatskoj i vjerojatno je još uvijek prisutan strah da strano ulaganje znači rasprodaju nacionalnog bogatstva. Ne treba se bojati velikih tvrtki jer njihovo širenje je dio globalizacijskog procesa”.