Stara je stvar da percepcija (dobrih) pisaca u domaćoj i stranoj sredini katkad bude zapanjujuće drukčija. Katkad u toj "kvaki" leži tajna njihova uspjeha u tuđini, a gdjekad i neuspjeha. Eto, primjerice - češki književnik Bohumil Hrabal u nas se uglavnom doživljavao kao jedan od nekolicine najvrsnijih predstavnika tzv. češke škole humora (premda takvo što u Češkoj ne postoji), kako su to u nas neki neuko nazvali i proširili dalje jer je lako pamtljivo. No, eto kao kuriozom doima se stoga samo nekoliko rečenica iz eseja Václava Havela koji je 1956. u dobi od dvadeset godina o Bohumilu pisao ne onako kako su ga tada doživljavali čitatelji i kritičari - kao običnog čovjeka, običnog radnika koji piše - nego kao o intelektualcu koji je strastveno zaronio u radnički svijet: "Očito je da Hrabal nije književnik koji živi bogatim životom kako bi imao o čemu pisati, nego naprotiv, piše zato što živi tu sudbinu i što mu ta sudbina pruža bezbroj poticaja za pisanje. Hrabal je običan čovjek koji piše, a ne pisac koji živi kao običan čovjek. Ne živi zbog toga da bi pisao, nego piše zbog toga što živi. I gubitak dodira s tim životom bio za njega i gubitak potrebe za pisanjem. Time je određeno i cjelokupno značenje neliterarnosti i neprofesionalnosti njegove umjetničke vrste." Većina nas koji cijenimo i poštujemo sjetno-šaljivo pripovijedanje tog osobenjaka koji je živio životom svojih likova, nikad ne bi rekli da postoji neliterarnost ili neprofesionalnost njegova umjetničkog izričaja. Naprotiv, upravo suprotno. Da je taj neobičan čovjek imao izniman dar da literarno i profesionalno u umjetničku formu pretoči sve ono obično, sve ono naizgled pusto sivilo svakodnevice, da zlatnim prahom neobičnosti ili svetačke iznimnosti pospe naizgled nezanimljive susjede, bezbojne rođake i slične nevidljive vrste. Većina nas koji cijenimo i poštujemo sjetno-šaljivo pripovijedanje tog osobenjaka uživamo upravo u njegovoj čaroliji kojom umije, iznimnom lakoćom rijetkih nadarenih, pretvoriti svagdan u blagdan, trivijalno u uzvišeno, pojedinačno u opće. Sve je to sadržano i u jednom od njegovih klasičnih proza s autobiografskim elementima, nedavno prevedenu u nas kao trećoj knjizi odabranih djela, Gradiću gdje je vrijeme stalo. Kao i u drugima iz tog ciklusa, svijet se okreće ponajprije oko nezaboravnog lika strica Pepina, oko lijepe i odsutne majke, oca posvećenog svojim hobijima i koleričnog djeda sa zapanjujućim napadajima gnjeva. No, stric Pepin doista je junak Bohumilova djetinjstva. Barem onih godina koje je proveo u nimburškoj pivovari u kojoj je očuh, kojeg ipak zove ocem, bio upraviteljem. Tako je jednoga dana 1924. pojavio stric Pepin s nakanom da ostane samo dva tjedna, ali onda je odlazak odgodio za mjesec dana, godinu, deset godina… Radio je u pivovari, uglavnom ono što nitko ne bi htio, ali Pepin je bio posvuda, pripovijedao svoje minhauzenske zgode, zabavljao sve nazočne i udvarao damama. Doima se poput kakva drevnog pučkog pripovjedača i tako je svojim pripovijestima začarao i Bohumila, zavukao mu se pod kožu i u glavu te ga je uvijek iznova, svježeg i jednako intrigantnog, oživljavao na stranicama svojih romana. Međutim, stric Pepin svojim nerazumnim ponašanjem uzrokuje razdore u familiji, srdi svoga brata Francina, dok po drugoj strani stvara i nevjerojatnu novu koheziju jer se mamica i tata zbližuju u tuzi i brzi.
I tako se piše život gradića koji ima pivovaru i krčme za veselje, čudake i zanesenjake, svoje mirne nedjelje i burne noći, nedužne zgode i odvažne pustolovine. Na fonu društvenih mijena postupno i poput Trnoružičina grada uspavano mjestašce poprima druga obličja, ali jednom trenutku to će sa zemljom sravniti sve ono što bio jest. Roman Gradić gdje je vrijeme stalo tako u jednom trenutku postaje svojevrsna oda svim onim prohujalim vremenima koja nosimo u sebi, koja ponajčešće možda uopće nisu stvara a još manje idilična, ali su naša, prianjamo uz njih jer su nam u temelju identiteta i osjećanja sebe i svijeta u cjelini. Hrabalu je upravo to djetinjstvo u Nymburku i lik strica Pepina ono što čini okosnicu njegova života, nastalu negdje između dvaju svjetskih ratova u zamalo idiličnom krajoliku na razmeđu urbanog i ruralnog. Pa kad velikom gestom tragičnog romantičarskog junaka naposljetku Francin baci u rijeku posebnu i kultnu mornarsku kapu umirućeg strica Pepina, završit će ne samo roman nego na neki način i cijela epoha. Bez obzira na to što je stvarno završila davno prije: u trenutku kad su radnici preuzeli upravljanje pivovarom i dali otkaz upravitelju. Ne samo za njih, vrijeme je stalo i na "pokvarenom crkvenom tornju, koji je prestao raditi i nitko ga nije popravio" kao što se posvuda "naokolo polako zaustavljalo vrijeme, negdje se zaustavilo potpuno, dok je drugo vrijeme, drugih ljudi, bilo puno elana i nove energije i nastojanja". No, ljudi iz starog vremena nisu imali ključ za novo vrijeme i morali su ustuknuti. Čitateljima na Zapadu, gdje su se ionako objavljivali prvotisci ponajboljih čeških književnih iz željeznih godina sovjetske diktature, Hrabalova su se djela doimala poput pitoresknih pripovijesti o idiličnosti malomjestanskog života, katkad i kao svojevrsne bajke sa smiješnim likovima i zavrzlamama. No, mi znamo da je onodobni stvaran život bio sve samo ne idila, da je komičnost potjecala iz apsurdne okrutnosti, smiješno iz posvemašnje tuge, radost iz jada, veselje iz bola. Stoga će možda tek nove generacije moći cijeniti svu kreativnu moć i umješnost Hrabalova pisma koji je svojom originalnom metodom pisanja i satirično-grotesknim potezima uspio ne samo prenijeti duh doba, nego mu dati i notu bezvremenosti. Samo ukratko valja podsjetiti kako je Hrabal, nadahnut nadrealistima, dosezima psihoanalize i tehnikom toka svijesti, uspio izgraditi vlastiti izričaj u kojem pripovijedanje struji poput riječne matice. A budući da je prozaikom postao tek nakon što je dobrano izoštrio pjesničko pero, njegov je izričaj ekonomičan, mjestimice blago liričan, pomalo s natruhama filozofskog diskurza i zrncima predanog cijeloživotnog čitanja odabrane literature. Znalci češkoga kažu da ga je teško prevoditi jer je razvio i vlastiti jezični stil – s mnogo ponavljanja, brojnim sinonimima, vlastitim izmišljenim riječima. kad je već riječ o teškoćama prevođenja, svako valja pohvaliti prijevod Sanje Milićević Armade koja je u hrvatski prenijela sve bogatstvo Hrabalova stila i jezičnu raskoš.
Nepresušno vrelo za romane bilo je njegovo sjećanje u kojem je pohranjivao detalje, lica, zgode, mjesta. Kad bi mu se kakva knjiga "složila" u glavi, otipkavao ju je u bujici riječi na starom pisaćem stroju, pa poslije škarama slagao u roman. U prvoj je fazi neprestano prerađivao i već objavljene radove, ali poslije je stekao toliko samopouzdanja da ih je ostavljao onakvima kakva bi mu "ispala" iz glave na papir. Naposljetku, da je to bilo uspješno govorile su i naklade njegovih knjiga koje su se brojile u desecima tisuća i brzo nestajale s polica knjižara. Da se ne spominje oskarovski uspjeh Menzelove ekranizacije Strogo kontroliranih vlakova. Od 1968. Hrabalu je bilo zabranjeno objavljivati, štoviše u to doba već tiskane njegove su knjige završile u skupljalištu staroga papira u kojem je i sam radio godinama. Kolale su naokolo u samizdatu, a Hrabal je kao vjerni posjetitelj praške pivnice Kod zlatnog tigra i dalje revno prikupljao ljudske priče i stvarao od njih književnost. Stoga, kada je u dobi od osamdeset i dvije godina taj pravnik s doktoratom i negdašnji radnik talionice željeza, jednog hladnog dana u veljači 1997. pao s petog kata bolnice, mnogi su posumnjali u priču o tome da je samo nakanio hraniti golubove. S pravo jer valja se prisjetiti pronicave Havelove ocjene - više nije živio da bi pisao, izgubio je dodir sa životom, pa tako i potrebu za pisanjem. Krhkom tad postaje egzistencija pisca. Ta harlekinska sjeta samo se više nije mogla kanalizirati u umjetničko štivo. Jer za je življenje i sudjelovanje u životu bilo najuzvišenije što čovjek može učiniti - sve dok to dijeli s drugima. Tako je, primjerice, nakon što je u talionici doživio tako groznu nesreću da je morao zauvijek napustiti taj posao, shvatio kako je došao do ključne spoznaje iz Schopenhaurove misli koja kaže da je "onaj koji se muči jednak onome koji je mučen… to treba imati u vidu pa će onda tvoja patnja postati moja, i ne samo tvoja nego patnja svih.. svi ljudi imaju zajednički nazivnik. Pa tako danas znam da nisam nimalo više čovjek od čovjeka koji se sa mnom vozi u tramvaju, od ocoubojice iz Spiša, od tog ubijenog oca, da sam ja svaki taj čovjek." I doista, baš zato što je svaki taj čovjek, s Bohumilom Hrabalom vrijeme će stati u onom trenutku kad on to poželi. U bilo kojem gradiću u kojem još ima ljudi koji umiju prepoznati začaranu zbilju i prepustiti se bezvremenom očuđenju magijom pripovijedanja.