Prošle godine, u sklopu 4. Zagreb Film Festivala, pokrenuta je istoimena biblioteka, unutar koje je objavljena odlična knjiga intervjua Stephena Lowensteina “Moj prvi film“, u kojoj 20-ak vrhunskih redatelja autoru objašnjava kakve su sve poteškoće proživjeli snimajući svoja debitantska ostvarenja. Na istom festivalu prikazan je i nagrađen njemački film “Život drugih“, dugometražni prvijenac njemačkog redatelja Floriana Henckela von Donnersmarcka, koji bi također mogao reći ponešto o problemima filmskih početnika. Donnersmarck, doduše, nije prolazio kroz pakao kao većina intervjuiranih, a i budžet od dva milijuna dolara, kojim je raspolagao, doima se holivudski skupim u usporedbi s 27.000 dolara koliko su prije postprodukcije stajali “Trgovci“ Kevina Smitha, no “Život drugih“ svejedno je nastajao polako i teško. Štoviše, ni jedan producent nije htio dofinancirati već snimljen film, dok u priču nije ušla njemačka podružnica Buena Viste. Gledajući “Život drugih“, koji je poslije, samo u kinima, zaradio više od 60 milijuna dolara, okitivši se s otprilike 99 posto pozitivnih kritika, čovjek se mora zapitati kako je to moguće? Već na papiru, da ne govorimo o grubom šnitu, majstorski postavljena priča o Stasijevu prisluškivanju uglednog istočnonjemačkog književnika, krcata emocijama, humorom i bezbrojnim kulturološkim i političkim konotacijama, morala je djelovati moćno, kao jedna od rijetkih koje su toliko savršene da se moraju svidjeti svima, od publike do kritike. Onako kako se svima nastoji svidjeti njezin autor, 33-godišnji Nijemac spektakularnog imena i prezimena i gotovo lecarréovske biografije, koji do te mjere uvažava tuđa mišljenja da je usred problema sa “Životom drugih“ zamalo povjerovao kako je u krivu on, a ne stupidni njemački producenti.

“Život drugih“ je, najkraće rečeno, remek-djelo koje tko zna koji put vraća nadu u neuništivost klasičnog narativnog stila. Često omalovažavan, jer je utemeljen u američkoj kinematografiji, a vrhunac dosegnuo u doba klasičnog Hollywooda, proglašavan banalnim i društveno nazadnim, pa čak i perfidnim načinom na koji buržoaski ideolozi manipuliraju publikom, klasični narativni stil preživio je modernizme, postmodernizme i sve druge “izme“ i trendove i još je model unutar kojeg se diljem svijeta snimaju izvrsni filmovi, bilo da je riječ o Yamadinim “Sumaraku samuraja“ i “Skrivenoj oštrici“, Bongovu “Sjećanju na umorstvo“, Chaseovoj romanesknoj seriji “Obitelj Soprano“, Eastwoodovim oporim staračkim filmskim testamentima ili remek-djelu “Završni udarac“ Woodyja Allena, koji je klasično pričanje priča veći dio života zapravo prezirao. “Život drugih“ je udžbenički pokazatelj golemih mogućnosti klasičnog narativnog stila, mogućnosti koje u nedostaku prostora obično zovemo “slojevitost“.

Donnersmarck svojim prvijencem postiže sve što se filmom uopće može postići, uživljavajući nas u priču, likove i epohu u kojoj se radnja odvija, kao da je riječ o nekom devetnaestostoljetnom realističnom romanu, a ne filmu koji traje skromnih dva sata i petnaestak minuta. Njegov je redateljski stil, kako se to famozno zna reći, “nevidljiv“, no itekako vidljiv, samo suptilan, apsolutno podređen priči i likovima, a ritam izlaganja savršen, protkan nepogrešivim fordovskim osjećajem za izmjenu tragičnih i smiješnih momenata. Pričajući priču o pedantnom agentu Stasija (genijalni Ulrich Mühe, kojeg je u doba DDR-a navodno cinkarila bivša supruga), koji špijunira posve bezgrešnog književnika, zato što mu zli i pohotni ministar želi ševiti djevojku, Donnersmack profilira psihološki nevjerojatno bogate likove i uslojava priču maestralno razrađenim studijama ljubavi, odanosti, umjetnosti, politike i brojnih drugih stvari, višeznačnim i otvorenima za bezbrojne interpretacije. Možda najfascinantnija je interpretacija totalitarizma i načina na koji on slama sve koji u nešto vjeruju, na kojim se god stranama nalazili. Donnersmackova je naracija naizgled jednostavna, no redatelj se neprekidno vješto poigrava pripovjednim konvencijama, tjerajući nas da se pitamo tko je zapravo glavni junak filma, a na kraju i to je li njegov pripovjedač uistinu bio tako sveznajuć i pouzdan?

Što tek reći za antologijske scene poput pričanja fatalnog vica o Honeckeru i ministrova silovanja glumice u partijskoj limuzini, ili majstorskog finala nakon kojeg shvatimo da se ministar bolje snašao u novoj Njemačkoj i od prisluškivanog i od prisluškivača?

Posljednjih godina učestale su rasprave o buđenju njemačke kinematografije, uspavane još od vremena Fassbinderove fizičke i Wendersove autorske smrti, te Herzogova okretanja mističnom dokumentarizmu. Svaka čast biserima poput “Trči, Lola, trči“ i “Hitler: konačan pad“ no dosad najzanimljiviji rezultat toga buđenja je “Život drugih“, remek-djelo kojem se, kako to često biva, matična kinematografija prirodno opirala. Sačuvaj nas Bože samo holivudskog remakea, o kojem već bulazne Sidney Pollack i Anthony Minghella.

POSLJEDNJI ŠKOTSKI KRALJCONTINETNAL FILM
Lipanjska DVD rekapitulacija oscarovskih filmova nastavlja se “Posljednjim škotskim kraljem“, dramom koja je Forestu Whitekeru donijela Oscara za glavnu ulogu. Whitaker je svoj posao obavio nadahnuto i Oscar je zaslužen, no treba pošteno reći da je uloga ugandskog krvnika i luđaka Idija Amina jedna od onih u kojima se vrhunskim glumcima teško zeznuti. Film uglednog dokumentarista Kevina Macdonalda nije loš, ali pati od prilično zbrkanog scenarija, izostanka redateljeva osjećaja za ritam izlaganja i površnog odnosa prema Africi, a ni James McAvoy nije baš najsretniji odabir za simboliziranje nečiste savijesti Zapada. Šteta što u paketu s Macdonadovim filmom na DVD-u nije objavljen i glasoviti dokumentarac Barbeta Schroedera “General Idi Amin Dada: autoportret“.

The Last King of Scotland, brit. drama, 2006. R: Kevin Macdonald GL: Forest Whitaker, James McAvoy, Kerry Washington, Gillian Anderson
FILM: 3
DVD: 3

KOMADI IZ SNOVABLITZ
Mjuzikl “Dreamgirls“, eksploatacijski prekršten u “Komadi iz snova“, može se pohvaliti raskošnom produkcijom, zanimljivim koreografijama i odličnim nastupima epizodista Eddieja Murphyja i Jennifer Hudson, no teško je razumjeti panegirike s kojima su ga dočekali brojni zapadni kritičari. Ekranizacija nagrađivanog brodvejskog komada, u režiji inače zanimljivog Billa Condona (“Bogovi i čudovišta“, “Kinsey“), nije nezanimljiva, ali pati od nekoliko vrlo ozbiljnih problema - blijedih songova, njihova slabog prožimanja s dramaturgijom i traljavog Condonova profiliranja karaktera, zbog čega zanimljiva priča, inspirirana sudbinama Diane Ross, The Supremes i osnivača “Motowna“ Berryja Gordyja prečesto skreće u banalnost i izaziva na licu crvenilo.

Dreamgirls, am. mjuzikl, 2006.
R: Bill Condon; GL: Jamie Foxx, Beyoncé Knowles, Eddie Murphy, Jennifer Hudson
FILM: 2 i pol
DVD: 3

BABETTINA GOZBECONTINENTAL FILM
Gore recenzirani filmovi nisu loši, no svakom kritičaru osuđenom na hrvatski DVD repertoar, “Babettina gozba“ nakon njih izgleda kao čudesna večera koju francuska sluškinja pripremi danskim religioznim starcima, nakon desetljeća asketske prehrane. Karijera redatelja Gabriela Axela, koji sljedeće godine slavi devedeseti rođendan, trajala je pola stoljeća, no danas ga pamtimo samo po “Babettinoj gozbi“. Remek-djelo redateljskog minimalizma, iza kojeg se krije nevjerojatno bogatstvo značenja i emocija, naprosto poziva na ponovno gledanje ranog Axelova opusa, jer teško je povjerovati da čovjek odgovoran za ovako nešto nema u svojoj filmografiji još pokoji biser. DVD izdanje ne sadrži dodatne priloge, no “Babettina gozba“ vrijedi više od svih dodataka objavljenih na DVD-u čitave ove sezone.

Babettes gæstebud, dan. drama; 1987.
R: Gabriel Axel
GL: Stéphane Audran, Brigitte Federspiel, Bodil Kjer
FILM: 5
DVD: 2