LIAM NEESON kao vođa progonitelja u filmu 'Seraphim Falls'Komercijalni debakl i sramotno kritičarsko iživljavanje nad antologijskim ostvarenjem Michaela Cimina “Vrata raja“ označili su ne samo kraj dominacije američkog autorskog filma afirmiranog kroz projekt tzv. Novog Hollywooda, nego i kraj sustavne proizvodnje vesterna, najautentičnijeg američkog žanra, kako se voli reći. Novoholivudski antivestern 70-ih kao da je pripremio tlo za sahranu, a propast Ciminova realističko-poetičnog epa došla je kao točka na i. Pa ipak, iako su snažni glasovi o smrti vesterna započeli svoj bruj prije najmanje tridesetak godina, iako im je tužna sudbina “Vrata raja“ početkom 80-ih dala za pravo, žanr se održao do danas. Ne više kao relevantna žanrovska proizvodna linija, nego kroz pojedinačne uratke. Međutim, zanimljiva li paradoksa, upravo u vremenu svog proizvodnog sumraka žanr je postigao najveće uspjehe. “Ples s vukovima“ Kevina Costnera iz 1990. i “Nepomirljivi“ Clinta Eastwooda iz 1992. prvi su i jedini vesternski dobitnici Oscara za najbolji film još od 1931. i “Cimarrona“ Wesleyja Rugglesa. Oba su filma okićena i Zlatnim globusima te s pregršt drugih nagrada i priznanja, suvremena kritika ih je slavila, a publika rado gledala. Nedavno je i ambiciozna vestern-serija “Deadwood“ naišla na kritičarske panegirike; oglašivači joj, doduše, nisu bili naročito skloni, a nije se okitila ni s previše službenih priznanja, ali je zato na Imdb-u dobila nevjerojatnu prosječnu ocjenu 9,4. Uglavnom, stvari stoje tako da se unutar žanra vesterna u zadnjih 15-ak godina proizvodi vrlo malo, ali je ono što se proizvede nerijetko zanimljivo. Jasno, dio te zanimljivosti nesumnjivo proizlazi iz činjenice da je riječ o nekoć omiljenom, “mitskom“ žanru za koji su pripadnici današnje dominantne društvene populacije nostalgično vezani, pa njegovi povremeni izdanci pobuđuju povećanu pozornost već samom činjenicom da su rijetki primjerci drastično prorijeđene vrste koju valja sačuvati, no ipak nije sve u kontekstu, ima nečeg i u samim filmovima. Uostalom, može se pretpostaviti da autori koji se danas laćaju vesterna čine to s jakim razlozima, s obzirom na njegov nezavidan status u aktualnom sustavu žanrova, a ti jaki razlozi trebali bi biti pretpostavkom kreativne ambicioznosti. Nema sumnje da je David Von Ancken - dosad najpoznatiji po kratkom igranom filmu “Bullet in the Brain“, nagrađivanom na nizu manjih festivala, te režiji pojedinih epizoda popularnih TV serija poput “Oza“ i “CSI: NY“ - vrlo ambiciozno pristupio svom debitantskom cjelovečernjem ostvarenju “Seraphim Falls“.

Radnja filma zbiva se tri godine nakon svršetka Američkog građanskog rata, a u nju smo uvedeni in medias res: usred snježne šumske divljine petorica ljudi počinju progoniti usamljena muškarca. Potjera se pretvara u borbu na život i smrt, čije uzroke ne saznajemo sve do završnice, iako po stanovitim signalima slutimo da je progonjeni muškarac (jako dobri Pierce Brosnan) učinio neko zlodjelo zbog kojeg mu se vođa progonitelja (nešto manje upečatljiv, ali također dojmljiv Liam Neeson) želi osvetiti. Hajka koja je započela u snježnom šumsko-riječnom ambijentu nastavlja se kroz pustošnu preriju gdje niču tračnice transkontinentalne željeznice, i naposljetku svršava u okamenjenoj pustinji, u kojoj progonjeni i vođa progonitelja ostaju sami, suočeni jedan s drugim i sami sa sobom.

'LA VIE EN ROSE' krupnozrnata i difuzna fotografijaVon Ancken dvije trećine filma inzistira na realističkom pristupu prožetom naturalizmom, dijaloškom minimalizmu i ogoljenosti radnje na pustolovno-akcijsku dimenziju, da bi u završnici napravio obrat, ostvarivši klimaks u obliku izrazito simboličke, fantazmagorično-metafizičke poante. Ako je početak filma ambijentacijom i potjerom skupine za pojedincem radi izvršenja osvete asocirao na Pollackova “Jeremiaha Johnsona“, saznanje motiva osvete upućivalo na Eastwoodova “Odmetnika Josieja Wellesa“, pustinjska završnica priziva davni Stroheimov nijemi klasik “Pohlepa“ (jedini nevestern među ovim filmovima) i još više, svojim visokosimboličkim i fantazmagoričnim začinom, kultno “Pucanje“ Monteja Hellmana. “Seraphim Falls“ nije film koji bi se mogao mjeriti s bilo kojim od ovih naslova, ali već sama činjenica pobuđivanja asocijacija na njih sugerira da je riječ o zanimljivom uratku. Von Ancken se najvećim dijelom filma predstavio kao vizualno suveren režiser koji jednako sigurno barata ritmom, odnosno tempom, te kompetentno surađuje s dvojicom glumačkih (irskih) kapitalaca, a u plus mu svakako ide niz dojmljivih šumsko-riječnih zimskih prizora, kao i uprizorenje pustinjske završnice (u oba slučaja velike zaslugu idu i snimatelju oscarovcu Johnu Tollu), pri čemu se posebno ističe nekoliko naturalističkih scena (Brosnanov lik dvaput tokom filma, iz različitih razloga, vadi crijeva drugom stvoru), ali ima u njegovoj izvedbi i ozbiljnih nedostataka. Bitna retrospektivna sekvenca u kojoj se saznaje uzrok potjere režirana je traljavo i s nepotrebnim dodirom kiča (ona ujedno, kroz konačnu reakciju Brosnanova lika, upućuje na još jedan film, u drugom kontekstu spomenuti “Ples s vukovima“), režijski je također neuvjerljivo riješena i scena u kojoj progonitelji nailaze na progonjenikov logor u šumi dok ih on, nedaleko skriven, promatra, a Von Ancken ima problema i s dramaturgijom - neki su likovi prejako uvedeni u radnju da bi ostali jednokratni epizodisti (sestra i brat u izoliranoj šumskoj brvnari), a posebno bode oči nedorečeno profiliranje i u završnici suviše jednostavno ispadanje iz filma posljednjeg preostalog člana progoniteljeve družine, to prije što ga utjelovljuje tako ekspresivan glumac kakav je Michael Wincott. No pozitivni prinosi pretežu nad propustima, pa čak kad na kraju Von Ancken film odvodi u nečekivanom i načelno govoreći ne baš sretnom metaforičko-simboličkom smjeru, njegova je režijska izvedba dovoljno jaka da taj zaokret, koji uz Brosnana i Neesona glumački garniraju Wes Studi i Anjelica Huston, zadobije dozu simpatične luckastosti.

U tim trenucima postaje jasno i koja je ključna tema filma - riječ je o problemu suočavanja s ljudskim, humanim licem neprijatelja. Neesonov lik nalazi se na najvećem iskušenje kad spozna da čovjek kojeg progoni i kojeg smatra odgovornim za strašnu tragediju koja je pogodila njegovu obitelj zapravo nije ultimativni negativac. Priznati humanu dimenziju neprijatelja veliko je iskušenje, jer čini se da je ne samo izdaja samog sebe nego, važnije, i najmilijih koji su objektivno zahvaljujući neprijateljevu djelovanju stradali. Dakako, Van Anckenova poruka itekako aludira na suvremena ratna zbivanja, a bliska je i ovim našim prostorima. A ide još i dalje, s obzirom na to da sugerira, a autor je u jednom intervjuu to i potvrdio, kako su dvojica protagonista zapravo polovi jedne te iste osobe.

Spoj realizma/naturalizma s modernističko-fantazmagoričnim iskoracima te mjestimično zapadanje u sentimentalizam nije svojstvo samo „Seraphim Fallsa“, nego i biografije legendarne Edith Piaf “La Vie en rose“. U nas slabo znani režiser i koscenarist Olivier Dahan poništava uredno kronološko izlaganje stalnim vremenskim skokovima u razne točke prošlosti iz kojih se vraća u različite točke “sadašnjosti“, dok tekstura krupnozrnate i difuzne fotografije stvara realističko-poetičnu sugestiju. U sceni junakinjina suočenja s gubitkom životne ljubavi utječe se pak nadrealno-oniričkim iskustvima. Želeći uhvatiti cjelinu bića francuske i europske ikone jednog vremena kroz supostavljanje fragmenata iz različitih razdoblja njezina života, Dahan je brojne likove koji je okružuju sveo na marginalne epizode, što bi doduše moglo biti u skladu s pjesmom “Non, je ne regret rien“, koja je za Piaf vjerojatno značila isto što “My Way“ za Sinatru, međutim, karakterizacijski osiromašuje film. Bilo bi to nebitno da je koncepcija po kojoj je Piaf središte oko kojeg se vrte više ili manje efemerni sateliti rezultirala slojevitim portretom junakinje, ali to se nije zbilo. Ipak, Dahanov oblikovni trud ne treba omalovažiti, iako film najviše profitira od sjajne Marion Cotillard u glavnoj ulozi koja zaslužuje dubok naklon.

SERAPHIM FALLSSeraphim Falls, am. vestern, 2006.
R: David Von Ancken GL: Pierce Brosnan, Liam Nesson, Michael Wincott, Anjelica Huston

ocjena: 3 (tri) zvjezdice

LA VIE EN ROSE - EDITH PIAFLa Môme, franc.-brit.-češ. biograf. drama, 2007.
R: Olivier Dahan GL: Marion Cotillard, Jean-Pierre Martins, Emmanuelle Seigner, Gérard Depardieu

ocjena: 3 (tri) zvjezdice