Zoran Ferić“Ekskluzivno. Makete Gavrilovićevih barenih kobasica pronađene su. Izvori bliski vodećim ljudima hrvatske mesne industrije napominju kako je u jednoj garaži na Djevičanskim Otocima, za koju postoje saznanja da je unajmljena na ime predsjednika Vlade Ive Sanadera, pronađeno ukupno pet maketa Gavrilovićevih kobasica velikog formata, i to tri pariške i dvije tirolske. Podsjetimo. Prva kobasica ukradena je u Zagrebu, u noći 27. lipnja, a već sutradan dogodila se koordinirana akcija otuđivanja Gavrilovićevih kobasica u Rijeci, Splitu i Osijeku. Otada kobasicama se gubi svaki trag, a sva nastojanja uprave Gavrilovića da uz pomoć nagrade od 10.000 kuna pribavi informacije o kobasicama ili same kobasice pokazala su se uzaludnima sve do danas. Kao što je vidljivo iz dokumenata koje ekskulzivno objavljujemo, premijer Sanader, ili netko u njegovo ime, unajmio je spomenutu garažu 20. lipnja, točno sedam dana prije nestanka prve kobasice. Na ugovoru o najmu vidi se točno ime iznajmljivača i agencije Wirgin, koja ga zastupa, a u rubrici o unajmljivaču stoji ime Ive Sanadera, predsjednika hrvatske Vlade. Dokument je potpisan 21. lipnja kod javnog bilježnika u Ženevi, a potpis je nečitak.
U dokumentu je, nadalje, navedeno da će se garaža koristiti kao skladište, ali nije precizirano što će se i kako skladištiti u spomenutom prostoru. Agenti koji zastupaju vodeće ljude hrvatske mesne industrije napominju kako su ključne informacije o tajnoj lokaciji na kojoj se nalaze kobasice dobili od visokopozicioniranih činovnika u Vladi i neimenovanih službenika obavještajne zajednice u Hrvatskoj. Ovim zapanjujućim pronalaskom i dokumentacijom koja ga prati (žig nečitak) sigurno se otvara još jedna afera koja će nedvojbeno ozbiljno potresti vladajuću stranku u najosjetljivijem momentu prije parlamentarnih izbora.“ Uzmimo, na primjer, da se ovakav tekst s fotografijama dokumenata pojavi u Ribičkom glasniku, u rubrici “Najljepše ribičke priče“. Bi li hrvatski premijer na izvanrednoj sjednici Vlade dramatičnim glasom demantirao svaku umiješanost u krađu kobasica i nazvao to pokušajem da se destabilizira Hrvatska? Bi li sve to proglasio, ne močvarom, nego mesnicom, napominjući da jegeri i parizeri iz devedeset prve rade o glavi cijeloj zemlji? I bi li, uostalom, pozvao oporbu da se očituje kako nitko iz njenih redova nema veze s ovakvim predizbornim podmetanjima? Sada kad je afera o 19 tona zlata u 1590 poluga na Djevičanskim Otocima konačno prokazana kao medijska sumporna bombica Vladimira Zagorca, koji panično želi spriječiti da ga austrijske vlasti izruče Hrvatskoj, postalo je jasno da nitko ozbiljan u ovoj zemlji ne vjeruje Vladimiru Zagorcu. Stvar je, naime, toliko bombastična i pretjerana da se odmah može prozreti kao dimna bomba i sredstvo za zamagljivanje. Idiotsku optužbu u opskurnom listu s vidljivo neautentičnim dokumentom trebalo je zapravo tretirati kao vic za zabavu po saborskim kuloarima i stranačkim kancelarijama. Sam premijer trebao se, dakako, ograditi od svega, ali ležernije. Naime, Vladimir Zagorec je zasigurno posljednjih mjeseci najomraženija persona hrvatske javnosti, čovjek koji je postao simbol za ratno profiterstvo i zloupotrebu položaja, tip kojega većina u ovoj zemlji želi vidjeti na sudu, a onda i iza rešetaka.

Njegove strategije, ma koliko maliciozne bile, vidljivo su očajničke i prozirne. I pri takvome stanju stvari, premijer se na te optužbe osvrće s neprimjerenom dramatičnošću. Zašto bi u kontekstu javne slike Vladimira Zagorca premijer Sanader kao iskusan političar povjerovao da će hrvatska javnost vjerovati odbjeglom generalu i osumnjičeniku koji svojim postupcima bjelodano upućuje na točnost optužbi? To je ono što bismo se trebali upitati. Kako to da su Hrvatski list i Vladimir Zagorec uspjeli u ovome pitanju dići toliko prašine? Čini se da je upravo to fenomen koji bi nas sve skupa trebalo zabrinuti, a ne prozirna priča i smiješan dokument. Kakvu to sliku naš premijer ima o vlastitoj zemlji i o vlastitim glasačima? Ako jedna očita budalaština može destabilizirati državu, kakvo to onda mišljenje trebamo imati o ljudima koji tu državu vode? Nije li sam premijer povjerovao u razornost Zagorčeve dimne bombe zato što u javnosti postoji svijest da živimo u zemlji u kojoj je sve moguće, pa i to da premijer mazne 20 tona zlatnih poluga? Zemlji u kojoj ni jedna zamisliva svinjarija, ako je povezana s vlašću i lovom, nije isključena. Zemlji u kojoj se krađa koristi kao glavni motiv jedne reklamne kampanje. Zemlji u kojoj se svaka pretjeranost pokazuje kao čisti realizam. Sve su to simptomi koji nikako nisu ugodni i ne tiču se samo premijera, nego svih nas koji o vlastitoj domovini stvaramo neku sliku.

Zagorčeva dimna bomba pokazala se kao i ne tako težak test upravo za tu sliku. Test koji sam premijer u jeku ispitnih rokova, eto, nije prošao. Odličnu priliku da se prikaže kao žrtva idiotskih podmetanja onoga što se obično naziva obavještajno podzemlje, a time se i dokaže kao osoba koja je u razotkrivanju korupcije i ratnih profitera spremna ići do kraja, premijer je propustio nervozno prozivajući oporbu da se očituje o podmetanjima kad je gotovo očito da oporba s tim nema veze. To je pak u onom trenutku bilo toliko neprilično i uvredljivo da su oporbeni čelnici odmah, žestoko i s pravom reagirali. Jer, ruku na srce, takvu sliku o vlastitoj zemlji i imamo zato što je HDZ u dva mandata 90-ih nanizao toliko svinjarija i gotovo nestvarnih korupcionaških i ratnoprofiterskih zapleta da nam se čini kako se normalan čovjek u tome uopće ne može snaći jer nam dio nedavne povijesti izgleda kao san luđaka. Ili nekakva boschovska vizija o obrnutim vrijednostima u kojoj gospodare podmitljivost, pokvarenost, sebičnost, lažno domoljublje i sklonost podmetanjima. Upravo zato premijer je morao pokazati malo više vjere u građane i malo više takta prema političkim protivnicima.