Podatak da su se dva homoseksualca u Zagrebu prošetala interijerom zgrade Sabora za neke hrvatske televizije bio je vrhunska senzacija kojoj su posvetile ne samo tekst i slikovni prilog, nego i prigodni komentar jednog dežurnog prodavača gluposti, koji je na zadanu temu pred kamerama proizveo nekoliko svojih standardnih prostačkih dosjetki. U svakom slučaju, ridikula raznih vrsta u Saboru ne manjka, što se nedavno potvrdilo i preko tragikomičnoga ispada hadezeovskoga zastupnika Stjepana Fiolića. Kad je, međutim, riječ o odnosima parlamenta i građana, društveni običaji razlikuju se od države do države. U zgradu američkoga Kongresa mogao je - bez ikakve medijske i ćudoredne pažnje - ući bilo tko, ako su na ulazu utvrdili da je pristojno obučen i da ne nosi oružje; u hrvatskome Saboru pederima se, kako vidimo, u obilasku ne daje mira, kao da dolaze s drugoga svijeta.

Činjenica je, doduše, da suvremeni homoseksualci mahom uživaju u svojoj provokativnosti. Ekshibicionizam je u modernome svijetu postao sastavni dio homoseksualizma, i on iz godine u godinu u Zagrebu trijumfira. U ozbiljnim sredinama na to javno “alternativno” produciranje ne obraća se gotovo nikakva pažnja, ali ovdje će pojedini televizijski urednici tom fenomenu otvoriti javni prostor kao da se radi o sudbinskome pitanju nacije, a na djelu su i kvazimačistički teroristi koji na povorke “alternativnih skupina” bacaju Molotovljeve koktele i premlaćuju ih palicama, dok policija te organizirane napade tretira kao bezazlene incidente. Autoru ovog teksta doista nije jasno što homoseksualci žele postići svojim ritualnim paradama na zagrebačkim ulicama, no ako im vlast odobrava javno izražavanje posebnosti, onda ih mora i zaštititi od huligana, što ne čini.

Osim “alternativnih skupina”, na zagrebačkim ulicama nastupili su zadnjih dana i protivnici Milana Bandića, odnosno njegove ideje o preuređenju Cvjetnoga trga od koje on - po svemu sudeći - ne odustaje. Kako stvari stoje, gospodin Bandić će protiv svoje revolucionarne graditeljske malenkosti katalizirati respektabilan građanski otpor, ali to je njegova osobna karma koja se ne može bitno izmijeniti pod provalom konzervatorskih utjecaja. Na slučaju Milana Bandića i Zagreba SDP pokazuje dozu nedosljednosti. Oni sad vode nekakvu bitku za šume i makiju na otocima i prozivaju HDZ zbog pogodovanja poduzetnicima, i prave se u isto vrijeme slijepi i gluhi na činjenicu da njihov čovjek Milan Bandić u Zagrebu namjerava uništiti cijelu jednu staru gradsku šumu u zoni Bundeka kako bi tamo osigurao građevinski prostor za svoje poduzetničke klijente. Je li SDP-u možda dopušteno ono što SDP ne dopušta HDZ-u?

U Hrvatskoj je na snazi razdoblje manipulativne preizborne agresije koja je u pravilu zanimljiva za proučavanje. Uključio se u nju iz Beča i nitko drugi nego Vladimir Zagorec, švercerski heroj Domovinskog rata, koji je Ivu Sanadera optužio za krijumčarenje zlatnih poluga, Mladena Bajića za traženje mita, a Stipu Mesića za neustavno nuđenje nagodbi. Zagorec postojano akumulira svoja kaznena djela. Krivotvorenje bankovnoga dokumenta o transakciji zlata svakako je jedno od njih, kao i lažne optužbe. Sanader je na Zagorčeve izjave reagirao za nijansu pretjerano: premijeru nije potrebno da se u tolikoj mjeri uzrujava zbog evidentno lažnih tvrdnji osobe povezane s ratnim kriminalom. Na drugoj stani, mediji su bez realnoga razloga pokušali birokratski zakomplicirati podatak o razgovoru Mesićeva izaslanika Saše Perkovića sa Zagorcem, i počeli usiljeno spekulirati o Mesićevim ingerencijama.

Po čemu to predsjednik države ne bi imao pravo iniciranja određenih istraga i bavljenja frapantnim fenomenom hrvatskoga ratnoga kriminala ? Što bi on trebao biti: ceremonijalni ukras truloga sustava, ili čovjek koji će taj sustav pokušati izvesti iz kriminalne klopke u koju ga je gurnuo Tuđman? Zagorec je osoba koja raspolaže ključnim informacijama o švercu oružja i drugim stvarima, i predsjednik države ima i pravo i obavezu da - u suradnji s državnim odvjetnikom - pokuša do tih informacija doći. Mesiću se mora odati priznanje na njegovim nastojanjima da koliko-toliko prodre u misterije hrvatskoga privatizacijskog i ratnog ekonomskog zločina.

Jedino što je sporno u posrednome kontaktiranju sa Zagorcem, to je Mesićeva psihološka procjena Zagorca kao takvog, i političkoga halo-efekta koji bi iz svega toga mogao proizići. Saša Perković, Mesićev savjetnik za nacionalnu sigurnost, obavještajni je stručnjak, ali ne i osoba koja bi predsjedniku mogla davati spomenuti tip procjena. U velikim državama savjetnik za nacionalnu sigurnost koordinira sve vrste savjeta koji su predsjedniku potrebni; ovdje je on parapolicijska figura koja prikuplja osjetljive informacije, i prije nego što ga je poslao u bečku misiju, Mesić je mogao potražiti druge vrste savjeta koji bi mu eventualno skrenuli pozornost na činjenicu da je Zagorec psiholabilni subverzivac i prevarant koji će svaki kontakt iskoristiti za prodaju svojih trećerazrednih blefova.

Osim toga, razvoj situacije oko Zagorca pokazuje da se iza tog čovjeka skriva diverzantska mreža koja proizvodnjom falsifikata nastoji izazvati krizu u državi i zaustaviti proces istraživanja ratnoga kriminala sa Zagorcem u epicentru. U obračunu s tom mrežom nacionalnih pljačkaša moraju se angažirati sve državne službe, uključujući i Ured predsjednika.