Zbog prirode posla kojim se bavim, u životu sam vidio i susreo mnogo budala. Ipak, takve budale, kakve su pojedini novinari, neviđene su u mojoj dosta dugoj dosadašnjoj novinarskoj i uredničkoj karijeri. Dokaz da je to istina jesu i napisi nekih od njih zadnjih dana kako “Mesić nije ništa naučio iz slučaja Gotovina“ pa se išao petljati u “slučaj Zagorec“. Tako mogu pisati samo tipovi koji iz svoje sobe, fino rashlađene ljeti i isto tako fino ugrijane zimi, sude o stvarima o kojima pojma nemaju. Logično je da ni o čemu nemaju pojma, jer iz te sobe stražnjicu godinama nisu pomaknuli. Misle da je život ono što vide na internetu i pročitaju u novinama. Djeluju iz svog malog svijeta u kojem hrane vlastiti egotrip, uvjereni da svojim pisanjem i dubokoumnim promišljanjem kroje događaje i određuju sudbine naroda i države.

Takvi novinari i kolumnisti svi odreda sebe smatraju najpametnijima na svijetu, uvjereni da bi bez njih novine u kojima rade preko noći propale. Ujedno ne primjećuju, zaslijepljeni vlastitom veličinom, da im se kolege na poslu smiju, žene ih varaju, a okolina im se ruga. Ne shvaćaju da pripadaju umirućoj vrsti novinarstva koja osim vlastitog, u većini glupog razmišljanja, ne daje ni jednu novu informaciju. Vratimo se Mesiću i slučajevima Gotovina i Zagorec. Kako, za razliku od većine novinara, i osobno poznajem te ljude, što će mi opet neki jako pametni predbaciti, za razliku od takvih mogu relevantno pisati o tim događanjima. Je li predsjednik Mesić igdje pogriješio u “slučaju Gotovina“? Po onome što ja znam i što sam vidio vlastitim očima i čuo vlastitim ušima, nije pogriješio nigdje.

Postupio je u svakom trenutku kao odgovoran čovjek, kao što bi postupio svatko tko vlada elementarnom logikom i raspolaže informacijama. Da je bio potpuno u pravu kad je zagovarao da se Gotovina pojavi u Hrvatskoj, razgovara s haaškim istražiteljima i, ne budu li oni zadovoljni njegovim odgovorima, ode u Haag, svjedoče naslovi iz jučerašnjih novina: “Gotovinini odvjetnici mole Haag da se general pusti iz pritvora i čeka suđenje na slobodi“. Da se ta zamisao ostvarila, to bi bilo najbolje za sve. Hrvatski general ne bi bio izložen sramotnom hapšenju u tuđini, nego bi se pojavio kao velik i odgovoran čovjek. Ako bi i završio u Haagu, u njemu bi proveo mjesec-dva i bio bi pušten da čeka suđenje na slobodi. Na kraju bi vjerojatno sva tri suđenja - Gotovini, Markaču i Čemaku - bila prebačena u Hrvatsku. Tom Mesićevom akcijom željelo se pomoći Anti Gotovini kao čovjeku i omogućiti mu da na dostojanstven način ispravi grešku koju je napravio kad je pobjegao i da bude što prije sa svojom obitelji na slobodi, umjesto da bude progonjena zvijer. Željelo se izbjeći i pojačavanje pritiska Europske Unije na Hrvatsku i pomoći Haagu da što prije završi svoje diskutabilne predmete. Mesićevu akciju upropastili su pojedini novinari i mediji, Gotovinini odvjetnici i neke strane službe, a time su izgubili svi. Jedini koji su igrali pošteno bili su upravo Mesić i njegov savjetnik Željko Bagić, koji su o svemu na vrijeme obavijestili Haag i surađivali s njim. Ni s kim drugim nije se moglo surađivati, jer je to bio jedan od glavnih Gotovininih uvjeta da se vrati u Hrvatsku: izravna komunikacija između Mesića i Haaga, bez ikoga sa strane, bila je Gotovini jamstvo da ga nitko neće “prodati“.

Da je akcija uspjela, danas Gotovinini odvjetnici, koji su i sami djelomice sudjelovali u opisanoj destrukciji, ne bi trebali slati javne pozive za milost Haagu koji su neki, poput Marina Ivanovića, čak i ismijavali. Da Mesić nije u onim okolnostima postupio kako je postupio, danas ne bi bio dostojan dužnosti predsjednika Republike. Ista je stvar i sa “slučajem Zagorec“. Ako je od jednoga od glavnih “čarobnjaka“ Tuđmanova doba dobio poruku da je spreman otkriti sav kriminal iz onog vremena za koji zna, a pri tome inzistira da ima vezu izravno s predsjednikom, Mesić bi bio neodgovoran da to nije prihvatio. Bez obzira na rezultat akcije i Zagorčevu pr­ljavu igru, koja mu na kraju neće ništa dobro donijeti, Mesić je kao najodgovornija osoba za budućnost zemlje morao upravo tako postupiti, bez obzira na pljuvanja koja je potom doživio od već opisanih “salonskih“ egotripova. Da je postupio ikako drukčije, napravio bi veliku grešku i njegova pasivnost mogla bi se protumačiti samo na jedan način - kao predaja u borbi protiv korupcije i kriminala. Tko god poznaje Mesića, zna da on takav čovjek nije i da bi ponovo reagirao jednako kad bi se našao u istoj situaciji. I ne bi pogriješio.