REINER ISPRED Kliničkog bolničkog centra Zagreb u kojemu završava prva faza radova i uskoro će biti otvorene nove tri zgradeŽeljko Reiner, ravnatelj Kliničkog bolničkog centra Zagreb, ima dobar razlog sjećati se srpnja 2007. kao mjeseca u kojem je doživio jedno od najvećih profesionalnih priznanja u 30 godina liječničke karijere. U srijedu, 18. srpnja, Reiner će i službeno postati član Kraljevskog liječničkog zbora (Royal College of Physicians), jedne od najuglednijih medicinskih institucija na svijetu. Članovi uglavnom dolaze iz Velike Britanije, a među rijetkim strancima su i trojica Hrvata - Mirko Koršić, Izet Aganović i Željko Reiner.

U neku ruku to je logičan slijed njegove karijere. Potječe iz liječničke obitelji, i kaže da je još u osnovnoj školi znao da će studirati medicinu. Diplomirao je 1975., već poslije dvije godine je magistrirao, a doktorirao je u 29. godini. Počeo je kao endokrinolog, a zatim se preusmjerio i već dugo vremena glavni izazov za Reinera je ateroskleroza. Usavršavao se u Hamburgu i Oklahoma Cityju, a nakon povratka u Zagreb, 1986. iz Vinogradske je prešao na Rebro, gdje radi već 21 godinu. Ne voli kad ga povezuju s politikom, ali činjenica je da je blizak s Andrijom Hebrangom. Uostalom pet godina je bio njegov zamjenik, a 1998. ga je zamijenio na funkciji ministra zdravstva. Kad je HDZ 2004. preuzeo vlast, imenovan je ravnateljem KBC-a Zagreb, i u povijesti te institucije ostat će zabilježeno kako ju je 2007., kada je dovršena prva faza obnove Rebra, vodio Željko Reiner.

NACIONAL: U fokusu vašeg rada je ateroskleroza, jedan od glavnih problema suvremene medicine.
- Ateroskleroza će, na žalost, još dugo biti neriješeni problem jer radi se o procesu koji je u podlozi onih bolesti od kojih umire najviše ljudi na svijetu. Riječ je u prvom redu o koronarnoj bolesti, srčanom infarktu i moždanom udaru od kojih u Europi, Americi, ali i Hrvatskoj umire više od polovine ljudi. Iako mnogi misle da se radi o bolestima koje su najčešće samo u bogatijim zemljama, činjenica je kako one zahvaćaju i jako veliki broj stanovnika zemalja u razvoju. Premda su ljudima i medijima često intrigantnije neke rjeđe bolesti, u stvarnosti su upravo te bolesti glavni zdravstveni problem razvijenog svijeta. Ako u bolestima postoji nešto dobro, onda je u ovom slučaju riječ o tome da su one preventabilne. Drugim riječima, na njih možemo utjecati načinom života, tako da ne pušimo, liječimo povećani tlak i masnoće, pazimo na prehranu i debljinu i fizički smo aktivni.

NACIONAL: Odakle interes za tako specifično područje kakvo je ateroskleroza?
- Iz današnje perspektive odluka koju sam donio i meni djeluje začudno, ali kad sam završio studij medicine, počela su me zanimati esencijalna pitanja poput toga kako spriječiti bolesti od kojih ljudi najčešće umiru.
Već mi je tada bilo jasno da su glavni uzrok smrtnosti bolesti srca i krvnih žila, a znalo se da su povišene masnoće u krvi glavni čimbenik rizika za te bolesti. To me zainteresiralo i ubrzo sam magistrirao na tom području. Onda sam ga jedno vrijeme napustio i bavio se klasičnom endokrinologijom, ali sam se vratio lipidima i aterosklerozi tijekom boravka u Americi. Rekao bih da sam doživio evoluciju, budući da sam počeo kao klasični endokrinolog koji se posebno bavio metabolizmom masti, a zadnja dva desetljeća završio sam u području medicine koje se naziva preventivna kardiologija jer se bavi čimbenicima koji uzrokuju bolesti srca i krvnih žila. Volim se šaliti pa kažem da sam otišao iz endokrinologije, a još nisam stigao u kardiologiju, nego sam sada još negdje na pola puta.

NACIONAL: Vjerojatno ste i vi u karijeri imali dvojbe trebate li se baviti znanstvenim radom ili otići u kliniku među pacijente?
- Karijeru sam počeo kao čisti znanstvenik jer sam prvo radno mjesto dobio na Farmaceutsko-biokemijskom fakultetu u Zagrebu, gdje sam se bavio istraživanjem masnoća u krvi. Ali relativno brzo sam osjetio da neću biti potpuno zadovoljan ako ostanem isključivo u eksperimentalnim istraživanjima, jer je u to vrijeme, prije gotovo tri desetljeća, trebalo proći obično nekoliko godina da se neko otkriće počne primjenjivati u praksi. Zaključio sam kako bih bio sretniji da počnem kombinirati znanstveni rad s kliničkim. Otišao sam u kliniku, iako sam se nastavio baviti i znanstvenim radom. Od tada sam svaki dan na odjelu, a redovito pregledavam i pacijente u ambulanti.

PROJEKT dogradnje i proširenja Rebra uključuje izgradnju dnevnih bolnica, operacijskih dvorana, poliklinike, intenzivne i kirurgijeNACIONAL: Kakve znanstvene projekte recenzirate u Europskoj uniji u Bruxellesu?
- Europska komisija me po drugi put izabrala za jednog od recenzenata koji trebaju ocijeniti projekte koji su predloženi da ih financira EU. Ove godine sudjelovao sam u ocjenjivanju projekata predloženih za financiranje u sklopu Okvirnog programa VII, i to onih iz kardiovaskularnog područja. Radilo se o 15-ak velikih projekata čiji su autori vodeći europski znanstvenici i istraživačke grupe. Oni predlažu programe koji pokušavaju dati odgovore na ključna pitanja dijagnostike i liječenja, a izabrani projekti se financiraju s oko 12.000.000 eura.

NACIONAL: Je li istina da ste magistrirali kao 23-godišnjak, redovni profesor postali u 35., te da ste najmlađi akademik?
- Magistrirao sam u 25. godini, doktorirao u 29., a redovni sam profesor postao s nepunih 35 godina. Bilo je to za naše prilike rano, ali nisam bio štreber. Kao mlad, bavio sam se i mačevanjem, pisao tekstove za šansone koji su dobivali nagrade, pomalo pisao u tadašnjem Omladinskom tjedniku i Studentskom listu. Ali najviše su me ipak zanimale medicina i znanost. Neki su mi kolege u HAZU rekli da sam navodno najmlađi akademik, no ne znam je li to tako. U mojoj je karijeri važan utjecaj imao boravak u Hamburgu. Otišao sam 1979. na poziv poznatog endokrinologa Heinza Frahma, koji je bio medicinski direktor Sveučilišne klinike Eppendorf, uz potporu mog tadašnjeg šefa, pokojnog akademika Mladena Seksa. Hamburg je vrhunski medicinski centar, a budući da sam se i u Zagrebu bavio lipidima, u Njemačkoj sam proveo istraživanje o utjecaju spolnih hormona na žlijezde lojnice. Razvio sam sustav kojim su se mjerili učinci raznih spolnih hormona, tako da sam iskoristio svoja znanja o lipidima i ona o steroidnim hormonima. Onda se postavilo pitanje gdje ću doktorirati, i profesor Sekso mi je savjetovao da to ipak napravim u Hrvatskoj, što sam i prihvatio, iako sam zapravo cijelu disertaciju napravio u Hamburgu.

NACIONAL: Poslije ste otišli u Oklahoma City, a neko ste vrijeme proveli i u Rimu i Stockholmu. Jeste li razmišljali o tome da ostanete u inozemstvu?
- Razmišljao sam o tome. Bio sam u iskušenju sredinom 80-ih, kada smo supruga, sin i ja živjeli u SAD-u, a u Hrvatskoj su prilike bile vrlo loše. U SAD-u dobijete vlastiti ured, laboratorij i nekoga da vam pomaže, i onda isključivo o vama ovisi hoćete li iskoristiti priliku. Želio sam iskoristiti te mogućnosti, posebno u eksperimentalnom radu i došao sam do određenih otkrića, koja su prikazana na kongresu Američkog kardiološkog društva. To je najznačajniji takav kongres u svijetu, a moj je sažetak bio izabran za glavno usmeno predavanje. Nisam bio svjestan koliko je to važno sve dok mi nije čestitao moj tamošnji šef, profesor Petar Alaupović. On je 50-ih godina otišao u Ameriku i postao jedan od vodećih svjetskih stručnjaka u području lipida. Nakon toga dobio sam nekoliko ponuda među kojima je osobito primamljiva bila ona da u Portlandu postanem šef jednog odjela. Sa suprugom sam razgovarao o ponudama i, racionalno gledajući, sve je govorilo da trebamo ostati u SAD-u, ali prevagnuli su emocionalni i domoljubni razlozi. Otprilike u isto vrijeme stigla je ponuda da preuzmem vođenje Kliničkog odjela Zavoda za patofiziologiju na Rebru. Odlučili smo se vratiti i došao sam na Rebro, gdje sam već 21 godinu.

Franjo Tuđman odlikovao je Željka Reinera koji je od 1993. do 2000. bio jedan od kreatora hrvatskog zdravstvenog sustavaNACIONAL: Vaša obiteljska anamneza na neki način izgleda klasično jer su vaši roditelji isto bili ugledni zagrebački liječnici.
- Njihov utjecaj na mene je bio velik, ali ponajprije na razini svjetonazora, jer moji, danas pokojni roditelji zapravo nisu željeli da studiram medicinu. Pokušali su me destimulirati pričama kako liječnici naporno rade a u nas nisu adekvatno nagrađeni za svoj rad, ali ja sam još prije kraja osnovne škole odlučio otići na medicinu. Prijavio sam se i na Prirodoslovno-matematički fakultet i bio primljen, ali mi je bilo jasno da ne mogu paralelno studirati dva tako zahtjevna fakulteta. Iako su me na studiju zanimali i klinički predmeti, više su me tada privlačila znanstvena istraživanja. Što se tiče utjecaja roditelja, poglavito se dakle očitovao u tome da su me usmjerili prema studioznom i kritičkom pristupu znanstvenim problemima i etičkim principima, ali ne u izravnom smislu da postanem liječnik. Majka je bila profesorica pedijatrije i predstojnica dječje klinike u Vinogradskoj bolnici, a otac je bio profesor interne i, također, predstojnik interne klinike u Vinogradskoj, no umro je relativno mlad. Iako je u njihovo vrijeme društveni položaj liječnika bio bolji nego danas, i tada se znalo kako je riječ o iznimno zahtjevnom i odgovornom poslu koji u nas nije bio primjereno plaćen.

NACIONAL: Usput ste objavili i nekoliko zbirki poezije, od kojih jednu na kajkavskom?
- Poezijom sam se počeo baviti u gimnaziji i prve pjesme sam objavio 1970. Što se tiče kajkavskog, čak niti sebi ne mogu objasniti sklonost tom dijalektu. Rođeni sam Zagrepčanin i kajkavština iz mojeg djetinjstva ipak je drukčija od kajkavštine na kojoj sam pisao. Naime ta je kajkavština pod snažnim utjecajem starih kajkavskih pisaca Belostenca, Vrameca i Pergošića, jer me zanimao i taj jezik i stara kajkavska književnost.

NACIONAL: Sedamdesetih ste kao tekstopisac osvajali i festivalske nagrade?
- Napisao sam dosta tekstova i posebno surađivao s Festivalom zagorskih popevki u Krapini. Godine 1971. dobio sam prvu nagradu za tekst pjesme “Pereci” koju je izvodio Ibrica Jusić, nešto kasnije nagradu za pjesmu “Mati” koju je skladao Arsen Dedić, a onda su slijedile i druge. Prestao sam pisati tekstove za zabavnu glazbu jer to zahtijeva puno veći angažman u svijetu estrade. Morate biti u interakciji s kompozitorima i izvođačima, za što treba puno vremena, a ja to nisam imao ni kad sam bio mlađi, a kamoli sada. Volio sam pisati tekstove pjesama, međutim moj život je bila medicina i oko toga nisam imao dvojbi.

NACIONAL: Zašto ste 1998. ušli u politiku i postali ministar zdravstva u HDZ-ovoj vladi?
- Sebe nikad nisam doživljavao kao političara nego kao čovjeka iz struke koji je u najtežim trenucima za Hrvatsku, kad mu je već bilo ponuđeno, odlučio sudjelovati i pomoći u stvaranju države, najprije kao zamjenik ministra zdravstva. Drugi će procijeniti jesam li bio uspješan ili ne. Presudan trenutak bio je kad sam postao zamjenik ministra zdravstva 1993. na poziv Andrije Hebranga. Još 1990. sam se kao dragovoljac uključio u obranu i postao članom Glavnog stožera saniteta koji je odigrao značajnu, nedovoljno isticanu ulogu u Domovinskom ratu, a koji je on vodio, i tada smo počeli bliže surađivati. Prihvatio sam biti njegov zamjenik jer mi se činilo da je veliki izazov sudjelovati u stvaranju nečeg novog, što će biti bolje od prijašnjeg. Prvotni dogovor je bio da ću ostati godinu dana, ali se stjecajem okolnosti sve produljilo na pet godina. Potom je 1998. Hebrang imenovan ministrom obrane i prihvatio sam dužnost ministra zdravstva. Pritom sam jasno naznačio da ću ostati samo do kraja mandata, znači godinu i pol, a onda ću se vratiti na kliniku. Međutim, cijelo to vrijeme ja sam i dalje i znanstveno radio i liječio svoje pacijente.

Sa suprugom Eugenijom i kćeri MarijomNACIONAL: Spomenuli ste Andriju Hebranga. Koliko je istinita javna percepcija prema kojoj vas se doživljava kao Hebrangova čovjeka?
- To što s nekim godinama dobro surađujete ne znači da ste “njegov čovjek”, a što bi valjda trebalo imati neke negativne konotacije. To je kao da ja kažem da ste vi Pukanićev čovjek zato što radite u Nacionalu. Naravno da se vas dvojica, a isto tako i Hebrang i ja, slažemo oko puno tema, ali svatko tko ima izgrađenu osobnost i karijeru, prije svega je svoj čovjek. To smo i on i ja dokazali. No moje prijateljstvo s Hebrangom ipak nema nikakve veze s mojim znanstvenim i stručnim radom.

NACIONAL: Kao ravnatelj KBC-a Zagreb, sada ste šef Rajku Ostojiću koji je SDP-ov kandidat za ministra zdravstva?
- Nas dvojica smo u vrlo dobrim odnosima, a osam godina sam bio predstojnik klinike na kojoj je radio i kolega Ostojić. On je sposoban stručnjak i šteta će biti ako ode potpuno u politiku, a napusti struku.

NACIONAL: Čime se bavi vaša obitelj?
- Supruga je docentica i specijalist za očne bolesti, zaposlena je u KB-u Sestre milosrdnice, sin Ivan studira pravo, a 10-godišnja kći Marija ide u osnovnu školu.

NACIONAL: Bolnica Rebro jedan je od najvećih građevinskih zahvata u državi. Treba li Hrvatskoj tako glomazan projekt dok je u Osijeku, Splitu ili Rijeci bolnički sustav u lošem stanju?
- KBC Zagreb je vrh piramide hrvatske bolničke medicine i tu je koncentriran niz vrhunskih stručnjaka. Slična je situacija i u mnogim drugim manjim zemljama u kojima obično postoji jedna vrhunska bolnica. Naravno da treba razvijati i ostale centre u kojima su kvalitetni stručnjaci, a to se u nas i događa - grade se i Split i Osijek i Rijeka. Međutim, svaka manja zemlja mora imati vrhunsku instituciju u koju dolaze bolesnici koje nije moguće liječiti u drugim bolnicama. Ako to ne uspijemo kod nas u KBC-u Zagreb, onda za njih ostaje samo inozemstvo. Rebro se počelo graditi 1935., a završeno je 1942., i mnogi dijelovi nisu obnavljani. Sada radimo iskorak koji odgovara potrebama 21. stoljeća, iako je šteta što je sve počelo na pogrešan načini pod pritiskom politike prije prošlih izbora. U protekle tri godine u hodu smo riješili mnogo problema koje smo naslijedili i za nekoliko mjeseci završava prva faza, odnosno useljavamo se u tri nove zgrade. Krajnji cilj je zaokružiti bolnicu kao cjelinu.