Objavljeno u Nacionalu br. 609, 2007-07-16

Autor: Dean Sinovčić, Marko Ćustić, Željko Rogošić

PODUZETNICI IZ SVIJETA SPORTA

Sportske zvijezde u velikom biznisu

PETORICA VRHUNSKIH SPORTAŠA nisu kao većina kolega otvorila kafić nego se bave poslovima koji traže višegodišnja ulaganja i borbu na tržištu

RUKOMETAŠ S BANANOM - Kljajić ima tvrtku Samek koja se bavi uvozom i dozrijevanjem banana Bonita, a dnevno proda oko 60 tona; tvrdi da skladište i zemljište tvrtke na Žitnjaku vrijede između 7 i 8 mil. euraRUKOMETAŠ S BANANOM - Kljajić ima tvrtku Samek koja se bavi uvozom i dozrijevanjem banana Bonita, a dnevno proda oko 60 tona; tvrdi da skladište i zemljište tvrtke na Žitnjaku vrijede između 7 i 8 mil. euraHrvatski sportaši poznati su po tome da im je ulaganje u kafiće godinama nakon završetka karijere dodatno osiguravalo egzistenciju. Posljednjih nekoliko godina ulaganje u ugostiteljstvo dobiva konkurenciju u ulaganju u nekretnine ali je još uvijek mali broj sportaša koji ulažu novac u riskantnije i ozbiljnije poslove koji zahtijevaju višegodišnje ulaganje, borbu s konkurencijom te stalne odgovore na pitanja prijatelja „Pa kud si baš u taj posao uložio novac, zar nisi mogao otvoriti kafić“. Na to i slična pitanja morali su odgovarati rukometaš Nenad Kljajić, nogometaš Dario Šimić, košarkaš Željko Jerkov, boksač Željko Mavrović i nogometaš Igor Štimac koji su imali hrabrosti investirati u nešto za što se nisu školovali i što im neće preko noći donijeti profit.

„Pa kud baš u banane“, bio je prvi komentar prijatelja Nenada Kljajića, bivšeg rukometnog reprezentativca i osvajača zlatne medalje na Olimpijskim igrama u Atlanti 1996. , kada su čuli da će novac investirati u distribuciju banana Bonita. Kljajićeva sreća je bila što je taj posao, kroz tvrtku Samek, pokrenula početkom devedesetih obitelj njegove supruge. „Tvrtka Samek se bavila prodajom zelene banane, što znači da su se banane prodavale direktno s broda koji ih je dovezao. Za takav posao nije trebao veći broj zaposlenih, samo njih dvoje, troje, koji su rješavali papirologiju. 2001. sam se i ja uključio u posao. Uzeli smo jedan objekt te se počeli baviti uvozom žute banane i dozrijevanjem, da bi 2003. kupili veliki prostor i zemlju na Žitnjaku“, objašnjava 40-godišnji Kljajić koji je s 35 godina odlučio prestati igrati rukomet. „Mogao sam još igrati. Iako sam imao 35 godine nikada nisam bio povrijeđen i bio sam u odličnoj formi. U trenutku donošenja odluke o prekidu karijere mogao sam birati klub u Hrvatskoj i Europi u kojem želim igrati. Kada sam se vraćao iz Njemačke, u klubu Grosswaldstadt, u kojem sam igrao šest godina, nudili su mi da budem igrač ili menadžer. Čudili su se što odlazim te sam im rekao da se vraćam zbog posla”, tvrdi Kljajić.

Međutim, Kljajić je napustio rukomet i posvetio se poslu i zato jer ga je u to vrijeme konkurencija pokušala uništiti o čemu on danas škrto, ali sasvim dovoljno, govori. “Iako sam po povratku iz Njemačke igrao još jednu sezonu za Metković, paralelno sam se bavio i poslom.

Tada je došlo do problema jer mi je konkurencija u poslovanju s bananama počela ‘piliti granu’. Srećom sam velik, jak i imam dobra poznanstva pa se konkurencija smirila ali da sam bio neki manji i nebitan vjerojatno bi me negdje ulovili i istukli. U poslovanju voćem i povrćem postojala je grupica koja je plela mrežu protiv mene. Mi nismo imali problema dok smo se bavili samo prodajom zelene banane. No, kad smo se odlučili baviti dozrijevanjem banane onda nas je određena grupa ljudi željela istisnuti iz posla. Uložili smo novac u dozrijevaonice banana i skladišta a oni koji su nas željeli izbaciti iz igre na kraju su sami ispali. Da sam, kojim slučajem, još godinu dana igrao rukomet i ja bih mogao tvrtku zatvoriti. No, na vrijeme sam to shvatio“, mirno danas kaže Kljajić.


S uhodanim poslom dnevno proda između 50 i 60 tona banana i kaže „po uvozu voća smo među prve tri tvrtke u Hrvatskoj a radimo samo monokulturu“, i velikim poslovnim prostorom na zagrebačkom Žitnjaku, Kljajić se prošle godine vratio rukometu kao trener rukometnog kluba Zagreb. „Ovaj posao je moja egzistencija a rukometom se bavim iz ljubavi. Ja, zapravo, trenirajući Zagreb, gubim novac u tvrtki“, kaže Kljajić koji je puno o ovom poslu naučio u Metkoviću, gdje je igrao svoju posljednju sezonu. „Znanje u poslu s bananama se jako brzo nauči. Posljednju sezonu, 2002., igrao sam za Metković, te sam posjećivao tvrtku Frigo Bonsai koja se bavi trgovinom voća i povrća. Išao sam u njihovu dozrijevaonicu te su me oni naučili neke stvari. Nije to velika nauka, ako imaš osnovno predznanje onda vrlo brzo pohvataš sve što ti treba“, kaže Kljajić koji se ipak ne smatra radoholičarem kojem je posao najbitniji. „Nisam manijakalni radoholičar, kada bi sutra netko došao i ponudio dobru cijenu za moju tvrtku ja bih mu je prodao i otišao u mirovinu. Nije mi bitno ako imam milijun nečega više ili manje na računu, što mi to vrijedi ako ne znam uživati u životu“, tvrdi Kljajić i procjenjuje da samo skladišta i zemljište na Žitnjaku vrijede između sedam i osam milijuna eura.

ŽELJKO MAVROVIĆ  nakon boksačke karijere proizvodi eko-žitarice a uskoro će i voće, povrće i mesoŽELJKO MAVROVIĆ nakon boksačke karijere proizvodi eko-žitarice a uskoro će i voće, povrće i mesoRukomet i banane možda ne idu zajedno, ali što onda reći o vezi boksa i zdrave hrane? Kad je o sportašima koji su postali poduzetnici riječ, nijedan u posljednje vrijeme nije eksponiran u javnosti toliko koliko 38-godišnji Željko Mavrović. Najveći Mavrovićevi uspjesi svakako su četvrtfinale Olimpijade u Barceloni, titula europskog prvaka u razdoblju od 1995. do 1998. i meč za naslov svjetskog prvaka protiv Lennoxa Lewisa 1998. Nakon povlačenja iz profesionalnog sporta Mavrović se počeo baviti proizvodnjom zdrave hrane, a ovih je dana glavni lik promidžbene kampanje Zagrebačke banke, u kojoj se predstavljaju poduzetnici koji su se razvijali koristeći njihove financijske usluge. “Osim što je od početka bila naša poslovna banka, Zagrebačka banka već tri godine u suradnji s Eko- centrom Mavrović pomaže razvoj našeg edukacijskog centra. U njemu se osim edukacije odvija i istraživanje te trening”, kaže Željko Mavrović. Eko-centar nalazi se u selu Sloboština nedaleko od Požege, u središtu Zlatne doline. Na tom području na više od 400 hektara Mavrović proizvodi razne žitarice i druge kulture od kojih se zatim peče ekološki kruh u zagrebačkoj tvrtki Mavrović Eko- Klara, te franšizno u Rijeci i Šibeniku. Osim kruha i peciva, kojih dnevno proizvede oko 30 tisuća komada, Mavrović ima i druge prehrambene proizvode poput kolačića, slančića, ekološkog čaja i sličnog.

“Do sada smo najpoznatiji bili po žitaricama, a sada smo pokrenuli uzgoj voća i povrća. Ipak, to će potrajati, na tržištu će vjerojatno ti proizvodi biti tek za dvije, tri godine. Već ove godine krećemo i u stočarstvo. Znam da će tu biti puno pitanja, mnogi će tražiti pojašnjenja jer se u javnosti misli da sam ja vegetarijanac. U stočarstvo krećemo jer bi prema standardima ekološke poljoprivrede 30 posto naših polja u određenom trenutku moralo biti pod djetelinom. Kako djetelina služi isključivo za ishranu stoke, a kod nas je 30 posto oko 150 hektara, što je površina 150 nogometnih igrališta, jasno je da u stočarstvo možemo krenuti samo na ozbiljan način“, smatra Mavrović koji je svjestan da ga nove generacije koje dolaze više ne znaju kao boksača nego kao poduzetnika koji se bavi zdravom hranom. Stoga ga ne čudi kad roditelji moraju djeci objašnjavati čime se on nekada bavio. “Samo me nemojte zvati biznismenom, ja se nakostriješim kad čujem tu riječ. Biznismen je netko iz Amerike s milijardu dolara na računu. Ja sam poduzetnik, tako sebe vidim”, kaže Željko Mavrović.

Željko Jerkov svoju je uspješnu košarkašku karijeru okončao 1984. u dresu talijanskog Benettona. Ali, u poslovni svijet ušao je tijekom trajanja sportske karijere. Neposredno nakon Olimpijskih igara u Moskvi 1980., Jerkov je u Splitu otvorio pizzeriju Galija, koja je brzo postala čuvena, kako po pizzama iz krušne peći, tako po društvu koje se tamo okupljalo. „U to vrijeme u privatni biznis se moglo samo ući na mala, ugostiteljska vrata“, prisjeća se Jerkov. Međutim, poslovne ambicije njega i njegove supruge Dragice tu nisu stale. Oni su 1989. otvorili ekskluzivni dućan cipela Gana, koji je brzo stekao status i ugled u cijeloj Jugoslaviji, jer su se u Gani mogli naći i veliki brojevi muških i ženskih cipela. Međutim, dolaskom rata i raspadom jugoslavenskog tržišta, posao s ekskluzivnom prodajom cipela nije mogao opstati. „Godinama smo supruga, ja i djeca ljetovali s obitelji Scavolini, poznatim vlasnicima tvornica ponajboljih talijanskih kuhinja. Ostali smo odlični prijatelji iz mojih igračkih dana i nastupa u dresu Scavolinija. Jednom prigodom, bilo je to 1993., Dragica i ja smo pošli u Scavolini kupiti novu kuhinju.

KOŠARKAŠ I KUHINJE - Tvrtka Željka Jerkova Mia Mark sredinom 90-ih je postala generalni zastupnik poznatih talijanskih kuhinja Scavolini za Hrvatsku i bivšu Jugoslaviju, osim SlovenijeKOŠARKAŠ I KUHINJE - Tvrtka Željka Jerkova Mia Mark sredinom 90-ih je postala generalni zastupnik poznatih talijanskih kuhinja Scavolini za Hrvatsku i bivšu Jugoslaviju, osim SlovenijeI tako su počeli diskretni razgovori o tome da postanemo zastupnici Scavolinijevih kuhinja u Hrvatskoj i bivšoj Jugoslaviji, koji su uspješno okončani. Shvatili smo da u Hrvatskoj nema niti jednog domaćeg proizvođača kuhinja, i odlučili tu prazninu nadopuniti uvozom kvalitetnih talijanskih kuhinja.“ Taj posao generalnog zastupnika Scavolinija za Hrvatsku i ex-Jugoslaviju, osim Slovenije, tvrtka Mia Mark, koju uspješno vodi Dragica Jerkov, radi i danas. Mia Mark ima niz specijaliziranih salona kuhinja: dva u Zagrebu, u Splitu, Rijeci, Osijeku, Zadru i Dubrovniku, te Beogradu, Banjoj Luci i Podgorici. U pripremi je otvaranje salona u Skopju, Novom Sadu i Sarajevu. No, uz zadovoljstvo postignutim, i prodajom najpoznatijeg Scavolinijeva branda kuhinja Ernesto Meda, tvrtka Mia Mark je prije četiri godine postala i zastupnik drugih velikih talijanskih tvornica namještaja. Dragica i Željko Jerkov ponajbolje hrvatske hotele opremaju najboljim talijanskim namještajem. Svi talijanski proizvođači koje zastupaju imaju potpisane ugovore o velikim narudžbama za opremanje hotela visoke kategorije. „Odluka da se hrvatska turistička ponuda podigne na znatno veću razinu, te da se grade i opremaju hoteli s četiri i pet zvjezdica, išla nam je na ruku“, ističe Željko Jerkov. Tako je Mia Mark opremio vrhunskim namještajem hotele u Istri i Dalmaciji. Primjerice Casino Murino u Plovaniji, Sol Garden u Umagu, Rivu, Adrianu i dijelom Amforu u Hvaru, hotele u Bečićima u Crnoj Gori. Jerkov je karijeru uspješnog sportaša pretočio i u karijeru uspješnog poslovnog čovjeka, a prije dvije godine pristao je biti jedan od lidera splitske poduzetničke Liste Velog Mista te je danas predsjednik splitskog Gradskog vijeća.

Sportaši znaju koliko je važna zdrava hrana, a Dario Šimić, nogometni reprezentativac i igrač Milana, shvatio je koliko je važna voda te je odlučio investirati nekoliko milijuna eura u tvornicu vode Aquaviva. “Ja sam se 1998. zainteresirao za proizvodnju vode kada se još nije toliko govorilo o važnosti zdrave i čiste vode. Budući da sam već tada imao desetogodišnji staž vrhunskog sportaša znao sam koliko je voda važna za organizam. Kako sam već tada pio pročišćenu vodu, onakvu kakvu sada proizvodim, počeo sam se raspitivati je li moguće proizvoditi takvu vodu kako bih je ponudio na tržište. Tražio sam pročiščivaće uz pomoć kojih se iz vode uklanjaju tvari koje su štetne”, opisuje svoje poslovne početke 31-godišnji Šimić koji je proizvodni pogon otvorio 2002. u Svetom Ivanu kraj Buzeta. Kako su u Istri već planirali proizvodnju vode došlo je do sinergije između Buzetske pivovare i Šimićevih planova te su mu tadašnji čelnici Buzetske pivovare dali povoljne uvjete za dolazak u Istru i otvaranje pogona. “Čelnici Buzetske pivovare pomogli su mi u organiziranju proizvodnje, to je najteži dio posla ali mene privlače zahtjevni projekti. Svi bježe od proizvodnje a meni se taj projekt svidio. Dugoročno, to je projekt koji će se sigurno isplatiti“, smatra Šimić. Voda Aquaviva ne može se kupiti u dućanima ali Šimić vrlo jednostavno objašnjava i zašto. „Mi smo dobro odlučili kada smo pobjegli od pakiranja i prodaje vode u bocama od litre i pola litre jer je konkurencija strahovita. Mi privatnici nemamo šanse pored Jane i ostalih voda velikih proizvođača te smo se usredotočili na proizvodnju vode u pakiranjima od 19 litara, za domaćinstva i poslovne urede.

DARIO ŠIMIĆ otvorio je 2002. punionicu vode u Istri; voda Akvinta se ne prodaje u dućanima nego u bocama od 19 litara za domaćinstva i tvrtke; na slici sa suprugom Jelenom i sinom RokomDARIO ŠIMIĆ otvorio je 2002. punionicu vode u Istri; voda Akvinta se ne prodaje u dućanima nego u bocama od 19 litara za domaćinstva i tvrtke; na slici sa suprugom Jelenom i sinom RokomTo je bila naša najbolja odluka jer direktno poslujemo s kupcima, izbjegavamo distributere odnosno velike trgovačke lance. Nemamo planova ući na tržište jer je to neisplativo za male proizvođače. Ako bih želio ući u trgovačke lance dočekao bi me rat velikih proizvođača vode. Napravili smo svoju distribuciju tako da imamo zatvoren krug od proizvodnje do krajnjeg kupca. Sami o sebi odlučujemo i ne može nam nitko utjecati na poslovanje. Nemamo veliku reklamu, ali za našu se vodu saznaje tako što ljudi pričaju o njezinoj kvaliteti. “Tvrtka ima pedesetak djelatnika a prošle su godine prodali su šest milijuna litara vode što smatra velikim uspjehom. „Nakon četiri godine velikog ulaganja sve se stabiliziralo i počela se vraćati uložena investicija“, zaključuje Šimić. Prema novinskim napisima, najviše novca investira bivši nogometni reprezentativac 40-godišnji Igor Štimac sa svojim poslovnim partnerima. Nakon ulaganja u kladionice Sport Tip te diskoteke Faces na Braču i Masters u Splitu, Štimac se posvetio turizmu te je prošle godine postao vlasnik hotela Therapia u Crikvenici u čiju je kupnju i obnovu uložio 20-ak milijuna eura. „Kako nismo pronašli kupca za kladionice bili smo primorani podnijeti zahtjev za stečaj. Izlazio sam i iz ugostiteljskog posla kojim sam se osam godina bavio u Splitu i Braču. Tada je odluka pala na turizam“, kaže Štimac kojem su financijski savjetnici predložili ulaganje u turizam.

"Od ljudi iz Hypo Alpe Adria Banke dobio sam sugestije za turistička ulaganja među kojima se našao hotel Therapia u Crikvenici koji je banka imala u vlasništvu.

IGOR ŠTIMAC sa suprugom Suzanom ispred hotela Therapia u Crikvenici za čiju je kupnju i obnovu uložio 20 mil. euraIGOR ŠTIMAC sa suprugom Suzanom ispred hotela Therapia u Crikvenici za čiju je kupnju i obnovu uložio 20 mil. euraOdlučio sam se na investiciju u taj projekt i danas sam ponosan zbog svega što smo napravili. Hotelu, koji je biser Jadrana, vratili smo sjaj koji je nekad imao i iskreno se nadamo da će se slično dogoditi i s ostalim hotelima u regiji. Hotelijerstvo je niskoprofitabilan posao, posao na duge staze. Ono što meni jamči sigurnost je ekspanzija Hrvatske u turističkom smislu i velika zainteresiranost kupaca za moj hotel“, tvrdi Štimac koji je, prema prošlotjednim novinskim napisima, zainteresiran za kupnju cjelokupne hotelijersko-ugostiteljske tvrtke Jadran iz Crikvenice. „Natjecat ću se bude li raspisan natječaj za Jadran, jer sam već našao strateškog partnera s izvrsnim referencama s kojim bih ušao u taj posao“, kaže Štimac. Ako je ulaganje u Jadran upitno, neupitno je ulaganje u izgradnju vila na Braču. „Planiramo izgradnju sedam vila u dalmatinskom stilu. Bile bi to kamene vile u kojima bismo pružali puni servis.”

Vezane vijesti

Blažević: 'Markovićevo vrijeme je prošlo'

Blažević: 'Markovićevo vrijeme je prošlo'

Legendarni trener Miroslav Ćiro Blažević podržao je Malešovo napuštanje sjednice. "Moram reći kako čestitam Hrvoju Malešu na građanskoj hrabrosti.… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika