Objavljeno u Nacionalu br. 609, 2007-07-16

Autor: Zoran Ferić

OTPUSNO PISMO

Ljudski gnjev na Boga

Mircea Pavel ogorčen je na božanstvo jer ga nije izbavilo od zla, iako mu je to obećalo kad je s njim na krštenju sklopilo savez. Razočarani vjernik u tranzicijskoj zemlji - to je preporođena religioznost srozana na primitivnu razinu koja je na Zapadu nadmašena

Zoran FerićZoran FerićNije lako biti Bog. Bogove jedu, razapinju, bičuju, mrcvare i sijeku na komadiće. Najčešće ih pak psuju. Poslušamo li malo oko sebe, postat će nam jasno da Boga danas najčešće spominju u psovkama. Molitve su neusporedivo rjeđe, a odnos između čovjeka i božanstva, pogotovo Boga i čovjeka u prometu, realizira se najčešće u jezično kreativnom, ingenioznom spominjanju cijele svete obitelji. Uostalom, Krist je otkupio grijehe na križu i još ih otkupljuje svaki put kad mu netko opsuje krv, majku ili njega samoga. Prošloga četvrtka osvanula je pak u novinama zanimljiva vijest. Mircea Pavel, 40-godišnji Rumunj koji služi kaznu od 20 godina zatvora zbog ubojstva, zbog prijevare je tužio Boga (i Rumunjsku pravoslavnu crkvu). Tužitelj tvrdi da je s tuženikom na svom krštenju sklopio ugovor kojim se Bog obvezao da će ga izbaviti od zla, što je jedna od važnijih Božjih dužnosti, kako ih shvaća taj Rumunj.

Očito, izbavljenje Mircee Pavela od zla nije uspjelo. Ako je pravedno osuđen, upao je u zlo iz kojeg se ne može lako iskobeljati. I sad je naumio sudski se razračunati s Bogom, kao što se pravosuđe obračunalo s njim. Vijest je objavljena kao zabavna bizarnost, ali ima u njoj i nešto ozbiljno i strašno. To je čovjekov pokušaj da Boga uključi u svoje svakidašnje zemaljske poslove i podvede ga pod jurisdikciju zemaljske pravde. Budući da je zemaljska pravda slaba, spora i često nedostižna, jedan od važnijih Božjih zadataka na zemlji upravo je uspostava pravednih odnosa među ljudima. To je prva razina koju bi nam trebala osigurati nekakva nebeska pravda.


Druga je ona koja bi nam prema zasluzi trebala osigurati život u sreći i zadovoljstvu. U individualnom odnosu prema Bogu i u očekivanjima obično to tako i formuliramo: želimo sreću, ljubav, poštovanje. Ili, oni skromniji, barem odsutnost nesreće. To je ono za što molimo, načelno i uopćeno. No molitve i prečesto ostaju neuslišane i jedno od najprodnijih pitanja ljudskog bića Bogu jest: zašto se zlo događa dobrima? Zašto nevini doživljavaju nesreće? Zašto AIDS, leukemija, rak kose dječicu? Zašto ih ubija glad? Bog, koji je nad svima, ne odgovara na ta pitanja. Prepušta to svojim (vrlo rječitim) slugama na zemlji. Ali oni koji vjeruju i prečesto se u svakodnevnom životu ljute na Stvoritelja. A pokušaj da mu se sudi zemaljskim sredstvima samo je radikalizacija tako uopćenog stava prema božanstvu. To ne bi bilo čudno da komunizam nije odavno propao i da tranzicijske zemlje nisu doživjele renesansu vjerskog života. Crkva i vjera iznova su upravo u tim zemljama zadobile ono značenje koje se na Zapadu već bilo izgubilo. Vjera i crkva zamijenile su snažnu energiju koja je vladala ljudskim životima a utjelovljivala ju je partija. U posvemašnjoj nesigurnosti i strahu vjera se pokazala dobrom strategijom protiv sveopće relativizacije. Tranzicijska ekonomija i kriminal te siromaštvo koje ih prati bili kvasac za tu novu religioznost, koja je u našim katoličko-pravoslavnim odnosima imala duboko političku dimenziju. Odnos prema Bogu više nije bio toliko individualan, nego kolektivan.

Religioznost je trebalo pokazati kolektivu, susjedima, stranačkim kolegama, djeci u školi. Bog i vjera postali su test za društvenu uklopljenost u društvu koje nije trpjelo neuklopljene. To je vrijeme kad su djeca koja ne pohađaju katolički vjeronauk bila maltretirana, kad su ih vršnjaci odbacivali kao drukčije i neprilagođene. U tim zemljama javna vjera ili vjera kao strategija uklapanja ozbiljno je naškodila Bogu i istinskoj vjeri. Čovjek se, tako misleći o Bogu, nije odnosio prvenstveno prema njemu ili sebi, nego prema onima iz svoje škole ili svoje ulice. Tu srž nije bila važna, nego forma, ne vjera, nego etiketa, ne cjelina vjerskoga života, nego politička uporišta kao što su nacija, natalitet i pripadnost. U Bogu se tako traži pripadnost specifičnoj ljudskoj zajednici.

Sudski pokušaj Mircee Pavela bizaran je čin pojedinca koji traži adekvatan način na koji bi iskazao koliko ga je Bog razočarao. To je pokušaj da se u okviru vjere, koja je postala javna, komunikacija s božanstvom svede na individualnu razinu i individualno razočaranje. Međutim, jasno je koliko je individualno razočaranje povezano s društvenim uvjetima.

Mircea Pavel formulirao je i uobličio u čin nezadovoljstvo i frustraciju koja se svakodnevno pokazuje upravo u psovanju Isusa, Marije, Boga. Istina je da mi osuđujemo Boga svakodnevno, i za to nam ne treba nikakav sud, ili, točnije, ako i postoji, mi smo na tom sudu i sudac i tužitelj. Uostalom, nevjerojatno je koliko ova sudska tužba nalikuje na jednu od najljepših Tinovih pjesama, “Svakidašnju jadikovku“. Naš egzistencijalni kolaps i duhovni nemir iskazuju se upravo tako: osudom Boga. Tin je taj krik i psovku pretvorio u ljepotu:

“O Bože, Bože, sjeti se
svih obećanja blistavih
što si ih meni zadao.
O Bože, Bože, sjeti se
i ljubavi, i pobjede
i lovora, i darova.“

Vezane vijesti

Retro-sela za ugodnu starost

Retro-sela za ugodnu starost

U Švicarskoj gradit će se selo za oboljele od Alzheimera. Projektirano je da izgleda kao iz 50-ih godina kako bi ljude koji danas imaju 70-80… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika