MARINKO PRGA I SLAVEN KNEZOVIĆ u filmu 'Živi i mrtvi'Iako se nakon prva četiri dana nacionalnog programa ovogodišnjeg Pulskog festivala činilo da je riječ o najslabijem u zadnjih nekoliko godina, završnica je bitno popravila dojam.

Ove je godine, odlukom umjetničkog direktora Zlatka Vidačkovića, međunarodni natjecateljski dio programa odvojen od nacionalnog, te je sveden na trodnevnu uvertiru združenom programu nacionalnih filmova i hollywoodskih hitova u Areni. Takav je potez ogromno Vespazijanovo zdanje ispunio za koju stotinu gledatelja više, no koliko je to bitno za festival koji ionako živi od državnog proračuna, a ne gledatelja? Novi nastavak “Harryja Pottera” nakrcao je Arenu do posljednjeg mjesta, velik je broj gledatelja bio i na “Oceanovih 13”, “Transformerima” i “Shreku trećem”, no preostali, manje zvučni hollywoodski naslovi, bili su kudikamo slabije posjećeni, gledalo ih je manje ljudi nego hrvatske filmove koji su u Areni otvarali noćni program. Ove godine još je bilo dobro, ali što će biti kad hollywoodskih blockbustera ne bude u izobilju, ili dođe do sukoba festivalske uprave s hrvatskim distributerima tih filmova, kao što se ove godine dogodilo s Continental filmom koji je tražio povlaštene uvjete? A prošlih je godina Arena bila krcata i kad su se prikazivali kreativno ambiciozniji, publici istovremeno atraktivni naslovi poput Almodóvarova “Lošeg odgoja” ili Mooreova “Fahrenheita 9/11”. Umjesto da se koncentrira na nalaženje takvih filmova, Vidačković, koji se prije samo dvije godine kleo da pod njegovim umjetničkim vodstvom hollywoodski hitovi neće imati pristupa u Arenu, neslavno je kapitulirao, svodeći iznimno respektabilan međunarodni program, zadnje dvije godine vjerojatno jači od motovunskog, na nekakav reda radi prirepak (u kojem su se ipak našli filmovi Iosselianija i Menzela). Takva je odluka tim čudnija jer je i ove godine doveden eminentni inozemni žiri za ocjenjivanje međunarodne selekcije, a još veći apsurd je da su popodnevni termini u dvorani Circola, prijašnjih godina rezervirani za vrijedne primjerke hrvatske slikopisne baštine i umjetnički ekskluzivnije svjetske filmove, uglavnom zjapili prazni, svedeni na kojekakve prezentacije. Novouvedeni Jadranski program, koji je trebao dati uvod u nove filmove jadranske regije nije uspio - susjedi su došli s nešto starijim naslovima, a Albanci se nisu ni pojavili, pa je u njihovu terminu treći put u sedam dana prikazana češko-slovačka koprodukcija Jirija Menzela “Služio sam engleskog kralja” - zanimljiva i solidna, ugodno erotična, no ipak precijenjena, i svakako poprilično staromodna, adaptacija Hrabalova satirična romana.

'MORAM SPAVAT', ANĐELE', ugodno iznenađenje festivala, s vrlo ekspresivnim debitantom Karlom BarbarićemU takvom stanju stvari ništa nije moglo poremetiti usredotočenost na noseći nacionalni program, a on je isprva djelovao kao neugodan povratak u kreativno sive devedesete. Festival je otvorio debitant Goran Kulenović mehanički izvedenim hibridom romantične komedije i akcijskog trilera sa psihopatskim antagonistom u populistički zamišljenom “prvom hrvatskom rock ‘n’ roll filmu”. Za razliku od njegova dopadljiva srednjometražnog uratka “Ravno do dna”, koji je sa “Sigurnom kućom” Kristijana Milića bio spojen u cjelovečernji film “24 sata”, a koji se kretao sličnim karakterizacijskim i žanrovskim teritorijem, “Pjevajte nešto ljubavno” predstavlja Kulenovića kao autora koji nije nadišao adolescentske granice, pa je takav i svijet njegova filma - čine ga bezlični mediokriteti, članovi efemernog rock banda zaostali u kasnom pubertetu, koji prihvaćaju gažu na svadbi kako bi namakli novac za snimanje albuma. U tu situaciju ubačena je inferiorna verzija priče o Romeu i Juliji koja se raspliće u isforsirano krvavom finalu. Jedna davna pjesma Elvisa J. Kurtovicha i njegovih Meteora najbolje opisuje Kulenovićev film - “da bog da crko rock ‘n’ roll kad ga svaki svira”. Vjerojatno posve nesvjesno, Kulenović je plastično pokazao zašto je propao rock ‘n’ roll u Hrvata - spao je na pretenciozne mladce koji niti imaju kreativnog dara niti životnog iskustva i zrelosti da bi nešto umjetnički vrijedno polučili. Na manje drastičan način svjedoči o tome i izbor muzike; nove pjesme današnjih hrvatskih rock prvaka Hladnog piva za klasu su ispod (post)novovalnih klasika - Haustora, Prljavog kazališta, Animatora. (Post)novovalna pjesmarica i efektni epizodni nastupi Hrvoja Kečkeša i sve vitkije i zgodnije Hane Hegedušić rijetki su svijetli trenuci Kulenovićeva filma, još jednog zagrebačkog autora koji demonizira Hercegovce (i policiju) kao glavnu prijetnju “purgerskom” identitetu.

Nakon Kulenovića na scenu je stupio Lukas Nola erotskom ljubavno-tranzicijskom dramom “Pravo čudo”. Poslije dva izrazita art uratka, uspjelijeg “Nebo, sateliti” i slabijih “Samih”, Nola je omekšao “art touch” u smjeru standardnije naracije, no rezultati nisu osobiti. U priči o egoističnom i hedonističkom ocu, koji u sebi spaja stvarnog iscjelitelja i opsjenara željnog brze i velike zarade (maniristički pouzdani Rade Šerbedžija), i senzibilnom sinu (iznenađujuće blijedi Franjo Dijak) koji se na zaostalom jadranskom otoku zaljubi u nepoćudnu ženu (Barbara Nola), Nola je, kao i obično, najbolji na vizualnom planu i u kreiranju seksualnih interakcija. Međutim, kao i u “Samima”, posve je nedorastao kreiranju složenog muško-ženskog ljubavnog odnosa, pa kad se fokus interesa preseli s odnosa oca i sina na odnos sina i njegove novopronađene ljubavi, film manifestira trivijalnu dimenziju, koja vrhunac dostiže u diletantskoj sceni kad sin, poput Kingove i De Palmine Carrie, otkriva moćne parapsihološke sposobnosti.

BARBARA NOLA I FRANJO DIJAK u filmu 'Pravo čudo' Lukasa NoleJoš jedan autor art orijentacije, Vicko Ruić, upustio se u žanrovsko filmovanje. Političko-špijunski triler “Kradljivac uspomena”, adaptacija romana Dina Milinovića, bavi se sukobom staroudbaške i novohadezeovske struje u obavještajnim službama u doba kad se očekuje Tuđmanova smrt. Svoj “art nerv” Ruić je demonstrirao kompliciranom narativnom strukturom u kojoj se svake dvije-tri minute odlazi iz jedne u drugu, pa u treću i četvrtu vremensku razinu, iako takvo “sitno rezuckanje” nema osobito opravdanje, a ionako nesuvislu priču i odnose među likovima (dvojicu glavnih korektno tumače Sven Medvešek i Nikša Kušelj) dodatno opterećuje. Režijski i vizualno donekle dojmljiv, donoseći tematsku novost u suvremenu nacionalnu produkciju te predstavljajući vrlo zanimljivu (i atraktivnu) novu glumicu Ivu Mihalić, “Kradljivac uspomena” ima adute, no riječ je o drugoj ligi suvremenog hrvatskog filma koji ozbiljan prigovor zaslužuje i zbog drastičnog rezanja minutaže poznate mlade beogradske glumice Marije Karan (“Kad porastem biću kengur”), u čiju smo se osobnost i ljepotu mogli i uživo uvjeriti.

Kad je već izgledalo da jedini vrijedan film ovogodišnjeg nacionalnog programa ostaje “Armin” Ognjena Sviličića, koji je završio redovnu kinodistribuciju i s uspjehom obišao niz međunarodnih festivala, ugodno iznenađenje donio je drugi redateljski projekt glumca Dejana Aćimovića “Moram spavat’, anđele”. Aćimović je već u debiju “Je li jasno prijatelju?” pokazao redateljski dar, ali film je pao na scenarističko-dramaturškom planu. Ovaj put scenarij je napisala autorova mlađa sestra Tatjana, a priča o odrastanju 10-godišnjeg dječaka početkom 1970-ih u etnički i vjerski miješanoj i disfunkcionalnoj mostarskoj obitelji, odnosno porodici, dijelom je autobiografski intonirana. Film ima dramaturških problema, nije dovoljno usredotočen na pojedine motive i brojne likove, ali lako ih kompenzira vrsnom rekonstrukcijom razdoblja, zrelim narativnim ritmom, dobrim glumcima (debitant Karlo Barbarić vrlo je ekspresivan, a Goran Grgić i Nataša Dorčić kao roditelji možda su ostvarili najbolje filmske uloge dosad) te intenzivnom emocionalnošću. Posebno valja istaknuti dojmljivost prikaza otuđenih i razvedenih roditelja koji zadržavaju dubinsku međusobnu naklonost, kao i fino podcrtavanje problema ženske emancipacije u izrazito patrijarhalnom okružju.

Prevladavajuće pozitivnom dojmu ovogodišnje Pule bitan doprinos dao je Kristijan Milić debitantskim cjelovečernjim filmom “Živi i mrtvi”, prilagodbom istoimena romana Josipa Mlakića. Film je nastajao u hrvatsko-bosanskohercegovačkoj koprodukciji više godina i u teškim uvjetima, jedva je dovršen i dojam je da je Milić u takvim okolnostima izvukao najbolje što je mogao. Priča o skupini vojnika HVO-a koji se 1993. kroz planinsko-šumsko područje izvlače iz okruženja Armije BiH prepliće se s onom iz 1943. kad je sličan put pokušala prevaliti skupina domobrana predvođena jednim “lošim” i jednim “dobrim” ustašom, dok ih žele spriječiti partizani. Milićev film impresivan je na vizualno-stilskoj odnosno dizajnerskoj razini, a neki prizori redateljski su sjajno riješeni, pokazujući kako je autor u dosluhu s aktualnim svjetskim, stilski iznimno samosvjesnim, akcijsko-pustolovnim i ratnim ostvarenjima. Zalomila mu se poneka nepreglednost u razradi scene, po tvrdnji Milića jer nije imao kontinuitet snimanja, a glavni problem filma slabiji je tretman fantastično-hororske komponente, što je posebno očito u završnici koja umjesto ekspresivne kulminacije nudi podigranost. No ukupno uzevši Milić je u aktualni hrvatski film unio veliku dozu oblikovne svježine i nakon svog dijela omnibusa “24 sata” definitivno se dokazao kao autor koji iznimno obećava.