Tešku elementarnu nepogodu termalne vrste, kakvu upravo univerzalno proživljavamo, poneki veseljaci još uvijek vole nazivati ljetnim radostima. Kako stvari stoje, ljetni dan od plus pedeset smatrati ćemo za desetak godina ugodno podnošljivim. Razvoj situacije na zemaljskoj kugli prisiljava čovjeka na postupno privikavanje na temperature ključanja, i ako se nadležni faktori - koji vode tu kuglu u svijetlu budućnost - uskoro ne dogovore o drastičnome smanjenju ukupne emisije ugljičnoga dioksida, morati će patentirati globalni klima-uređaj jer u protivnom u gledalištu ne će više ostati nikoga tko bi mogao intelektualno uživati u njihovim analizama situacije.

Ova pesimistična opća toplinska perspektiva u Hrvatskoj je začinjena primjetnom dozom sreće, jer i ove godine je na obali porastao broj noćenja. Da se dođe do obale potrebno je, doduše, preživjeti pakao zastoja na autocestama - o kojima se putnike obavještava vrlo skromno, jer važno je zgrabiti drumarinu - ali zato kad ljudi jednom dođu do cilja, veselju kraja nema. Turisti su neobična bića, prilagodljiva na razne uvjete, i u njima se vjerojatno skriva zametak čovjeka budućnosti, adaptiranog na život u aktivnom vulkanu. Tajna opstanka sadržana je - kako znamo - u sposobnosti prilagođavanja, što se potvrđuje ne samo na turistima nego i na primjeru Milana Bandića. Težak poraz koji je pretrpio na izbornoj konvenciji SDP-a, ne ostavlja na njemu vidljivoga traga. Zajedno sa svojim taktičkim saveznikom i pokroviteljem Ivom Sanaderom nedavno je udario “kamen temeljac” za izgradnju nove, velebne, sportske dvorane u Zagrebu. što je svakako vijest za cijelu Hrvatsku.

Zemlja u kojoj građani s prosječnom plaćom ne mogu podmiriti osnovne egzistencijalne potrebe, dovoljno je bogata da istrese stotinjak milijuna eura u mastodontski objekt kojem nitko ne zna dugoročni smisao i koji u svakom segmentu - namjeni, ideji, lokaciji, financiranju, realizaciji - predstavlja čistu politikantsku improvizaciju. Kad završi rukometno natjecanje za čije se potrebe gradi, tu će dvoranu moći manje-više zatvoriti, ili sačuvati kao specijalan ukras režima i financijski je - preko budžeta - priključiti susjednoj beskorisnoj nakazi u Blatu svojedobno zamišljenoj da postane zagrebačka bolnica nad bolnicama. Bandićev seljački konstruktivizam, kojem je i Sanader - kad je o spomenutoj “areni” riječ - filozofsko-materijalistički blizak, doći će časnome Zagrebu glave.

---

Ostaci ostataka zagrebačkih rezidencijalnih zona i zelene periferije nemilosrdno se pretvaraju u betonska staništa, a ni staru jezgru - kako stvari stoje - ne čeka bitno bolja sudbina. Usvojili su sad u skupštini nekakve amandmane na GUP po kojima će se graditi čak šesnaest novih donjogradskih blokova, a ni dragi Bog ne zna koji je urbani smisao te beskrajne betonske hipertrofije osim financijskih interesa Bandića i njegovih građevinskih ulagača. Ovdje ulazimo u srž aktualnog SDP-ovskog paradoksa. Stranka se, na jednoj strani, egzaltirano bori za očuvanje zelenih vrijednosti i povremeno napada HDZ kao ekorazarača, a na drugoj, dopušta svome čovjeku Bandiću da u Zagrebu radi što mu padne na pamet. Kad je o Bandićevim pothvatima riječ, od sto glasa, glasa čuti ni.

Zašto ? Da većina u SDP-u Bandića ne trpi, pokazala je izborna konvencija. Pragmatički interesi, zadovoljstvo prividom sloge, konformizam i strategija netalasanja dominiraju, međutim, nad osobnim afilijacijama. Vodstvo SDP-a ne želi se prije izbora distancirati od Bandića da ne bi slučajno oslabilo poziciju stranke kod birača, bez obzira na to što mnogi SDP-ovi simpatizeri upravo takve kalkulacije doživljavaju kao znak kompromiserstva, slabosti i sklonosti primjenjivanju dvostrukih kriterija. SDP od Sanadera neprestano traži da se zbog raznih afera odrekne Božidara Kalmete i drugih, a sam čuva Bandića i njegov zagrebački pogon - pjesnički rečeno - kao kap vode na dlanu, iako taj pogon funkcionira de facto kao suverena država u državi, i u Zagrebu slobodno izvodi sve što njegovim predvodnicima zbog bilo kakvih razloga padne na pamet.

SDP-u se u predočenome kontekstu može preporučiti: Pogledaj dom svoj, anđele. Opisani sindrom autoimuniteta, izbjegavanje bilo kakve samokritičnosti i tendencija da se mane pronalaze isključivo kod drugih, a kod sebe guraju pod tepih, lako bi mogli dovesti do splašnjavanja euforije prema SDP-u proizvedene izborom Zorana Milanovića za šefa stranke i aferama koje uzdrmavaju HDZ. Spomenuti gospodin Milanović od svoga izbora do danas nije pokazao ništa, tj. nikakvu personalnu inicijativu vrijednu pažnje. Račan je Bandiću tolerirao političku ekspanziju preko svake razumne mjere iz čistoga komoditeta na jednoj, i pacifikatorskoga instinkta na drugoj strani, a na sličan način ponaša se i Milanović, bez obzira na to što mu je izbor za predsjednika donio popularnost i otvorio manevarski prostor za promjene gotovo veći od Račanovog.

Iako raspolaže s liderskim prerogativima, gospodin Milanović preko svoje pasivnosti samoga sebe pretvara u puki dio mehanizma koji za premijera gura Ljubu Jurčića, a za (sadašnjega i budućega) gradonačelnika Milana Bandića, i ta će inertnost kod publike vjerojatno ostaviti trag. Gledaoci će polako zaboraviti na skandale koji danas opterećuju HDZ - Sanader igra na kartu zaborava - a SDP će shvatiti da vlast u ruke ne pada sa stabla kao prezrela voćka.

STUPAC TJEDNA

Slučaj ministra Rončevića; Napadi na Mesića

Ministar obrane Berislav Rončević ima priličnu sreću što živi i radi pod mandatima Mesića i Sanadera. Da se za vrijeme Broza zbog lošeg održavanja srušio helikopter u kojem se Broz povremeno vozi, u sekundi bi odletio s položaja i nadležni ministar i svi koji su za to održavanje zaduženi, a radili bi i zatvori. Demokracija, na sreću, pokazuje razumijevanje za ljude, ako su ti ljudi dio nomenklature. I Mesić i Sanader uzeli su Rončevića u zaštitu, iako je čovjek hijerarhijski odgovoran za propuste jednog korumpiranog pogona koji zanemaruje osnovna pravila sigurnosti i ugrožava živote najviših državnih dužnosnika i drugih koji imaju mogućnost korištenja sumnjivih helikoptera. Čudna neka logika, ali što da se radi.
* * *
Pojedini mediji zakvačili su se kao pijavice za nekakvu snimku koju su u javnost lansirali Zagorčevi advokati, i počeli su zbog nje napadati Stipu Mesića, iako nitko ne zna ni stvaran sadržaj te snimke, ni sadržaj razgovora Perkovića i Zagorca. Možemo u tom povodu samo ponoviti: predsjednik države ima pravo i obavezu da se preko svojih službi informira o postupcima i slučajevima koji su za državu važni, a nekim novinarima bilo bi bolje da se ne petljaju u ono o čemu nemaju pojma.