Kad je Ante Tomić predložio da se osnuje društvo za zaštitu ljudskih prava književnih likova, pomislio sam, dobra ideja. Mislio sam na književne likove hrvatske proze i sve one jadnike kojima se događaju groteskni zapleti ili tragikomične zavrzlame koje ih, osim što ih duševno i fizički bole, ujedno izvrgavaju ruglu. Niz autora, pod teretom uvjeta realističnosti, što ih je europskom romanu donijela epoha realizma, zlostavlja svoje likove preljubima, nesrećama, samoubojstvima, ovisnostima o ljudima i supstancijama, ne bi li napisali uvjerljiv roman. Književni likovi svih epoha postaju žrtve dobre književnosti, zaklane na oltaru umjetnosti, a njihova izvađena krvava srca rastuže nas ili ogriju još i danas. Kao čitatelji, i nismo daleko od drevnih Maya što ih je Mel Gibson prikazao u sjajnom filmu “Apocalypso“, Indijanaca koji radosno gledaju kako njihov svećenik na vrhu piramide vadi srca živim ljudima.

Danas o tome mislim ponešto drukčije. Naš je odnos prema fikcijskim likovima proturječan. Volimo ih gledati kako pate. Ali čini se da bi težište trebalo biti upravo na onome “volimo ih“. Najnovija potteromanija samo je zaoštren primjer te ljubavi prema onima koji ne postoje, niti su ikada postojali. U tome i jest njihova velika prednost: nestvarne je ljude lakše voljeti. Svjedoci smo situacije koja i sama djeluje pomalo nestvarno, poput fikcije. Mladi u Hrvatskoj više vole Harryja Pottera nego sve hrvatske generale zajedno. A koliko čitatelji stvarno vole maloga čarobnjaka, možda se najbolje može iščitati iz brojki.

---

U svijetu u kojemu se sve mjeri brojkama, zaradom i prodanim primjercima, nije čudno da se tako mjeri i ljubav čitatelja. Sedmi nastavak tiskan je u 12 milijuna primjeraka. Zamislite 12 milijuna knjiga na jednom mjestu. Ili, zamislite 325 milijuna knjiga svih dosad prodanih nastavaka. Da su opeke, mogao bi se podići grad veličine Babilona. Kao što su se najveličanstvenije građevine, hramovi i crkve, podizali radi toga da nevidljivo božanstvo na majstorski način zadobije vidljivost, tako smo skloni voljeti i one koji nikad nisu postojali. Paradoks je u tome što Potter postaje stvarniji od ikojega zbiljskog čovjeka. Posvemašnji je paradoks u tome što se stvarna osoba, britanski vojnik koji je poginuo 1939., a počiva na vojnom groblju u izraelskom gradu Ramli, pod pritiskom histerične potteromanije iz svoje anonimne egzistencije pretvorio u jednog od najpopularnijih imaginarnih likova današnjice. Turisti i obožavatelji koji dolaze na grob ponekad zaista vjeruju da tu počiva njihov junak, a uprava vojnoga groblja zatražila je od gradske vlasti da više ne potiče te posjete, jer je riječ o zbiljskom čovjeku, koji i mrtav ima pravo na samoću, a ne književni i filmski junak trivijalne komercijalne kulture. Kao da imaginarni likovi jedu prave ljude. Problem je, dakako, neusporedivo stariji od Pottera, i puno ozbiljniji.

To što je lakše voljeti izmišljene ljude, nego one od krvi, duše i mesa, osobina je ljudskog bića koja, ma koliko prividno dvojbena, svjedoči o elementarnom čovjekoljublju. Izmišljene likove, koji uglavnom nisu idealni, krase jasnoća i jednostavnost koje se nerijetko podudaraju s našim poimanjem svijeta. Svedeni kao likovi na prepoznatljiv niz osobina, ponekad i protuslovnih, pouzdaniji su i dosljedniji od kompliciranih i često nerazumljivih ljudi koji nas okružuju kod kuće, u tramvaju ili na poslu. Kod njih se patnja, radost, čovječnost i ljubav pojavljuju u čišćem obliku, svedene na skup znakova kojima su nam posredovani. I kad se njihovi autori trude da budu što stvarniji, oni su idealizirani, lišeni ljudskog smrada i kad smrde, lišeni naših prigovora i kad ih zaslužuju, a uvid u njihovu svijest nerijetko ih u našoj svijesti abolira od svinjarija što ih čine. Ne samo da ih je lakše voljeti, nego smo prema njima i tolerantniji, jer su, ako je autor pogodio, bit naših snova i naših predodžbi o ljudskom biću kakvo bi trebalo biti. Naš je odnos prema Potteru baš takav, a prati ga sva književna siročad.
Sjetim li se malo svojih tinejdžerskih književnih iskustava, nešto slično događalo mi se s malim Alexom iz “Paklene naranče“, herojem moga puberteta. Buntovnik i sadist, koji tuče starce i terorizira prijatelje, nasilnik koji voli Beethovena i uz IX. simfoniju siluje žene po stanovima, žrtva je samoga sebe i vlastite neobuzdane naravi, a potom i cijelog društva koje se okrutnim nasiljem bori protiv nasilnika. I taj mali sadist na neki je čudan način lik koji je moguće voljeti. Naravno, samo u knjizi! Na ulici takve spodobe, s lancima i britvama u džepu, izazivaju strah i gađenje. Kako bi bilo sresti Harryja u zbilji? Manje lijepo. Uostalom, možemo odahnuti što nije umro, što nije postao žrtva književnosti, kao što se nagađalo. Likove iz književnosti ponekad bi možda trebalo zaštititi, ali još uvijek u našoj kulturi prolaze bolje od živih ljudi. Kao, uostalom, i životinje.