Vedrana RudanPovremeno na ekranima vidimo žalosne Bosance u njihovu drvenom dnevnom boravku u Švedskoj ili Norveškoj. Rodbina im je pobijena, kuća zapaljena, selo nestalo, djeca su u Kanadi. Najteže im je što su izgorjele fotografije, nitko im ne vjeruje da su nekoć živjeli u kući, imali psa i šljivu i ljuljačku u vrtu i nepokretnu baku koja se od dima udavila u svom krevetu. Kad Bosanci na našim ekranima pričaju kako su ih Švedska ili Norveška dobro prihvatile, uvijek plaču, iako imaju i posao i drvenu kuću. Svi žale te pretužne Bosance na sjeveru Evrope. Nekima od njih pomažu švedski i norveški psihijatri. Ja sam jučer bila u Opatiji. To je moj rodni grad. Pa sam krenula prema Mošćeničkoj Dragi, tamo sam odrasla. Da li ste ikad bili u mom kraju? Prekrasne vile, fasade boje sladoleda, mnogo zelenila, more, more, more... Sve je to, prije ovoga rata, bilo “naše“. Danas u te vile povremeno svraćaju “neki Rusi“ i Hrvati koje ovdje zovu “lopovima“. Zašto vam govorim o nekretninama koje su u skladu sa zakonom promijenile vlasnika? Što me muči? Nije moguće da sam u vremenu kad su sve te vile bile “naše“ mislila kako su i moje? U onom sistemu, u kojem je, kako danas slušam, baš svima bilo dobro, u najljepšu vilu u Mošćeničkoj Dragi dolazile su Savka Dabčević i Milka Planinc. Tim redom. Nikad nama domaćima ni jedna nije rekla dobar dan. Od nas su bile jednako daleko koliko i “naša“ vila u kojoj su provodile ljeta. Danas su u njoj neke druge Milke i Savke. Ta se vila, prije nego je postala “naša“, zvala Vila Osojnak. Ime je dobila po vlasniku, brodovlasniku iz Rijeke, Talijanu. Brodovi su mu se zvali Burma, Java i Cobe. Poznat je bio po tome što svojim gostima nije dopuštao pušenje u vili, za pušače je dao izgraditi pušionicu u vrtu.

Kad je vila postala “naša“, jesu li drugarice Milka i Savka poštovale njegova pravila? Ovo možda ima neke veze s temom, a možda i nema. Moj je otac uređivao park oko vile, napravio je nekoliko fotografija, ja sam ih pokazivala kolegama iz Opatijske gimnazije, neki su mi povjerovali da tamo živim. A kad je moja mama bila dijete, prodavala je jaja vlasnici koja je živjela u drugoj vili, gospođa se zvala Wilke. Bila je dobra žena. Njena je sluškinja mojoj mami i djevojčicama koje su prodavale mlijeko uvijek spremala doručak, bijelu kavu i kruh. Tko je danas vlasnik te “naše“ vile? Najljepšu “našu“ vilu u Lovranu kupio je “neki Rus“, «naše» prekrasno zdanje u Medveji kupio je..., ne mogu reći “lopov“, kad znate kako se zove, “našu“ najljepšu kuću u Ičićima kupila je mlada gospođa iz Bosne... Ej, ima i Bosanaca koji ne plaču! Kužite što želim reći? Moj rodni kraj više nije “naš“, još manje “moj“. I ja sam bosanac, iako kućica u kojoj sam odrasla nije spaljena, prodala sam je. Kad padnem u depru, poželim da veliki plamen proguta sve nekoć “naše“ vile, da moj rodni kraj postane spaljena zemlja. Pa se smrznem. Čemu tolika zloća? Što je od “našega“ bilo “moje“? Samo kućica u koju smo se uselili kad su iz nje istjerani vlasnici Talijani. A sve “naše“ opatijske vile u kojima su ljetovali jugoslavenski partizani, hoteli, raskošne kuće, sve je to prije “oslobođenja“ bilo austrijsko, talijansko, židovsko...

Ti su vlasnici pred osloboditeljima pobjegli glavom bez obzira, nisu stigli uzeti ni slike sa zida, život im je bio miliji. Partizani su preko noći uskočili u njihove krevete i svoja smrdljiva tijela i ušljive glave pokrili svilenim plahtama. Smijem li biti zlobna prema onima koji su toliko toga učinili “našim“? Tko je kriv mome ocu koji je popušio priču kako je crnčenje za bijednu lovu ulaganje u svijetlu budućnost? Zašto je vjerovao? Zašto nije pružio otpor? Živim u budućnosti svoga oca kojem je mirovina bila dvije i pol tisuće kuna, radio je dulje od četrdeset godina, da nije pet dana bio u talijanskoj vojsci, crknuo bi od gladi. A da ja nisam noninu kućicu prodala kad sam od današnjih partizana dobila otkaz, i ja bih krepala. Mrzim, mrzim, mrzim sve te “lopove“ i nije fer žaliti samo švedske bosance. Da mi je zolja, pa krenuti od jednih kovanih vrata do drugih... Ne bih smjela biti toliko nemirna. Trebala bih češće misliti na one smrznute plačljivce ili ljude otjerane iz moje kuće u kojoj sam provela pola života. Tko su bili ti Talijani? Da li se ona dobra gospodarica zaista prezivala Wilke? Kako se zvala vlasnica kuće u kojoj smo neko vrijeme živjeli u Opatiji, mi u velikom stanu, ona u tijesnom potkrovlju?

Sjećam se njene glave u okviru okruglog prozorčića. Maria? Grazia? Anna? Hanna? Da pobijem sve “lopove“ koji su mi oteli sve “naše“, tko bih bila ja? Borkinja za čija ljudska prava? Protjeranih Talijana? Austrijanaca? Židova? “Naših“? Tko smo “mi“? “Mi“ smo svi oni koje su prevarili “lopovi“? A što je s onima koje smo prevarili “mi“? Ja sam život provela u bijednom talijanskom kokošinjcu čekajući svijetlu budućnost. Ako je moj kokošinjac bio bijedan, je li bio manje talijanski? Ja sam bila manje “mi“ jer sam živjela u rupi? Priznajem, mene zapravo rastužuje što sam s druge strane kovanih vrata, prodajem jaja za sitnu lovu, bijelu kavu i kruh. Ja sam moja mama, moja kći je ja, njezina kći će biti ona. Ljuta sam i žalosna jer sam jedna od nekoliko stotina tisuća bosanaca, a opet, kako rekoh... Moj rodni kraj stoji nenačet, eto ga tamo, blista ljepši nego ikad, ništa nemam, a sve mi je ostalo. Strašno. Gdje su kamere da zabilježe moje suze, nigdje psihijatra da mi citira bosanca Zijaha Sokolovića: “Ovo vrijeme sad u kojem živimo je budućnost Heraklita, Thomasa Morea, Aristotela, Giordana Bruna, Jana Palacha i mnogih drugih koji su odavno spaljeni i žrtvovani za ove naše ljepše i sretnije dane.“