FOTOGRAF NIKOLA SZEGE predstavljen je aktom snimljenim 1933. godine, koji odražava duh epohe"Platna Vlahe Bukovca jednako su vrijedna kao i fotografije slikara Bele Čikoša Sesije, ali kod nas to mnogi još ne razumiju. U Hrvatskoj će se to shvatiti tek za pedesetak godina. Tko to shvati na vrijeme, sutra je bogat čovjek!" izjavio je kustos Želimir Koščević u povodu velike izložbe "Akt u hrvatskoj fotografiji od 1865. do 2006." koja je otvorena prošlog tjedna u čast Dana Samobora u samoborskoj Fotogaleriji Lang. Na izložbi je prikazano 60 aktova 25 autora, koji su u skladu s duhom vremena snimali "svoje frajle, prijateljice, studentice, profesionalne modele, susjede ili supruge". Tako je izložen kao kuriozitet najstariji hrvatski akt na fotografiji "Jurimirska frajla", koju je 1865. godine snimio fotograf amater grof Juraj Drašković, zatim radovi doajena Toše Dabca, Marije Braut i Milana Pavića, te fotografije mlađih umjetnika Mare Milin, Nine Đurđević, Mare Bratoš i Sandre Vitaljić. Na izložbi su svoje mjesto našla i dva muška akta - "Autoportret" Petra Dabca te kontroverzna fotografija "Goli golman" Milisava Vesovića, objavljena početkom osamdesetih u Poletu.

Izložba je pripremljena za Mjesec fotografije u Bratislavi gdje je s velikim uspjehom, nastavlja, prikazana 2006. godine u galeriji Michalsky Dvor. Kasnije je prezentirana u Muzeju suvremene umjetnosti u Banja Luci, a sada je stigla i do Samobora. "Već godinama sudjelujemo na izložbama na Mjesecu fotografije u Bratislavi, koji se smatra najznačajnijom srednjoeuropskom manifestacijom posvećenoj modernoj i suvremenoj fotografiji, ali dosad smo uvijek predstavljali pojedinačne autore, primjerice, Jasenka Rasola", nastavio je Koščević.

Zapitao sam se zašto ne bismo napravili kolektivnu izložbu na kojoj bismo predstavili određenu temu. Dvoumio sam se između pejzaža, portreta, mrtve prirode i ratnih motiva, ali tada sam zaključio da smo ratnu tematiku već prikazali na raznim izložbama u inozemstvu, dok mi se ostali motivi nisu činili dovoljno intrigantnim. I tada sam se odlučio za provokativnu temu akta u hrvatskoj fotografiji kroz povijest jer ona još nigdje nije prezentirana na cjelovit način. Kad sam počeo kopkati po arhivima pokazalo se da je to fenomenalan materijal, koji je po kvaliteti u istom rangu s europskim i svjetskim trendovima tog vremena. No zbog neadekvatne promocije, manjka monografija, knjiga, izložbi i stručnjaka, čini se da je hrvatski akt u fotografiji bijela mrlja na karti Europe".

Stara fotografija "Jurimirska frajla" grofa Jurja Draškovića poseban je raritet izložbe jer otkriva tog plemića kao strastvenog fotoamatera, koji je sa žarom snimao "svoje frajle". Radeći kao podmaršal u austro-ugarskoj vojsci uvijek je nalazio vremena za fotografiranje, kaže Koščević, kao i ostali plemići iz obitelji Drašković, primjerice, Karlo i Julija Drašković. U to je doba fotografiranje smatrano elitnim zvanjem, a radilo se u tehnici kalotipije. Juraj Drašković se 1881., nakon umirovljenja, intenzivnije posvetio svom hobiju, a njegovo je naslijeđe spasila Marija Tonković, najveća hrvatska ekspertica za stariju fotografiju i kustosica Muzeja za umjetnost i obrt gdje se i danas čuvaju Draškovićevi raritetni radovi.

'ŽEĐ', OTA HOHNJECA, snimljen 1950., poetizira žensko tijelo i prikazuje ga u duhu vremena u kojem je nastaoTakođer je zanimljiva priča o samoborskom trgovcu, pustolovu i neženji Franji Bahovcu, koji je u svoje doba, na prijelazu 19. u 20. stoljeće bio vatreni fotoamater. Snimao je zagrebačke vedute, ali i aktove svoje jedre šogorice. Kada je za to nepoznato blago saznala Marija Tonković odmah se bacila u potragu za tim fotografijama. Nakon godinu dana pronašla je kovčeg pun Bahovčevih fotografija kod njegova prapranećaka, samoborskog kolekcionara Josipa Horvata. U kovčegu je bio pohranjen i originalni stereoskop, sprava pomoću koje su se nekad gledale fotografije.

Fotograf Milan Pavić, član poznate Zagrebačke škole iz tridesetih godina 20. stoljeća, bio je poznatiji po fotografijama povijesnih događaja i ličnosti negoli po aktovima. Bavio se novinskom fotografijom, bio je nekoliko puta hapšen, a u povijest foto žurnalizma je ušao najviše zbog dramatičnih snimaka raspada NDH-a, koji su objavljeni tek 40-ak godina kasnije. Međutim, na ovoj izložbi bit će predstavljen stiliziranim aktovima, nastalima u pedesetima, koji "mogu ići uz bok s američkim style fotografima" pokazujući da su se u Hrvatskoj rađale tendencije istovjetne svjetskim trendovima.

Osim njih, pokazat će se aktovi Toše Dabca, legende hrvatske fotografije, koji je još u tridesetima radio za zagrebačku podružnicu Metro Goldwin Mayer, zatim njegova nećaka Petra Dabca, Zvonimira Goloba, Joze Četkovića, Mladena Grčevića, Ota Hohnjeca, Josipa Klarice, Stanka Abadžića i drugih.

ŽELIMIR KOŠČEVIĆ, muzejski savjetnik u Foto galeriji Lang u Samoboru, odabrao je 60-ak aktova 25 hrvatskih fotografaNa pitanje da povuče paralelu između aktova nastalih početkom 20. stoljeća i onih kasnijih, te objasni njihove stilske karakteristike, Želimir Koščević je odgovorio da svaka fotografija, odnosno, akt, pokazuje duh vremena. "Sve fotografije aktova trebamo gledati u kontekstu vizualne kulture vremena u kojem nastaju", kaže Koščević. "U sjajnoj studiji ležećeg akta slikara Bele Čikoša Sesije, vjerojatno njegove anonimne studentice, može se prepoznati duh secesije, a Rasolove fotografije su čista postmoderna. Fedor Vučemilović i Mio Vesović su jasni ‘poletovski’ fotografi. Oto Hohnjec je predstavljen lijepim aktom ‘Žeđ’, snimljenim 1950., koji je tipičan odraz tog doba, koje je voljelo tzv. ‘novu objektivnost’. Taj je akt namješten, antierotičan i poetizira žensko tijelo, slično kao što je slučaj kod Joze Četkovića, Toše Dabca i Zvonimira Goloba. Za razliku od tih fotografa Josip Klarica žensko je tijelo prikazivao na realističan način, dok mlada fotografkinja Nina Đurđević ne snima cijeli akt nego samo detalj tijela tako da se ponekad ne razaznaje da je riječ o tijelu. Kod drugih pak nalazimo formalizam, retoriku fotografske slike, eksperiment, režiranu retro-sliku, reciklažu arhetipova i autorefleksivnost."

Jasenko Rasol 'Iz arhiva Oskara H', 2005.Jasenko Rasol je predstavljen s nekoliko aktova iz njegova zanimljivog ciklusa "Iz arhiva Oskara H.", koji se sastoji od 20-ak fotografija. Koščević je objasnio da su Rasolovi radovi primjer suvremene reciklaže lascivnih fotografija iz pedesetih, koje je autor postmodernističkom metodom citata, uobičajenoj u književnosti, presnimio i "usvojio" stvorivši nov i zanimljiv ciklus. Rasol je pronašao zanimljive, ali tehnički nesavršene aktove, koje je pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća snimio stanoviti gospodin Oskar H. (prezime je tajno), očiti ljubitelj fotografiranja i ženskog tijela. Nakon njegove smrti Rasol je njegove dijapozitive presnimio i izložio na digitalno napravljenim printevima veličine 60 x 90 cm. Namjerno ih nije očistio, samo ih je povećao i objesio čavlima na zid. Njihova vrijednost je između ostalog i u tome što sjajno odražavaju duh pedesetih što je vidljivo po frizurama žena, zatim po interijerima i po neosunčanosti intimnih dijelova tijela, koji su skriveni ispod kupaćeg kostima.

Mlada fotografkinja Mara Bratoš, podrijetlom iz Dubrovnika, predstavila se autoaktovima, snimljenim u njezinom rodnom gradu prošle godine. Diplomirala je na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti filmsko i TV snimanje, a do sada je bila najpoznatija po modnoj fotografiji. Svoje je fotografije objavljivala u Cosmopolitanu i Elle, no također i mjesečniku Banka. Kaže da je tijelo počela proučavati tek prije dvije godine, a do tada se bavila licem i međuljudskim odnosima. Ti njezini autoaktovi nastali su iz želje da radi aktove, a s druge strane autoportrete, no prema vlastitom priznanju "nitko od modela nije se htio svući pred kamerom". Počela je snimati samu sebe, a rezultat tog eksperimenta u kojem se istodobno našla u dvije uloge - snimateljice i modela, bila je izložba autoaktova u dubrovačkoj galeriji Otok u Lazaretima prošle godine. Tvrdi da su ti autoaktovi "potpuno čisti i iskreni, bez poze, a na njima svoje tijelo promatra isključivo okom fotografa".

'AKT' ŽELJKA KOPROLČECA iz 2005. godineI Mare Milin, poznata lifestyle fotografkinja podrijetlom iz Zadra, izložila je autoaktove, na kojima se ukrštaju uloge snimatelja i modela. Studirala je na Studiju za dizajn, a osim fotografijom bavi se i drugim medijima - snimila je crtić "Glupača", a nedavno je režirala spot za novi singl Luke Nižetića "Samo mi reci da". Na izloženim fotografijama umjetnica je snimila svoj autoakt pod tušem aludirajući na jednu od najpoznatijih i najjezivijih scena sedme umjetnosti iz trilera "Psiho" Alfreda Hitchcocka. I na toj fotografiji prepoznaje se njezin interes za urbanu kulturu i različite medije, koje zatim okom kamere transformira i pridaje im nova značenja.

Fotografkinja Sandra Vitaljić, Puljanka sa zagrebačkom adresom i docentica na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti, predstavila se s dva akta "Bez naziva", koje je snimila tokom prošle godine na plaži. Riječ je o debelim ženskim tijelima, bez imalo erotike, koji su po mišljenju stručnjaka "slobodouman spoj studije karaktera, akta i njezinog osobnog pogleda na svijet".

Nakon velikog uspjeha u Bratislavi, kaže Koščević, ponudio je zagrebačkom Muzeju za umjetnost i obrt da zajedno realiziraju širu i sveobuhvatniju izložbu na temu akta u hrvatskoj fotografiji, međutim, njegov prijedlog nije prihvaćen. Usprkos tome što je akt "zastupljen u hrvatskoj fotografiji više nego što možemo zamisliti, jer svaki fotograf, pa i amater, rado fotografira žensko tijelo". "Tada bismo mogli napraviti veliku retrospektivnu izložba hrvatskih aktova, koja bi konačno valorizirala taj nedovoljno istražen, ali intrigantan dio naše fotobaštine," zaključio je Koščević.

'