Daniel Ivin, čelni čovjek HHO-a, kaže da ne podržavaju terorizam, ali da je Bušić nakon 30 godina dovoljno odslužio te da ima pravo biti pušten na sloboduHrvatski helsinški odbor započeo je akciju oslobađanja Zvonka Bušića, najpoznatijeg hrvatskog emigranta, koji se zbog otmice aviona i ubojstva policajca već 31 godinu nalazi u američkim zatvorima. Ovo je prvi slučaj u kojem je vodstvo HHO-a uzelo na razmatranje slučaj osobe koja je osuđena zbog terorističkog djelovanja. U tijeku je prikupljanje dokumentacije o slučaju, i očekuje se da će početkom rujna Ministarstvu pravosuđa SAD-a biti upućen zahtjev za Bušićevim oslobađanjem, ili barem izdržavanje kazne u Hrvatskoj.

Vijest o neočekivanoj operaciji u petak 27. srpnja za Nacional je potvrdio i predsjednik Helsinškog odbora Daniel Ivin. Premda je na sastanku koji je održao s najbližim suradnicima Žarkom Puhovskim, Tinom Gazivodom i Srđanom Dvornikom odlučeno da se ne iznose detalji ove akcije, Ivin je ukratko objasnio motive: “Naravno da ne podržavamo terorizam, a posebno situacije u kojoj poginu policajci, ali smatramo da je Bušić poslije 30 godina robije, dovoljno odslužio i ima pravo biti pušten na slobodu. On na to ima i zakonsko pravo jer u presudi stoji da nakon trideset godina postoji mogućnost njegova oslobađanja. To je svojevrsna ‘kvaka’ u presudi koja mu ide u prilog. Zasad mogu reći da smo preuzeli ovaj predmet, i veoma sam optimističan oko njegova rješavanja”, rekao je Ivin.

Zvonko Bušić rođen je 1946. u hercegovačkom selu Gorice, a gimnaziju je završio u Imotskom. Kao 20-godišnjak emigrirao je u Beč gdje je tri godine kasnije, 1969. upoznao američku studenticu Julienne Eden Schultz. Bušić je u Beču studirao slavistiku i povijest, a Julienne Eden Schultz je u austrijski glavni grad došla usavršavati znanje njemačkog jezika. Ubrzo se i ona uključila u rad hrvatske političke emigracije i na Bušićev nagovor, na Dan Republike 29. studenoga 1970., s prijateljicom Melody, s nebodera na zagrebačkom Trgu Republike bacala je letke antijugoslavenskog sadržaja.

Uhićene su i mjesec dana zadržane u zatvoru u Đorđićevoj, a nakon puštanja, vratila se u Beč. Već 1972. Zvonko i Julienne Bušić oženili su se u Frankfurtu, a potom su se preselili u SAD, najprije Cleveland, a kasnije Oregon. U Americi su se nastavili kretati u emigrantskim krugovima, i Bušić je počeo zagovarati veliku akciju koja bi odjeknula u svjetskoj javnosti.

Sve se počelo ostvarivati u jesen 1976. kada su Zvonko i Julienne Bušić, Petar Matanić, Frane Pešut i Slobodan Vlašić oteli američki putnički zrakoplov TWA 35. Petero otmičara ušli su u avion u newyorškoj zračnoj luci La Guardia, a sa sobom nisu nosili oružje već materijal od kojeg su napravili lažni eksploziv koji su omotali oko svojih tijela. Nešto ranije, Bušić je pravu bombu kao i propagandni materijal ostavio u pretincu newyorške podzemne željeznice. Kada je TWA 35 uzletio, ušao je u pilotsku kabinu i posadu obavijestio o otmici. Umjesto u Chicago, zrakoplov je preko Kanade preusmjeren za Francusku, a konačni cilj trebali su biti Zagreb i Solin, iznad kojih je Bušićeva ekipa namjeravala baciti letke u kojima se traži slobodna Hrvatska.

ZVONKO I JULIENNE BUŠIĆ predali su se policiji u Parizu, odmah nakon slijetanja aviona koji su oteliUbrzo je sve pošlo krivo, i prilikom demontiranja bombe u New Yorku, poginuo je policijski pirotehničar Brian Murray. Nakon slijetanja u Parizu, otmičari su se predali i ubrzo su prebačeni u SAD. Posljedice otmice bile su katastrofalne, u svjetskim medijima Hrvati su prikazivani kao teroristi, a supružnici Bušić osuđeni su na kazne doživotnog zatvora dok su Matanić, Pešut i Vlašić dobili po trideset godina.

Ako se može govoriti o olakotnim okolnostima, onda je to dio presude Zvonku i Julienne Bušić, koji je uključio i mogućnost uvjetnog puštanja na slobodu. Julienne Bušić je to iskoristila i 1990. je pomilovana. Dolaskom HDZ-a na vlast već iduće godine postala je tajnicom Ureda za hrvatske poslove u San Franciscu, a 1995. preselila se u Zagreb i zaposlila u Uredu predsjednika kao pouzdana suradnica Franje Tuđmana. U posljednje vrijeme redovito kontaktira s HHO-om koji radi na oslobađanju njezina supruga. Vođa otmičarske skupine Zvonko Bušić prošao je puno lošije, poslan je u zatvor u saveznoj državi Georgia, a zatim prebačen u kaznionicu Otisville. Godine 1987. uspio je pobjeći, ali je uhvaćen poslije dva dana i vraćen u zatvor. Određeno vrijeme služio je u Leavenworthu u Kanzasu, koji spada u red najstrožih kaznionica u SAD-u. Prošle jeseni isteklo je 30 godina otkako je zatvoren i otvorila se zakonska opcija njegova puštanja na slobodu. Bušić se nalazio u zatvoru Allenwood u Pennsylvaniji i mediji su iz američkog veleposlanstva dobili informaciju prema kojoj je već premješten u ekstradikcijski pritvor gdje čeka konačnu sudsku odluku o oslobađanju. U takvim slučajevima radi se o rutinskom postupku koji traje mjesec dana, a za to vrijeme su američka i hrvatska administracija trebale utvrditi način njegova prebacivanja u Zagreb.

Umjesto toga, desio se neočekivani obrat i sud je odlučio da se Zvonko Bušić mora vratiti na izdržavanje kazne. Zakon govori da do novog razmatranja molbe za pomilovanje moraju proći dvije godine što znači da će, ako akcija HHO-a uspije, Bušić 2008. biti slobodan, nakon 32-godišnje robije. Kada je postalo jasno da državni organi nisu sposobno ishoditi njegovo oslobađanje, uključio se HHO. Neslužbeno se može doznati kako u HHO-u vjeruju da u Americi imaju dobar rejting, i to povećava Bušićeve izglede. Tijekom 90-tih godina u Hrvatskoj su zabilježeni brojni slučajevi kršenja ljudskih prava, deložacija, izbacivanja s posla pa čak i likvidacija političkih neistomišljenika i pripadnika nacionalnih manjina. HHO se odupirao postupcima iza kojih je nerijetko stajala tadašnja državna vlast, a posebno su se istaknuli u razdoblju nakon “Oluje”. Njihovi aktivisti tada su otkrili kako je na oslobođenim područjima zavladao teror u kojem je ubijeno približno 400 Srba i uništeno približno 20.000 objekata. Iako se kasnije otkrilo da su pojedine osobe koje su proglašene mrtvima ipak preživjele, HHO-ovi izvještaji nesumnjivo su vrijedan dokument o ovom periodu. Zbog svog djelovanja HHO je imao i potporu stranih vlada, među kojima je daleko najvažnija bila američka.

ZVONKO BUŠIĆ boravio je u četiri zatvora u SAD-u a 1987. nakratko je uspio pobjećiNa temelju tada uspostavljenih odnosa povjerenja aktualno vodstvo HHO-a je uvjereno kako će njihov zahtjev za oslobađanjem Zvonka Bušića biti pozitivno riješen. Pokušaji njegova oslobađanja ili transfera u neki ovdašnji zatvor traju petnaestak godina, međutim objektivno gledano, šanse za to nikada nisu bile velike. Kada je Tuđmanov režim pokušao ishoditi Bušićevu amnestiju, već je započeo hrvatsko-muslimanski sukob u BiH i Amerikanci nisu željeli pristati na bilo kakav kompromis. Mate Granić, bivši ministar vanjskih poslova svjedoči da je Bušićev povratak bila opsesija Franje Tuđmana. Još sredinom 1993. na povratku iz Kine, Tuđman je u zrakoplovu od suradnika tražio odgovor kako se može pomoći Bušiću. Njemu je Bušić predstavljao simbol otpora protiv Jugoslavije, ali i most prema radikalnim nacionalističkim grupacijama iz Hercegovine. Kada je Granić otputovao u New York i sastao se s Madeleine Albright, tadašnjom američkom veleposlanicom pri UN-u, pokušao je inicirati ovo pitanje, ali je bio hladno odbijen.

Julienne Bušić se nakon oslobađanja 1990. zaposlila u predsjedničkom uredu Franje Tuđmana; na slici s bivšim premijerom Zlatkom MatešomPoslije potpisivanja Washingtonskih sporazuma 1994., izgledalo je da se situacija mijenja, i Tuđman je na sastanku s Billom Clintonom, zamolio Bušićevo prebacivanje u RH. Clinton je kazao da će s Ministarstvom pravosuđa razmotriti ovo pitanje. U vrijeme Daytonskih pregovora, Tuđman, Granić i Šušak susreli su se s američkim timom koji je predvodio šef diplomacije Warren Christopher. Tuđman je ponovo zatražio Bušićevo puštanje, ali odgovora nije bilo. Kasnije je pokušao lobirati Miomir Žužul, ali bezuspješno. Granić smatra da je krajem 90-ih inicijativa postala nerealna jer Amerika više nije podržavala Tuđmanov režim, a dodatna nesretna okolnost za Bušića zbila se 11. rujna 2001., prilikom napada na New York. Toga dana terorizam je postao glavni neprijatelj SAD-a, i svatko tko je osuđen zbog terorističkih djela teško može računati na pomilovanje. Koincidencija je podatak da je Bušić vraćen u zatvor neposredno prije prošlogodišnje američke turneje Ive Sanadera. Desničarski mediji tom su prilikom napali Sanadera jer na susretu s Georgeom W. Bushom nije otvorio ovu temu i optužili kako je protivnik Bušićeva povratka u Hrvatsku. Situacija je ipak drukčija i argumentirano djeluje teza plasirana iz HHO-a kako ovdašnje državne institucije nemaju utjecaj na američku administraciju.

Usprkos bitnim političkim razlikama u odnosu na Bušićev angažman, u Odboru su uvjereni da je odbijanjem da ga se oslobodi poslije 30 godina provedenih na robiji, SAD prekršila njegova ljudska prava. To je osnovni povod, medijski možda i najintrigantnijeg angažmana Hrvatskog helsinškog odbora, otkad je osnovan. Uspiju li osloboditi Zvonka Bušića, ispast će da je za to zaslužna institucija koju hrvatski desničari smatraju nacionalnim izdajnicima.