PIJANIST Veljko Glodić i saksofonist Saša Nestorović u Umjetničkom paviljonu

Moderan koncept

Rijedak je slučaj da se u programskoj shemi komornih koncerata nađu u (pod)jednakoj mjeri djela iz klasične i jazz literature. Štoviše, često se nastoji ugoditi glazbeno ozračje bliskih umjetničkih epoha (ili samo jedne), što zbog jednostavnijeg praćenja (slušateljstva), a zacijelo i samog izvođenja tehnički srodno napisanih djela.

Pijanist, skladatelj i profesor na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji Veljko Glodić, školovan i priznat i izvan granica Hrvatske, odlučio se predstaviti uvodnim solističkim recitalom, a nastaviti i završiti u duetu s dugogodišnjim partnerom saksofonistom Sašom Nestorovićem.

Predstavljeni i hrvatski skladatelji

Prvi, klasični dio, bio je prilagođen izvođačkoj praksi Veljka Glodiće, pri čemu bi se ponajprije osvrnuo na podjednak udio domaćih i stranih skladatelja. Vjerujem da bi bilo primjer(e)no dati malo više prostora predstavljanju Sonate (op.57) cvijeta hrvatske glasovirske literature Dore Pejačević (1885.-1923.) i prve zagrebačke izvedbe djela Hommage à Skrjabin suvremenog domaćeg skladatelja Davorina Kempfa (1947.), no potrudit ću se muzički domet solističkog dijela koncerta točnije uokviriti između odsviranih djela Carla Philippa Emanuela Bacha (1714.-178.) i Aleksandara Skrjabina (1872.-1915.).
Obojica glabenika našli su se na prijelazu velikih glazbenih razdoblja i nagovijestili predstojeće skladateljske tehnike.

Skladbe (Fantasia u C-duru, te Sonate u E-duru i a-molu iz zbirke “Für Kener und Liebhaber”), za života najuglednijeg sina J.S. Bacha, sadržala su već čujnu i profinjenu muzikalnost mada nisu bila lišena i strože i kompleksnije barokne forme.
Djela oca i sina vjerojatno najuglednije glazbene obitelji u povijesti, često se nalaze na Glodićevom glazbenom menu-u, a zapisao ih je i na odličnom nosaču zvuka u izdanju Croatia Recordsa.

Autentičan Skrjabinov izraz

Uredno razgibanim prstima nakon dinamički točnog i ritmički ujednačenog Bachovog rukopisoa, Veljko Glodić proveo je zanimljive trenutke izvodeći kako lirske tako i dramske ugođaje hrvatskog pijanističko-skladateljskog dvojca. I Kempfova i Glodićeva očaranost Skrjabinovom glazbenom ostavštinom, nametnula je Skrjabinovu Sonatu br.4 (op.30) kao logičan zaključak pijanističkog dijela koncerta.

Skrjabin, rijetki Rus čija se stvaralačka djelatnost odvijala mimo nezanemarivo lijepog folklora, razvijao se unutar zbiljskih ideala umjetnosti kao filozofske koncepcije života i svijeta.Nalazeći izraz između glasovirskih i orkestralnih dijela (u zanosu je skladao i za jednooktavni svjetlosni klavir), razvio je ose bujan stil izveden na temeljima Chopina (tehnika), Wagnera (kromatika) i francuskih impresionista (harmonija).

Slično bih opisao i muziciranje Veljka Glodića. Okušan na temeljima uobičajene pijanističke literature uočio je nužan izbor; detaljizirati do nedostižnih razina i razvijati isključivo pijanističku karijeru, ili krenuti za glazbom svirajući ravnotežnim stilom koji navedenu umjetnost dostojno predstavlja i razvija. Skrjabinovu ekstatičnost i raznolikost, kao temelj njegove umjetnosti koja “sudjeluje u regeneraciji čovječanstva okupanog i očišćenog na njenim izvorima”, prikazao je čisto i jednostavno, no u svom bogatstvu ugođaja (osobita pedalizacija), neobično odabranih tonaliteta, suzvučja (kvarta) i metra.

The Cool Jazz Duo

Nakon jednosatnog solističkog nastupa i kraće pauze, na red je došao jazz. Bill Evans (Very Early), John Coltrane (Giant Steps) između šest Glodićevih autorskih crtica.

Samo ime dueta (The Cool Jazz Duo – Veljko Glodić, Saša Nestorović, saksofon) dalo je nagovijestiti “nečist” i zračan zvuk Nestorovićevih sola u tipičnoj maniri West Coast zvuka (Young/Getz). Odličan balans instrmenata u dosta ječnoj dvorani (visoki stropni svodovi) bio je dovoljan znak da se radilo o dvojici glazbenika koji se poznaju i rade gotovo dvadesetak godina.

Harmonijski vrlo profinjena Glodićeva djela izvrsno su poslužila za vrlo muzikalno dupliciranje melodije u fino određenim tonskim pomacima. Slobodnija sola bila su izvođena zasebno, iako bi bilo ugodnije da su se imale vremena malo “otvoriti” osnovne teme. Za spomenuto “otvaranje” vjerojatno bi bio potreban cjelovečernji jazz-session sa svirkom “do iznemoglosti” što ne bi bilo niti moguće (?), a niti zamislivo unutar rasporeda ljetnog glazbenog festivala.

Prigodan Gershwinov standard

Odlično odabrani standardi, B.Evans za Glodića i J.Coltrane za Nestorovića, unijeli su dodatne temperaturne stupnjeve u ionako sparnu i prevruću prostoriju Umjetničkog paviljona i izbrisale klasičnu ukočenost (preostale) publike. Izražajnim i živim Glodićevim Balkan Bluesom The Cool Jazz Duo završio je nastup poslije kojeg su, podržani zadovoljnom i bučnom publikom, odsvirali Gershwinov standard Summertime više nego prigodno.

Promatramo li kontekst života polovice ljudi čije su se kompozicije večeras izvodile, izdvaja ih gotovo idealistički pristup glazbenoj umjetnosti, utopijske ideje (barem prema onima koji su trebali razumijeti njihov avangardni pristup) i većinom kratak životni vijek. Skrjabin, Pejačević, Evans, Coltrane... Mogao bi popis biti znatno duži, no pitanja uvijek ostaju.

Ovim krajem bi htio podržati sve tragače za neiscrpnim bogatstvom glazbenih rebusa, sve one koji svoj svijet “zatvaraju” u umjetničke mikrokozmose u kojima vlada neviđen red i uvijek neočekivana i izvjesna količina jedinstvene sreće, među inima i Veljka Glodića i Sašu Nestorovića.