Srećko JurdanaObznanjeno je zadnjih dana iz NASA-e da astronauti ponekad u svemir odlaze mrtvi pijani, što je možda iznenađenje za Marsovce, ali za Zemljane bi bilo iznenađenje da nije tako, jer trijezan letjeti brzinom pet puta većom od brzine metka, uz spoznaju da su već dva svemirska broda na tim misijama eksplodirala - to je poprilično teško ostvarivo i za najzagriženije ljubitelje vode, odnosno zadrte alkoholne konvertite. Uglavnom, pokazuje se da je čaša vjeran pratilac odgovornosti, kako u space shuttleu, tako i u stacionarnome objektu zvanom Hrvatski sabor, ali govorili smo ovdje već o toj tekućoj temi i danas namjeravamo govoriti o nečemu o čemu smo također već govorili, tj. o slučaju Zagorec, motivu koji se svakodnevno razvija i nezaustavljivo ulazi u povijest hrvatskih opsjena. U neku ruku, Perkoviću i Zagorcu hrvatski mediji mogli bi podići spomenik: da nije bilo njihovoga sastanka u Beču, pa DVD-a i transkripata, preko ljeta bi na naslovnim stranicama objavljivali turističku statistiku začinjenu specijalnim izvješćima s Thompsonovih ekshibicija koje nazivaju koncertima.

U klasificiranoj verziji razgovora Perkovića i Zagorca, koju objavljuju novine, mogu se tražiti samo nategnute analitičke i psihološke nijanse, neposredno dramski provokativne koliko i izmjena ulja u motoru Zagorčeve mečke. Jasno je iz tih transkripata da se Zagorec na profane načine pokušava izvaditi, uglavnom putem uvaljivanja drugih. On Perkoviću pod nos gura spektar imena s kojima u mutnome pokušava kupiti vlastiti imunitet. Čermak, Degoricija, Pašalić, Štrok, Petrač, Zubak, Valentić itd. - lista je otvorena u nedogled, a kulminira s Tuđmanom i Šuškom. Bravo, nije se dosad znalo da Tuđman i Šušak stoje iza cjelokupnoga zla koje je u Hrvatskoj počinjeno devedesetih. Zanima li vas Gregurić? Zanima li vas Sanader? Naravno da me zanima, odgovara Perković, a što bi drugo i trebao odgovoriti. Došao je k Zagorcu po informacije, znajući da je čovjek u položaju kad se u trgovanju informacijama traži slamka spasa.

Ti temeljito apstraktni transkripti u kojima za javnost zapravo nema ničega prepoznatljivog osim Zagorčeva filistarskog zatrpavanja Perkovića imenima, promatraču bi ipak mogli sugerirati da se u pozadini pokrenula opsežna istraga o ratnim financijskim malverzacijama. Na dnevnom redu te istrage nisu samo famozni dijamanti iz MORH-ova sefa i nije samo šverc oružja uz inkasiranje ilegalnih provizija, nego i cjelokupan fenomen tajnih računa u Klagenfurtu, Villachu, Liechtensteinu i Bog samo zna gdje sve još ne, na koje se slijevao iseljenički novac “za Hrvatsku”, kao i novac iz drugih - državnih - izvora, s privilegiranim potpisnicima koji su tim ogromnim svotama raspolagali po partijskoj i vlastitoj volji.

---

U Hrvatskoj se otvara skrivena škrinja s gusarskim blagom, odnosno: na vidjelo se istjeruje popis otimača izgubljenoga kovčega. Činjenica da je Perković uopće poslan na razgovor sa Zagorcem upućuje na intenciju državnih tijela da napokon prodru u misterij najvećega državno-kriminalnoga pothvata u hrvatskoj povijesti, i tko to nije u stanju racionalno percipirati, koga tu u prvome redu zanima mitologija oko predsjednikovih ovlasti, bolje mu je da se bavi Thompsonom. Kako će sam Zagorec u svemu tome proći, drugo je pitanje. U takvim situacijama kooperativnost vjerojatno može donijeti određene bodove, koji su Zagorcu, s obzirom na njegov položaj, jednostavno nužni. Zagorec se, međutim, radije ponaša stihijski antikooperativno negoli racionalno. Sanader mu je preko medija jasno i efektno poručio neka bez komplikacija preda sve papire koje ima, ali on baca mamce, prodaje mistifikacije i kalkulira, nadajući se da će profitirati na svome prikrivenome taktizerskome ucjenjivanju.

Teško. Videosnimka razgovora kojom se naširoko razmahivao i hvalio njegov odvjetnik, nije mu pomogla, nego odmogla. Može se pretpostaviti da na njoj nema ničega što bi moglo bitno promijeniti Zagorčevu situaciju. U Austriji nisu dobro primili njegove zakulisne operacije oko razgovora s Perkovićem, i sutkinja Christine Forstner - koja je u kratkoj izjavi za televiziju nastupila pomalo koketno - manipulacije s tom snimkom evidentno je uzela kao otegotni element pri donošenju odluke o Zagorčevu izručenju. Uglavnom, Zagorec se zatekao u položaju da ga u Hrvatskoj čeka proces u kojem - zbog bezobraznoga indiskretnoga ponašanja u vezani sa spomenutim razgovorom i DVD-om - ne može očekivati blagonaklonost mjerodavnih, a čini se da se i austrijskome aparatu već popeo na živce, koji možda jedva čeka da ga se riješi.

Pokazuje se, osim toga, da je Perkovićev odlazak k Zagorcu zapravo ubrzao prvostupanjsku odluku o izručenju, a značajni su možda bili i polemički tonovi koje je Mesić nedavno uputio na austrijski račun. Svima koji u povodu slučaja Zagorec napadaju Mesića bilo bi dobro da razmisle o navedenom kontekstu. U mastodontskome, koliko i bezsadržajnome, razgovoru za novine napao ga je zadnjih dana u nekoliko rečenica i umirovljenik Dražen Budiša, Mesićev konkurent na prvim predsjedničkim izborima. Budiša se čudi što mnogi ljudi podržavaju Mesića unatoč njegovim povremenim gafovima, čak i oni koje bi ti gafovi morali pogađati, ne shvaćajući da je Mesićeva tajna u njegovoj psihološkoj korespondenciji s vremenom, i s duhom nacije koja je definitivno umorna od desničara. Liberalni predsjednik, koji se makar i na uvjetovane ili originalne načine zauzima za građansko društvo i za provedbu istrage nad pretvorbenim kriminalom, u Hrvatskoj će danas uživati autoritet jer građani dobro znaju kakve im je modele vladanja nametnuo njegov prethodnik.

STUPAC TJEDNA

Slovenija - Hrvatska; Irak, prvak

Mesić i Janša razgovarali su i na turniru u Umagu, što je možda jedna od izvanjskih naznaka da će se uskoro pronaći zajedničko rješenje za slovensko-hrvatske sporove. Hoće li to biti međunarodna arbitraža ili što drugo, razmjerno je nevažno. Bitno je da dvije iznimno prijateljske zemlje, civilizacijski usmjerene jedna na drugu, prekinu zatvoreni krug nesuglasica oko granica, Ljubljanske banke itd. te da uspostave objektivne odnose koji su u skladu s njihovim subjektivnim odnosima. Stvari su se na tom planu počele razvijati diplomatski povoljno, i to se može samo pozdraviti. Ni eventualna pobjeda Dinama u Domžalama - o porazu ne govorimo - ne bi trebala biti smetnja tom razvoju.

* * *

Irak je postao prvak Azije u nogometu, prvi put u povijesti, što je proizvelo oduševljenje na ulicama njegovih gradova izvrgnutih nečuvenome teroru Al-Qaide koja ondje nastoji izazvati građanski rat. Ako nogomet može mijenjati svijet, ovo je dobra prilika.